Piše: Slobodan Vasković
Savez nezavisnih socijaldemokrata Milorada Dodika obećao je
biti dio skupštinske većine u parlamentu Federacije BiH (u Domu naroda) koji će izglasati novi
Zakon o radu. SNSD ima tri delegata u Domu naroda, a nema poslanike u predstavničkom domu parlamenta Federacije BiH.
Takav potez SNSD-a priprema je da se isti takav akt donese
u Narodnoj skupštini RS. Stručnjaci ukazuju da je ovaj zakonski akt veoma loš za
radnike.
Vlada Federacije nema većinu u parlamentu, tako da su im
glasovi SNSD u Domu naroda neophodni za usvajanje zakona.
Sindikati iz Federacije BiH već su krenuli u seriju
protesta zbog ovog Zakona, a namjera im je da, kako tvrde, svim sredstvima
spriječe njegovo donošenje.
Sindikat
federacije BiH: Osvrt na nova rješenja u Prijedlogu zakona o radu kojim se
umanjuju prava ili pogoršava radno-pravni status i položaj radnika u odnosu na
važeći zakon
Lakše otkazivanje ugovora o radu, naročito radnicima sa
promjenjenom radnom sposobnošću (invalidi II kategorije) i sindikalnim
povjerenicima kroz institut sudske odluke koja mijenja saglasnost vijeća
zaposlenika, odnosno saglasnost ministarstva. Ovim se poslodavcu osigurava
dodatna alternativa na putu do otkazivanja ugovora
o radu ovoj kategoriji radnika, koji su najvećem broju
poslodavaca “trn u oku”.
Uvodi se mogućnost otkaza radniku koji se vrati na posao
nakon bolovanja dužeg od 6 mjeseci, ako poslodavac kaže da je prestala potreba
za njegovim radom ili je angažovao drugog radnika. Ovo znači da radnici, ako
prođe ovakvo rješenje, neće smjeti otići na bolovanje.
Zadržano, pa čak i dodatno pogoršano, loše rješenje iz
važećeg Zakona o radu koje poslodavcima omogućava zloupotrebu ugovora o radu na
određeno vrijeme, odnosno njihovo zaključivanje bez ograničenja, uz pravljenje
formalnih prekida između dva ugovora kako ne bi prešli rok od dvije godine.
Pogoršanje se odnosi na trajanje ugovora o radu na određeno vrijeme koje je,
prema prijedlogu, tri umjesto sadašnjih dvije godine.
Iako je u svim ranijim verzijama novog zakona radno vrijeme
sa prekovremenim radom bilo ograničeno na 48 sati sedmično (EU direktiva o radnom
vremenu), Prijedlog je ostavio rješenje iz važećeg zakona prema kojem radno
vrijeme sa prekovremenim radom može trajati 60 sati sedmično.
U odredbi koja govori o zaštiti maloljetnika uvodi se mogućnost
otkaza maloljetniku koji ne može da radi na teškim i opasnim poslovima, ako
poslodavac kaže da za njega nema drugih odgovarajućih poslova.
Produžen je prekluzivni rok u kojem poslodavac radniku može
dati izvanredni otkaz ugovora o radu (kod težeg prestupa) sa sadašnjih petnaest
dana na šezdeset dana, a najduže godinu dana od učinjenog prestupa.
Smanjen je rok u kojem zaposlenik može podnijeti tužbu
protiv poslodavca sa sadašnjih godinu dana na devedeset dana od učinjene
povrede prava, uz uvođenje eksplicitne obaveze radniku da se prije podnošenja
tužbe mora obratiti poslodavcu sa zahtjevom za zaštitu prava (član 114. st. 3)
Smanjena je otpremnina u slučaju tzv. tehnološkog viška
radnika – sa sadašnjih 1/3 plaće za svaku godinu radnog staža kod poslodavca na
maksimalno 6 prosječnih plaća. Dakle, nakon 30 godina rada možete dobiti otkaz
uz otpremninu od nekoliko hiljada KM. Ništa
drugo do jeftinije otkazivanje ugovora o radu.
Predviđeno je zaključivanje kolektivnih ugovora na određeno
vrijeme, uz ograničenje produženog važenja istih na 90 dana, što je neuporedivo
lošije od važećeg rješenja.
Uvodi se mogućnost nametanja obaveze radniku da bude
pripravan odazvati se pozivu poslodavca na posao kad ovaj to zatraži, što je
novi institut. Dakle, kad radnik nije na poslu, a poslodavac mu uvede obavezu
pripravnosti, mora da sjedi kraj telefona za slučaj da ga poslodavac pozove na
posao u bilo koje doba. Šta je sa odmorom između dva radna dana, sedmičnim
odmorom, godišnjim odmorom? Novi zakon o tome ne govori.
Briše se odredba o minimalnom godišnjem odmoru od 24 dana
za maloljetnike.
Briše se i odredba o godišnjem odmoru za radnike koji rade
na radnim mjestima sa posebno štetnim i opasnim uslovima, koji po važećem
zakonu imaju pravo na godišnji odmor od minimalno 30 radnih dana.
