Piše:
Slobodan Vasković
Javno
samoponižavanje Milorada Dodika postalo je već burleska, u kojoj Glavni Junak
svojom voljom prelazi put od samoproglašenog i samozvanog heroja do istinskog
intelektualnog, političkog i mentalnog patuljka, što je transformacija dosad
neviđena na ovim prostorima. A nema šta se sve ovdje nije vidjelo.
Sve
vrijeme banalne predstave, koreodrame sa izlizanom mitomanskom scenografijom i
kakofonijom izlizanih parolaških verbalnih “akcija” i “reakcija”, Glavni Junak
izaziva podsmijeh publikuma. Što postaje sve jeziviji kako bijedni, sirotinjski
igrokaz odmiče.
Dodik
je prvo prešao Rubikon, nakon toga udario najglasnije moguće u Ratne bubnjeve,
da bi, dok bubnjevi nisu ni utihnuli, podigao Bijelu zastavu i pokušao glavom
bez obzira pobjeći sa druge obale Rubikona.
Potom
je, kako bi prikrio sopstveno podvijanje repa, šenenje i lizanje popljuvanog,
ponudio kompromis, a da se ne zna ni kome je taj kompromis ponuđen, ni oko čega
se nudi, ni koje su njegove ključne tačke.
Nije
ovdje riječ ni o kakvom političkom konceptu, čak ni ideji, već o rijalitiju u
kojem Beskičmenjak ima nerješivi zadatak da pokaže kičmu, Politička Baraba trun
morala i Notorni Politički Idiot zrno inteligencije. Rijaliti je osmislio
Dodik, u njemu je glavni Iskušenik; U početku ga je i režirao, a sada ga
režiraju svi ostali.
Dodik
javno puže, tražeći bilo kakakv kamen/kamenčić pod koji bi ugmizao i spasio se
posledica svoje desetogodišnje strahovlade, koja je, jednom rečenicom rečeno,
bila širenje međunacionalne i unutaretničke mržnje, kako bi se prikrilo
uništavanje izvora nacije i sistemska pljačka naroda.
Od
sveg nacionalnog ponosa ostao je politički gmizavac, spreman da poljubi
svaku/bilo koju ruku, ako bi mu ona mogla pružiti i najovlašnije garancije
političkog preživljavanja.
Logičan
kraj Bagre, Šljama i Ološa koji je, sa Dodikom na čelu, zloupotrijebio
povjerenje dato im od naroda da riješe nacionalno pitanje i otvore mogućnost
pristojnog života za sve. Umjesto toga, Šjam je sve smrvio, opoganio, zatrovao,
a sada moli za milost, i dalje uvjeravajući da im je nacionalno, koje su ubili
sa predumišljajem, ključni tok života.
Milosti
za njih nema, niti treba da bude; Pokazati je znači biti saučesnik u zločinima
koje su počinili.
Značilo
bi to podržati uništenje obrazovanja, zdravstva, kulture i nauke; Značilo bi to
podržati totalnu razgradnju ekonomskog, privrednog i finansijskog sistema; Značilo
bi to pristati na kolektivno samoubistvo, zbog nevrijednog bašibozuka, što
smatra da je relativizacija (može sve, može svakako, može sa svakim) politika,
a ne najefikasnije sredstvo uništenja jednog naroda.
Dodikovog
referendum neće biti, jasno je to sada; Neće biti ni kompromisa sa njim, jer ga
nema ko napraviti. Niko sebi neće da dozvoli dalje prljanje sa Bagrom.
Dodik
mora otići odmah, jer je obesmišljen. Tu nema nikakve dileme.
Ukoliko
ne ode sam, on će, prije ili kasnije, biti uklonjen narodnim buntom, sa svim
finesama koje on nosi. A to je već situacija koja se ne želi ni najgorim
neprijateljima.
Slabost
opozicije, njihova nespremnost da snažno krenu i uklone Dodika, nije nikakav
relevantan dokaz potrebe njegovog ostanka na vlasti. Dapače, to samo pokazuje/dokazuje
neminovnost krešenda u kojem će narod uzeti stvari u svoje ruke.
Kada
sa jedne strane imate Bagru, Ološ i Šljam, a sa druge potrošene, bezidejne
političare, oguglale na svako zlo i nespremne da mu se suprotstave, jer
“politiku” vode referišući se na sopstvene srahove, a ne na
državne/narodne/nacionalne interese, onda je brutalna manifestacija naroda,
nezadovoljnog takvim stanjem stvari, prirodan završetak ciklusa u kojem su
nedostojni, nekvalitetni, drski, bezobrazni, bezobzirni, arogantni… šarlatani i
pajaci i neopjevane kukavice zarobili politički prostor i pretvorili ga u
buvlju pijacu.
