Dodik - Od Terminatora do Termita

Ovaj tekst sam objavio 30. juna. Prodaja laži u režiji Režima, koja se dešava u Narodnoj skupštini RS, i čiji je cilj uništenje naroda ne bi li se spasla kriminalna oligarhija, drži me u uvjerenju da je ovaj tekst potrebno ponovo objaviti i danas. 

Piše: Slobodan Vasković

Na opštim izborima 2006. godine (potvrđeno je to i 2010.), birači Republike Srpske (dominantno Srbi) dali su mandat Miloradu Dodiku da riješi pitanje Republike Srpske. I njenog statusa u BiH.

Krajem iste godine Vlada Srbije (Telekom Srbije) kupio je Telekom Srpske, plativši za njega 646 miliona evra. Preciznije, snažno ga preplaćujući za, najmanje, 200 miliona evra.

Vlada Srbije vrlo svjesno je napravila taj neekonomski iskorak, jer je ogromnom finansijskom injekcijom namjeravala da pomogne Dodiku da riješi pitanje Republike Srpske i njenog statusa u BiH. Plus refleksije tog stanja na Kosovo koje je tada još bilo u odlasku.

Odluka o kupovini Telekoma Srpske po postignutoj cijeni bila je izrazito politička, nikako ekonomska.

Tim novcem, 1,3 milijarde KM, Dodik je trebalo da ojača privredne kapacitete RS, potpuno stabilizuje i unaprijedi njen ekonomski i finansijski potencijal i učini ključnu stvar: riješi status Republike Srpske unutar BiH.

Nije bilo neophodno da se RS odvoji od BiH, pripoji Srbiji/postane samostalna, ali je neophodno bilo da RS, u najmanjem, postane stabilna, demokratska, privredno potentna, ekonomski snažna, finansijski čvrsta i kao takva unutar BiH dominantna. Što je bilo lako ostvarivo s obzirom na komplikovanu ustavnu strukturu Federacije BiH i još komplikovanije odnose Bošnjaka i Hrvata. I sve to kubirano Mehanizmom opstrukcije, što jeste sistem državnog nivoa.

Devet godina nakon što je ovdašnje srpsko društvo dalo Dodiku mandat, situacija je dramatično drugačija od projektovane u 2006., ekstremno loša i u mnogim svojim dijelovima nesporno ultradramatična. Primarno se to odnosi na privredu, ekonomiju i finansije. Nestalo je u pepelu onih 1,3 milijarde iz Srbije, plus dvije milijarde uzetih kredita. Nestalo je i privrede, ekonomije, finansije su u crnoj rupi.

Politički, RS je postala vlasništvo/talac/spahiluk jednog čovjeka; Zabranjena teritorija na kojoj je on uveo mafijašku državu.

Milorad Dodik, koji je 2006. slovio kao najveća srpska politička nada, danas je najveći srpski nacionalni problem; Politički termit koji je uništio entitet, sve resurse, a namjerava i narod.

Mandat koji mu je dat za rješavanje statusa Republike Srpske, Dodik je proširio na sve segmente društva, uvodeći totalitarni način odlučivanja; Izdižući Podaništvo iznad Karaktera, Laž iznad Istine, Otimačinu iznad Rada, Slijepu poslušnost neobrazovanih/nedostojnih/pervertitnih iznad obrazovanih/poštenih/časnih sa stavom.

Stav je postao najveća prijetnja, smrtonosna, po njegovog nosioca. Ali ne smrtonosna odjednom, već u obliku najmonstruoznijeg višegodišnjeg progona kompletnih porodica, populacije cijelih područja, koja Dodiku nisu dala dovoljno glasova.

Uvedena je Plutokratija, koja je prerasla u upravljanje institucijama po principu mentalne pornokratije i osovinskog zatvaranja od svijeta progresa.

U proteklih devet godina Dodik je predvodio snažni, nemilosrdni, brutalni, smrtonosni varvarski napad na sistem društvenih vrijednosti, koji je otjerao gotovo sve progresivne snage, zatro ih bez milosti, uništio institucije i pretvorio ih u alate mafije.

Ko je mogao pobjegao je. Otišli su kadrovi, najskuplji nacionalni resursi. Nenadoknadivi. Samovoljom je uništeno sve vrijedno.

U proteklih devet godina Dodik je upokojio Republiku Srpsku, čineći potpuno suprotno od onoga za šta je dobio mandat srpskog društva.

Nakon devet dugih godina ovdašnje srpsko društvo je dezorijentisano, u konfuziji, agoniji, anksiozno… Bez ikakve percepcije o sopstvenoj budućnosti, nesvjesno do kraja tragične sadašnjosti koju živi.

Dodik nije reterirao, uzmakao nakon neizvršenog posla datog od naroda, nije se izvinio; Dapače, nakon kapilarnog rušilačkog pohoda, odlučio je da uništi one koji su mu prije devet godina povjerovali, suprotstavljajući ih najvećim svjetskim Silama. Predstavljajući sebe kao Žrtvu, pri tom Žrtvujući Narod.

Dodik je zatvorio Krug: prije devet godina svoj pohod počeo je sa pričom o Referendumu o samostalnosti; Danas ga zavrašava sa pričom o Referendumu o Sudu i Tužilaštvu BiH. Čiji rad niko ne može podržati, jer je to nerad. Ali isto tako ne postoji na teritoriji BiH/RS nijedan Sud/Tužilaštvo koje bi bilo koji građanin bilo koje nacionalnosti mogao podržati.

Svaki referendum bi se završio ukidanjem svakog suda i tužilaštva. I onog u Banjaluci i onog u Sarajevu i onog u Mostaru… Jer su to ispostave organizovanih zločinačkih grupa, koje dominiraju institucijama/strankama, a ne pravosudne institucije koje rade u korist Društva i Naroda.

Upravo zbog toga bilo koji Referendum o bilo kom Sudu/Tužilaštvu je besmislen. Nije cilj ukidanje, već njihovo vraćanje narodu. Ne samo tih institucija, već svih koje su otete. Od naroda. I u čijoj otimačini je Dodik bio Komandant Otmičara. Jedan od njih nekolicine sebi sličnih iz Federacije BiH.

Sva ta bijedna referendumska priča, koju Dodik danas valja, samo je podtekst njegove stvarne namjere da se ponovo nametne kao sagovornik Zapadu; Njegov pokušaj ucjene Stranog faktora, koji je djelimično uspio 2011., kada mu je Ketrin Ešton došla na noge. Praveći kardinalnu grešku, nastavak one koju je Strani faktor učinio 2006. Misleći da se Dodik dnevnopolitčki junači, kako bi što efikasnije sklonio neželjene političke protivnike, premda se on spremao za najbrutalniji pohod na svakog i sve što nije odgovaralo njegovim ličnim, sebičnim, grandomanskim interesima. I nevelike Oligarhije Nedostojnih kojom se okružio.   

Okolnosti su se promijenile. Zapad je shvatio sa kim ima posla. I Rusija. I Srbija, bez obzira na trenutne role iz “Pozorišta Velikih u našoj kući”.

Dodik više nikoga ozbiljnog ne može ucijeniti. Ni zaplašiti, čak ni nasekirati.

RS je, odlukama skupštine o ozakonjenju političke korupcije, upokojena, Dodik i njegova moć su obesmišljeni.

Svi njegovi trenutni varvarski potezi/prijedlozi/akcije samo su novi dokazi potrebe njegovog što hitnijeg odvlačenja na političku deponiju. Kako ne bi narod bio na nju odvučen.