Član 56. Prijedloga zakona u koliziji je sa članom 25. stav
3. Zakona o zaštiti na radu.
Ograničava se, potpuno nerezonski, maksimalna dužina
trajanja godišenjeg odmora na 30 radnih dana, što bi trebalo biti prepušteno
kolektivnim ugovorima.
Članom 50. stav 3. Prijedloga je eksplicitno propisano da
radnik koji nije iskoristio prvi dio godišnjeg odmora u toku kalendarske
godine, nema pravo prenošenja godišnjeg odmora u narednu godinu, bez obzira na
razloge nekorištenja odmora (npr. poslodavac mu uopće nije omogućio korištenje
godišnjeg odmora).
Članom 129. stav 1. prijedloga propisano je da
reprezentativnost sindikata kod poslodavca utvrđuje poslodavac, što je potpuno
nelogično rješenje i može biti predmetom zloupotrebe. Odredba stava 5. ovog
člana prema kojoj o reprezentativnosti može odlučiti fedralno ili
kantonalno ministarstvo rada, ako odluku o reprezentativnosti u propisanom roku
ne donese poslodavac, nije dovoljna zaštita.
Članom 55. stav 3. Prijedloga je propisano da radnik ima
pravo da odbije da radi ako mu neposredno prijeti opasnost po život i
zdravlje zbog toga što nisu provedene mjere predviđene propisima o sigurnosti i
zdravlju na radu. Međutim, članom 48. stav 3. Zakona o zaštiti na radu je propisano
da radnik ima pravo da odbije da radi ako smatra da mu prijeti opsanost
po život i zdravlje, što je daleko bolje rješenje iz perspektive radnika.
Uvodi se mogućnost nametanja obaveze radniku da radi na
poslovima za koje nije zaključio ugovor o radu i do 60 dana u toku kalendarske
godine na zahtjev poslodavca, pa bili to i slabije plaćeni poslovi. Poslodavac
uvijek može reći da je u pitanju opravdana potreba posla, jer naravno on o tome
odlučuje.
Obavezu donošenja pravilnika o radu imaće poslodavac koji
zapošljava više od 30 radnika, kao i obavezu izrade programa zbrinjavanja viška
radnika u slučaju otkazivanja ugovora za više od 5 radnika (sadašnji član 98. važećeg
zakona). Prema važećem zakonu, takvu obavezu ima poslodavac koji zapošljava
više od 15 radnika. Dakle, biće neuporedivo povećan broj poslodavaca koji neće
imati obavezu donošnja pravilnika o radu, nego će o svim pravima i obavezama
radnika odlučivati kako im bude volja, kao i o tzv. tehnološkom višku.
U strukturi plaće naći će se dio koji se odnosi na tzv.
radni učinak, a ocjenu radnog učinka će, naravno, davati poslodavac. Posebno je
pitanje kako će se radni učinak mjeriti na poslovima koji nisu normirani, a
velika većina nije. Također, uvodi se novi pojam-„radne vještine“, koje će,
također, biti od utjecaja za određivanje visine plaće, ali i prava na jednaku
plaću za rad jednake vrijednosti. O tome koliko je ko „vješt“, šta god to
značilo, opet će odlučivati poslodavac.
U članu 96. Prijedloga zakona koji se odnosi na otkaz
ugovora o radu iz ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga izbačena je
izuzetno bitna zaštitna odredba stava 2. člana 87. važećeg zakona, prema kojoj
poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku ukoliko se s obzirom na
veličinu, kapacitet i ekonomsko stanje poslodavca i mogućnosti zaposlenika ne
može osnovano očekivati od poslodavca za zaposli radnika na druge poslove ili
da ga obrazuje, odnosno osposobi za rad na drugim poslovima.
Član 119. Prijedloga zakona u koliziji je sa članom 2.
Zakona o vijeću zaposlenika.
Izbrisane su odredbe kojim Inspekcija može zabraniti rad
poslodavcu ukoliko zatekne radnika bez ugovora o radu, onemogući inspektora u
provođenju inspekcijskog nadzora, radnika ne prijavi na obavezno zdravstveno
osiguranje. onemogući inspektora u provođenju inspekcijskog nadzora, radnika ne
prijavi na obavezno zdravstveno osiguranje.
Izbrisana je odredba kojom se poslodavcu ostavlja rok od 15
dana da otkloni nedostatke ukoliko se kod njega zatekne radnika bez ugovora o
radu.
Članom 138. Prijedloga zakona uskraćena je mogućnost da se
granski kolektivni ugovori zaključuju za javna preduzeća.
Na kraju, najveća opasnost - odredba člana 182. stav 2. Zakona,
prema kojoj se svi kolektivni ugovori moraju uskladiti sa zakonom u roku od 90
dana od dana stupanja na snagu zakona, a ako se ne usklade prestaje njihova
primjena. Dakle, ako ne žele da ostanu bez kolektivnih ugovora, sindikati će
izmjene morati prihvatiti po principu „uzmi ili ostavi“. Plaće, koeficijenti,
dodaci na plaće, naknade plaće i naknade koje nemaju karakter plaće,
otpremnine, regres, itd. - sve su to prava koja su regulisana kolektivnim
ugovorima, a koja dolaze pod znak pitanja ukoliko nestane kolektivnih ugovora,
odnosno o tome će samostalno odlučivati poslodavac.
