Piše: Slobodan Vasković
Telemetrija me vodi u Beograd.
Sjedam u bolid i probijam zidove
Gulaga, čiji Komandant optužuje druge za konc logore. Kako bi se zaštitio od
Konc logora, Komandant je napravio sopstveni. Konc logorom protiv Konc logora, „genijalna“
ideja, koja je na um mogla pasti samo Poslednjem Čaušeskuu ovog dijela Evrope.
Europe, jer sam već u
Hrvatskoj.
GPS je i dalje nepogrešiv.
Dovodi me do Brodskog Stupnika, gdje hardver punim paprikašem; Sa zadovoljstvom
pošto znam da neću sresti Gumenog Patuljka Igora. Kojeg love na Ugru. Kako
ljubi ruku koja ga je zlostavljala.
Kad poraste, Igor će javno
ispričati kako je zlostavljan dok je bio „Mali u SNSD-u“. I svi će plakati kraj
malih TV ekrana, ožalošćeni Igorovom gumenom sudbinom. Iako će znati da je za
njega već prekasno. Takav ti je naš narod; Dobre duše, sve Opra do Opre, uvijek
žale slabiće.
Nakon Stupnika Srbija.
Hotel. Taksi. Slušamo bluz.
Rej Čarls. Taksista pjevuši. Pušimo kraj otvorenih prozora starog pasata.
Na Dorćolu prijatelji.
Popodne provodim u društvu Mute Nikolića. Košarkaškog Evgenija. Ima dana kada
mi pojedini partizanovci ne smetaju. Posebno kada ne moram odmah da se vratim
na konclogorovanje.
Mutina krasna mlada poznanica
otpjeva nekoliko operskih arija. U po bijela Dorćola.
Ignorišemo politiku,
pričamo o znoju. Onom našem seljačkom, kad je i donji veš skroz mokar.
Kaže Muta: „Hajd da se
slikamo, niko mi neće vjerovati da sam bio sa tobom“. Telemetrija kaže da se
slikam.
Dva tri klika i moram
dalje. Na Ušće.
Ignorišem brendove,
ignorišem skupe restorane, hodam onako.
Telemetrija mi plasira
podatak da je Dodik izjavio da ga ne interesuje šta će biti sutra, nakon što je
odlučio da sa svima krene u Obračun. Što me i ne čudi od Komandanta Straže Konc
logora za Srbe, koji je Dodik napravio od Republike Srpske.
On svog političkog sutra i
nema. Nema ni političkog danas, ali je odlučan da nakon njega ne ostane ništa.
Da Sutra više ne bude.
Arogancija Mentalnog Provincijalca
koji je zagadio sve čega se dotakao, ubijeđen da je kontaminacija politički kapital;
Arogancija Političke Propalice koji ni mrtvima ne da mira, uvjeren da je mentalna
nekrofilija za njega kopno na vidiku; Arogancija Bahate Barabe koja je sve
prokockala i sada bi da igra u tuđe živote, čvrsto vjerujući da na to ima pravo....
Probija me onaj naš
seljački znoj od muke. Ma kamo otišao, nikako pobjeći iz dežavi sindroma, u
kojem Politički Idioti poput Dodika svakih deset godina žrtvuju čitave
generacije. Uzaludno braneći sopstvene šifre. Nije problem u donjem vešu. Već u
Glavi.
Mentalni Provincijalac Politička
Propalica Bahata Baraba je gotov. Odvlačenje na smetljište biće skupo. Kriza
je. Cijene skaču.
Sjedam u taksi. Semafor. Prosjakinja
sa djetetom u ruci.
„Lani joj je izgorilo dvoje
dece. Ostavila šporet uključen i izašla... Opet je na cesti...“, promrmlja
taksista.
Dajem joj nešto novca,
svjestan da to nije pomoć.
Krećemo kroz zeleno. Iako
mi je crno pred očima.
Možda je jutro pametnije od večeri, ali je veče uvijek crnja od jutra.
