Oklesao: Slobodan Vasković
Nikad niko od Vaskovića, ni
moj čukundjed Petar, ni pradjed Mihailo, ni djed Jovo, ni otac Momir, a ni Ja
nije otkucao, napisao tekst na plaži. A mi Vaskovići smo svi oduvijek blogeri.
Vrijeme je da se toj
neslavnoj tradiciji nepisanja u kamenu kod Vaskovića stane u kraj.
Ljilja je odlučila da me
povede par dana na more. Samohrana supruga širokog srca.
Izabrala je Nepoznato selo
na znamenitom poluotoku. U susjednoj Evropi.
Do poluotoka tri autoputa.
Tri deranja. Ne jaučemo. Bar nećemo za naše pare završiti u Savi.
Lako bi bilo autoptem sa
tempomatom. Kad bih ga znao uključiti.
Slušamo „Hej Džo“, Rouzovo
viđenje Dilana, Fifti Centa... Boki ga je baš narezao. A onda „Paket aranžman“:
vrijeme kad Šupci nisu vladali jeftino zabavljajući masu pod šatorima.
Nepoznato selo je svima
nepoznato. Vozamo se tamo ovamo nakon trećeg autoputa. Konačno i Nepoznato
selo.
A u njemu kuća za odmor.
Koju nikako ne uspijevamo naći. Jer nismo tražili broj telefona Izdavača. Niti
se Izdavač sjetio dati nam broj.
Gladni žedni u Nepoznatom
selu, koje se čini komplikovanijim od Njujorka. U kojem nisam bio. Poslije sela
ni ne pada mi napamet.
Glad ubija sve ljudsko u
nama. Uprkos tome civilizovano razgovaramo o problemu nesnalaženja u selu,
nenalaska kuće za odnor. Civilizovani razgovor čuje se do prvog autoputa.
Stereo.
Nađosmo Susjedno selo, koje
je nebitno za priču sem u dijelu Taverna.
Dođe konobarica i donese
jelovnik.
Da vas obavijestim da nemamo baš sve što piše. Pa nabraja pola sata.
Dobro daj piletinu na
brzaka. Može. Ode.
510152025... minuta je
nema. Jurnemo prema kuhinji.
Izvinite nestalo nam je piletine.
Nestalo im je i vajfaja, pa
nismo mogli da se konektujemo i sagledamo kako se zove agencija preko koje smo
iznajmili nepoznatu kuću u Nepoznatom
selu. Roming nije na spisku troškova.
Napuštamo tavernu u Susjednom
selu gladniji nego ikad i odlazimo u drugo susjedno selo, gdje nas dočeka
ljubazna izdavačica.
Odlazimo do kuće za odmor. Satrveni.
Upućuju nas kod Špica na
ćevape. Progutamo ih još na roštilju i skljokamo se u san.
Dan posle plaža.
Kamen i kraj vode i u vodi.
A na kamenu trava. I u travi... Hodamo po kamenu kao po jajima... I kraj vode i
u vodi. A voda topla ko u banji.
Ali nabadaš. Moliš Boga za
surferice. Natikače koje te čine dijelom Matore Evrope, jer u nepoznatom selu
sve face iz EU.
Sunčamo se žestoko. Baš u
vrijeme koje niko ne preporučuje. Vremena je malo, valja izgoriti, da se vidi
da smo par dana bili srednja klasa.
Sunčamo se krvinički dok
nam se rane ne otvore.
Čitam da je to sada u
svijetu modni krik. A ja tako godinama.
Lafo plivam. Četiri zamaha,
pa puš pauza, pa još četiri, pa opet. Baš je dobro za zdravlje. Nakon treće puš
pauze šest zamaha.
Do mjesta za plivanje hodam
po vodi sto metara. U surfericama. Doživljaj Isusa na naš primitivni način.
Onda radim vježbe u vodi.
Za ravan stomak. Teško bi mi i liposukcija pomogla.
U jednoj kafani nas oslovljavaju
na engleskom, opušteno klimam glavom i pokazujem na neku vodu. OK, kratko će
konobar. Nastavljam klimati.
Žudnja mi je biti dio EU,
makar i ne progovorio. I ne okusio piletine.
Primjećujem čudne pojave:
Tražimo u kafani sladoled, kaže imamo sladoled iz frižidera. Magnum. Ideš sa
konobarem do frižidera i izabereš. A on ti donese. Sam ga otvoriš.
Onda ponudiš konobaru evre,
a on kaže nenenene mi vas zavrćemo,
obračunavamo po manjem kursu. Bolje na recepciji kampa. Pa vas ubjeđuje deset
minuta kako ćete loše proći sa tom zamjenom. A do recepcije kampa kilometar i
po.
Dajemo mu evre, a on se izvinjava
što će nas zavrnuti na kursu.
Ista priča u tržnom centru,
gdje nabavljamo samo zdravu hranu. Sve u konzervi. SDO.
Ima li tu mjenjačnica?
Ima, ali ni slučajno kod njih nemojte mijenjati,
uzmu vam proviziju; na Kolodvor, tamo je isplativije... Do kolodvora četiri
kilometra...
Nije stvar u kilometrima; I
Konobar i Prodavačica nas smatraju svojima, percepirajući da teško živimo kao i
oni, čak i teže, i da nam je svaki cent bitan. Otud ta susretljivost,
prijatnost, ljubaznost, ljudskost...
Bolji kurs je ovdje (u
regiji) nezaustavljivo krenuo.
Sutra idem da lovim Morskog
Psa. Pa šta bude biće...
Ako Morskih pasa ne
nestane. Džukela svakako neće. Što se tiče Šupaka, oni su otpjevali svoje.
