piše: Slobodan Vasković
Milorad Dodik ponovo je pjevao “Ne može nam niko ništa”.
Bilo je primjerenije “Gori vatra”, dok svakodnevno slušamo o “nepristupačnom terenu” i gledamo kako sve izgori. Jer nema čime da se gasi.
2.
Nemoć je ključna poruka sa svih požarišta. Zgarišta su sve veća i veća.
3.
Niko ne pominje bilo kakvu pomoć iscrpljenim vatrogascima, sagorelom stanovništvu, niko i ne pritiče u pomoć, nikom to i ne pada na pamet.
Štete se ni ne procjenjuju, ni na izgorelom ni na sušom ubijenom, tako da se ništa i ne sabira.
Kada bi se sabralo, trebalo bi nadoknaditi. Otkud?
4.
Zato je tu priča o NATO koja, pored svjesnog bacanja naroda u Visoku Peć Hladnog rata No 2, služi i za odvlačenje pažnje.
Paradoks je naša turobna stvarnost: Svi su pristali na NATO integracije, svi su koračali tim putem i svi jedni druge optužuju zbog toga.
5.
Samo još jedan u nizu dokaza da političari ovdje nisu državnici.
Da jesu, imali bi polemiku, raspravu argumentima, a ne niske uvrede. Režirane u ljetnoj Režimskoj kuhinji. I licemjerstvo kojim se svi nabacuju sa svih strana.
Da jesu, imali bi jasnu odluku!
6.
Šund je jedini politički proizvod.
Ne može nam niko ništa, je šund ekstaza; Dokaz koliko je sve pojeftinjeno i kako izlizani rijaliti majstor još uvijek preživljava prodajući prastare, potrošene fore.
7.
Uškopljenici s predumišljajem, kako se može okarakterisati veći dio Opozicije, nikako da izađu ispod izderanih režimskih vašarskih šatri i bar pokušaju ukazati da postoje i drugačiji načini vladanja. Sem primitivizma, kao okosnice višegodišnjeg varvarskog napada na sistem društvenih vrijednosti i upravljanja institucijama po principu mentalne pornokratije.
8.
Osovinsko zatvaranje od svijeta progresa, koje je Režim efektno sproveo, od Opozicije nije stvorilo ozbiljnog kritičara. Sve je još uvijek na nivou salonskih kritizera.
Čelnici Režima nisu državnici, ali nisu to ni čelnici Opozicije.
Da jesu, saopštili bi šta Dodik tačno radi sa svojom najnovijom referendumskom pričom. I kuda to vodi cijelu Naciju, koja će stradati zbog njegovog pokušaja odbrane ličnog, unaprijed osuđenog na propast.
Umjesto jasnih odgovora, Opozicionari su ponovo upali u njegovu matricu jeftinih optužbi/kontraoptužbi, jeftinih uvreda i prejeftinih reakcija.
9.
Put ka tiraniji u Republici Srpskoj jeste utaban velikom podrškom naroda, njenom zloupotrebom.
Potpomogli su to i opozicionari prihvatajući da im ministri budu presuđeni kriminalci; Sjedeći u skupštinskim klupama sa presuđenim kidnaperima; “Papcima”; Ne reagujući na silovanje institucija, koje je permanentno.
10.
Buntovnički mentalitet kao da je u Opoziciji zauvijek iskorijenjen; Niko neće da preuzme odgovornost i suprotstavi se izbezumljenom Režimu koji pjeva i slavi dok mu značajan dio naroda i teritorije gori.
11.
Dok god djeluju po jedanaest godina uhodanoj uškopljeničkoj matrici, opozicionari će biti poslednje uporište Režima; Zadnji oslonac, koji sprečava njegovo definitivno rasipanje.
12.
Breme vođenja nacije ovdje nema ko da preuzme. Niti želi.
Nacija je dekapitirana.
