Piše: Slobodan Vasković
Strašan je fizički napad na
Aleksandra Vučića, poziv na njegovo ubistvo, koji se desio u Potočarima; To je slika najcrnjeg i najotrovnijeg ljudskog taloga kojem su ovdašnje nakazne politike dale Božija ovlaštenja da
može uzimati pravdu u svoje ruke i kažnjavati kamenovanjem. Privid koji živimo
dvadeset godina eksplodirao je na mjestu na kojem se to najmanje smjelo desiti.
Ali desilo se.
Ta odvratna morbidna
strašna slika nasilja, uzrokovanog međuetničkom mržnjom, njenim stalnim
generisanjem i poticanjem, krešendo je samoizolacionističkih politika, vrhunac
zatvaranja u etničke torove, kulminacija „mirnih sredstava“ kojima se čuva stanje
„zamrznutog rata“.
Da se razumijemo, Vučića su
kamenovali notorni sljedbenici politika Bakira Izetbegovića, Milorada Dodika i
Dragana Čovića; Njihovi Pretorijanci zaduženi za očuvanje Status quo sistema u
kojem Kriminalne Oligarhije čuvaju stečene pozicije Lažnim Nacionalnim
Projektima, što u svojoj biti imaju isti esencijalni karakter – zadržavanje plutokratije
sa upravljanjem institucijama po principu mentalne pornokratije i sprečavanje potezanja
pitanja odgovornosti zbog otimačine.
Kamenovanje Vučića i pozivi
na njegovo ubistvo su brutalni dokaz preživljenosti te politike, hitne potrebe
njenog uklanjanja i otvaranja prostora političarima drugačijim i drugačijih
nazora od Perjanica Mržnje i Netolerancije, što jesu Izetbegović, Čović i Dodik.
Linčovanje Vučića ničim
nije unizilo srpskog premijera; Dapače, pokazalo je svu veličinu i dignitet
njegovog postupka, dolaska u Potočare, i bijes, obijest Ratnih Huškača i
njihovih vojnika zbog namjere da se rat u BiH konačno završi.
Aleksandar Vučić prisustvovao
je komemorativnom skupu u Potočarima, obilježavanju dvadesetogodišnjice
stravičnog zločina u Srebrenici, što je najkvalitetniji mogući i politički i
ljudski postupak koji je mogao učiniti u ovom trenutku. Bilo je to neophodno i
premijer Srbije učinio je ono što je nacionalni interes, ne gledajući na
posledice po sopstveni habitus.
Prilika čini čovjeka,
narodna je poslovica, a Vučić je u najtežoj mogućoj prilici, ekstremno
bremenitoj i nabijenoj opasnostima po goli život, emocijama, tragikom, dramom, demonstrirao
svijest o potrebi izdizanja iznad uskih ličnih, partijskih interesa i došao u
Srebrenicu, što je bio jedini način da se napravi korak iz vrzinog kola
bošnjačko-srpskih mržnji, uvreda, nipodaštavanja; korak ka toleranciji,
pomirenju, bez kojih ni BiH, a ni Srbija neće uspjeti skinuti ratno mlinsko
kamenje sa vrata. A ni Bošnjaci ni Srbi.
Umjesto ambijenta „zaleđenog
rata“, njegovog nastavka „mirnim sredstvima“, koji bjesni već dvadeset godina,
Vučić se odlučio za mir, ali sama njegova odluka nije dovoljna. Potrebna je za
mir i druga strana.
Potrebno je da Bošnjačka
politička elita odustane od politike viktimizacije i na unutrašnjem i na
vanjskom planu i stavljanja interesa pojedinaca iznad interesa države u koju se
kunu. Potrebno je da Bošnjaci prihvate činjenično stanje da u BiH, osim njih,
žive i Srbi i Hrvati i brojni drugi narodi i da je BiH i njihova država.
Napad na Vučića je napad na
Srbiju.
Da Izetbegović nije
insistirao na politikama izdizanja pojedinaca i ekstremnih skupina iznad države,
danas Vučić ne bi bio kamenovan u Potočarima. I danas BiH ne bi bila ponižena
do mjere do koje nijedna evropska zemlja nije unižena u protekle dvije
decenije.
Isto tako, potrebno je i da
na strani sa koje Vučić dolazi dođe do konačnog definisanja politika ne samo
prema BiH, već prema poziciji i mjestu Srbije u vremenu i prostoru.
Vučić se jeste opredijelio
za mir, ali je činjenica da je mnogo onih na srpskoj strani koji su još uvijek
za opstanak „zaleđenog rata“ i nastavak hibernacije, primarno, Bošnjaka i Srba
na pozicijama iz 1995. godine, kako im se ne bi dozvolilo da rat konačno
arhiviraju u istoriju, okrenu se budućnosti i izgradnji tolerantnog modernog
društva.
„Mirna sredstva“, koja
podrazumijevaju „kulturu zločina“ kao ključnu odrednicu komunikacije, sa
stalnom tendencijom „odmrzavanja rata“ i dalje su konstanta vodećih politika i
u Srbiji i u RS i u BiH.
Njihovi najznačajniji
promoteri u srpskom tkivu Tomislav Nikolić i Milorad Dodik vrlo vješto u
proteklih mjesec dana su iskoristili te alate protiv Vučića i uspjeli pokazati
njegove brojne slabosti. Od kojih je najveća artikulisana u pitanju: „Da li
Vučić upravlja Srbijom na način da su njegove političke odluke neprikosnovene
ili ne?
Nikolić i Dodik su pokazali
da ne upravlja. Kandidati za ruske epigone iskoristili su Vučićevu politiku „dvije
stolice“ da mu ih obje izmaknu. I dovedu ga u velike političke probleme. I pod
kišu kamenja, jer u Potočarima, među kišom predmeta kojima su ekstremisti zasuli
Vučića, bili su i oni sa pečatom Dodika i Nikolića.
Dodik je već godinama
glavni maneken mržnje i svjesno je širi između Bošnjaka i Srba, ali i između
Srba i Srba. Nikolić je takvu politiku popečatio. Izetbegović bezbroj puta
podržao. Čović od nje nikada nije ni za pedalj odmaknuo.
Vučića je takva politika
pogodila u glavu u Potočarima.
Premijer Srbije i
najistaknutiji srpski političar moraće se hitno odlučiti da li će nastaviti
sjediti na dvije stolice i rizikovati stalna kamenovanja, ili će se konačno
odlučiti po nekoliko pitanja ključnih za budućnost Srba:
-
Da li će Srbija
sa Zapadom ili Rusijom;
-
Da li će Vučić i
dalje tolerisati uzurpatorske postupke Nikolića, čiji cilj nije jedinstvo Srba
već njihovo duboko razjedinjenje;
-
Da li će Vučić i
dalje trpiti da Srbija bude talac antinacionalne i antisrpske politike Milorada
Dodika?
Ukoliko nije u stanju
odgovoriti konkretno na ova tri pitanja, Vučić treba da ode. I to odmah.
Ukoliko, pak, jeste,
predstoji mu teška borba na život i smrt, kakvi god odgovori bili. I njemu i
Srbiji i RS i Srbima.
