Napomena: blogger je zamjenik ambasadorice SAD-a u
BiH
Ovo su ozbiljna vremena za
Bosnu i Hercegovinu i, ustvari, za cijeli region, i teško vrijeme za mene jer
odlazim iz Ambasade nakon tri godine. Iskreno sam govorio o situaciji
ovdje za vrijeme mog mandata i tako ću uraditi i ovdje. Ne mogu reći da
je zemlja značajno napredovala na putu reformi u protekle tri godine, ali
uslovi za postizanje napretka i dalje postoje. Fokus treba biti na
unapređenju ekonomije i otvaranju radnih mjesta, te smanjivanju mogućnosti za
političke stranke da koriste državna preduzeća kao sredstva za nagrađivanje
sljedbenika i izvlačenje gotovine iz njih. Unapređenje klime za
investiranje i uvođenje većeg stepena političke i ekonomske transparentnosti
ključni su za budućnost ove zemlje. Pošto ove vrste reformi nisu
popularne kod aktuelnih političkih stranaka, sporo se dolazi do konsenzusa o
stvarnim reformama. Nažalost, etničke politike – koje zajedno sa
korupcijom čine dvije strane iste medalje – i dalje muče one koji žele da ova
zemlja uđe u 21. stoljeće. Mada gospodin Dodik to može tako shvatiti, ja
ne govorim samo o mahinacijama predsjednika Republike Srpske kada osuđujem
etničke politike.
Da
bi ova zemlja napredovala u budućnosti, tri najveće stranke koje predstavljaju
tri konstitutivna naroda – SDA, HDZ i SNSD – ne moraju odustajati od etničkih
pitanja, ali ih moraju ostaviti po strani kako bi se posvetile hitnom
rješavanju ekonomskih problema koji uništavaju živote građana. SDA je
trenutno najveća stranka koja predstavlja najveću etničku skupinu i u tom
smislu možda ima najveću odgovornost da prigrli više BiH-orijentiranu, a manje
bošnjačko-orijentiranu platformu za napredak. Bilo istina ili ne,
posmatrači, od kojih su mnogi Bošnjaci, kažu mi da je SDA trenutno čvrsto pod
kontrolom stare garde koja želi promovirati uskogrudniju, tvrdolinijašku
agendu. Možda pretjerujem, jer je na neki način stranački predsjednik
Izetbegović pokazao velikodušnost prilikom uspostave koalicije sa srpskim, a
posebno sa hrvatskim partnerima, ali demografija zemlje nalaže da SDA bude
inkluzivnija i da stalno uvažava multietničku realnost zemlje. Da li je
to opravdano ili ne, da li je to rezultat besmislene političke manipulacije,
oni koji nisu Bošnjaci postaju nervozni kada govore o budućnosti u državi u
kojoj su u manjini.
Ima
primjera kada bi SDA mogla pokazati veću privrženost multietničkoj državi na
mnogo konkretniji način. Uzmimo u obzir besmislena prepucavanja koja su
uslijedila nakon hapšenja Nasera Orića u Švicarskoj. Orić je izručen BiH
i treba biti procesuiran u potpunosti u skladu sa zakonom. Da bi trajno
učvrstilo reputaciju vjerodostojne institucije, državno tužilaštvo pod vođstvom
glavnog tužioca za kojeg se uveliko smatra da je pod ozbiljnim uticajem
bošnjačkih političkih snaga, treba revnosno raditi na detaljnom sagledavanju
svih dokaza i njihovom predstavljanju sudu. Ako Orić bude proglašen
krivim, ništa ne bi više učvrstilo kredibilitet državnih institucija od
njegovog slanja u zatvor. Također ima pritužbi da u Tužilaštvu radi
previše slijepih sljedbenika SDA. Bilo da je to istina ili ne, SDA mora
voditi računa o percepciji javnosti i raditi na tome da se ona izmijeni.
Slično tome, u dogovorima o podjeli vlasti, SDA ima vodeću ulogu u odabiru
novog direktora OSA-e. Pozicija direktora obavještajne službe je iznimno
osjetljivo pitanje za sve građane ove zemlje i SDA ne bi trebala nastojati na
tu poziciju postaviti nekoga ko će ovu instituciju pretvoriti u instrument
stranke.
Potreba
za širim konsenzusom
Prije
desetak godina sam službovao u Zagrebu i bio zapanjen dvostranačkom podrškom za
evro-atlantsku agendu, uključujući podršku tadašnjeg premijera Ivice Račana i
lidera opozicije Ive Sanadera. Široki konsenzus političkih stranaka bio
je od ključne važnosti za brzi napredak Hrvatske, prvo prema NATO savezu, a
potom i članstvu u Evropskoj Uniji. Ovo spominjem samo zato jer se radi o
nevjerovatnom kontrastu u poređenju sa politikom Hrvata u BiH danas koja ima
tendenciju da bude samosažaljevajuća i nekonstruktivna. I dok Hrvatima
prijeko treba zaposlenje i ekonomske mogućnosti, dominantno političko
rukovodstvo HDZ-a jedva da se kreće, stalno vrteći priču o “nejednakosti
Hrvata” i kako je treba riješiti reformom izbornog zakona. Reforma
izbornog zakona jeste važna i ona se mora svakako rješavati u ovoj zemlji da bi
ušla u EU, ali ta reforma ne mora potrošiti sav kisik u prostoriji i
onemogućiti aktivnosti na mnogo urgentnijim ekonomskim reformama koje su ovoj
zemlji potrebne.
Stranački
lider i član Predsjedništva Čović je uporan u sklapanju dogovora, ali je
previše distanciran od najnovijih ekonomskih reformskih aktivnosti.
Jedini ekonomski prioritet kojem je stranka posvetila pažnju nakon izbora je
imenovanje stranačkih ljudi u unosne odbore državnih preduzeća. A
nezainteresiranost koju pokazuje prema reformskoj agendi doprinosi jedino
ugrožavanju položaja Hrvata u BiH. Hrvati, koji gotovo svi imaju pasoše
EU, u potrazi sa poslom odlaze u druge dijelove
Evrope. Obitelji su razdvojene po generacijskim linijama. U poređenju s
brojem Hrvata, oni
imaju ogroman politički uticaj. Imaju i ogromne ekonomske prednosti
s obzirom na blizinu profitabilnih primorskih turističkih mjesta, pa ipak
narativ koji posljednjih godina rabi HDZ je uvelike negativan i rigidan.
To se mora promijeniti ili će vodstvo HDZ-a riješiti “hrvatsko pitanje” drugim
sredstvima. Hrvati će odlaziti iz ove zemlje i jedino pitanje će biti ko
će otići posljednji da pogasi svjetla u Hercegovini.
Jednom
nogom na aerodromskoj pisti
Na
reformskom putu zemlje najveća prepreka je trenutno u Republici Srpskoj, gdje
predsjednik Milorad već godinama igra ulogu koju je teško shvatiti. Bio
sam predodređen da budem naklonjen Dodiku. Prvi put sam prisustvovao
razgovorima o njemu na sastanku u Belom Dvoru u Beogradu, kada je tadašnji
američki izaslanik za Balkan razgovarao sa Slobodanom Miloševićem o provedbi
Dejtonskog sporazuma. Na svaki pomen Dodikovog imena, srbijanski moćnik bi
napravio podrugljivu grimasu, a moje poštovanje prema tada mladom SNSD lideru
je raslo. O Dodiku, navodnom ratnom šverceru, pričalo se da se slaže sa
svima, a u doba kada su etničke tenzije bile na vrhuncu on je bio spas i
lijek. Rečeno mi je da se neki Bošnjaci kunu da im je njegova
intervencija spasila živote. Ali, nažalost, švercerski
instinkt je prevladao. Rukovođenje je postalo stalna trka za ličnu finansijsku
dobit. Smjenjivale su se priče o korupciji i kroz tu prizmu njegovo
je ponašanje postajalo sve lakše za shvatiti i predvidjeti.
Zapravo, prelako za predvidjeti.
I
baš kao što je Milošević na pola karijere od
socijalističkog apartčika postao nacionalistički huškač zarad konsolidacije
sopstvene moći, Dodik je uradio isto – postajao je sve vatreniji u svojoj
retorici dok je korupcija rasla, a ekonomija klizila u ambis. Stopa od
25% nezaposlenosti, 60% nezaposlenosti među mladima, pajdaški ugovori o
izgradnji, Bobar banka – ne postoji niti jedna priča o lošem upravljanju sa
koje se pažnja ne odvlači ksenofobičnom tiradom ili imenovanjem škole po
Radovanu Karadžiću. Kako javnost sve više uviđa da je ova retorika
neautentična, Dodik postaje nervozniji. Predlaže referendum o
pravosuđu? Predvidivost njegovog ishoda je stopostotna, kao i njegova
nezakonitost. Predsjednik RS želi da se održi na vlasti. Želi da živi u
svijetu u kojem je on taj koji kontroliše sudove, sudije, tužioce, policiju,
revizore banaka...pretpostavljam i revizore Integral inžinjeringa. Da
kojim slučajem njegova zapaljiva retorika ponovo izazove izazove požar u
zemlji, predsjednik Republike Srpske već je jednom nogom na aerodromskoj pisti
u Banjaluci. Već sutra će možda piti kaficu sa Mirom i Markom i pričati o
„papcima“ koje su ostavili na cjedilu. Nemojte se zavaravati: nacionalisti
motivirani pohlepom mogu biti izuzetno opasni po narod kojeg tvrde da štite.
Rođen
sam u Beogradu i proveo sam više od 12 godina života u ovom regionu i jako mi
je stalo do njegove budućnosti. Nikada nisam imao tako sjajne lokalne
kolege kao što sam imao ovdje, bez obzira da li su iz Beograda ili Banja Luke,
Sarajeva ili Zagreba. Upoznao sam veliki broj studenata u regionu
zahvaljujući svojoj supruzi koja je univerzitetski profesor jezika. Svi
su oni pametni i domišljati i uglavnom bez predrasuda. Ulice su sigurne,
a ljudi iskreni. Kulturu korupcije je, nažalost, nametnula politička
elita. Ali, sposobnost političke elite da manipuliše javnim mnenjem
koristeći etničku retoriku kao mamac postepeno slabi. To danas možemo
vidjeti u Banjaluci. To smo vidjeli nakon poplava prošle godine.
Zato sam malo veći optimista danas nego kada sam stigao. Zato ova zemlja
jednog dana može biti energična ekonomska sila, njene planine raj za turiste, a
njeni gradovi centri za proizvodnju softwarea. Prije toga, međutim, puno
posla treba uraditi.
