Pismo koje su napisali pripadnici srpske komponente u OS BiH i u kojem svjedoče o problemima sa kojima se susreću, kao i nebrizi kako najviših političkih funkcionera iz reda srpskog naroda, tako i srpskih generala, prenosim u cijelosti i bez ikakvih izmjena.
Očigledno je da pogrešno i rekao bih nakaradno kadrovanje u OS BiH tek sad pokazuje svoje štetne i nesagledive posledice po Srbe u OS; Iako se jako teško štete mogu umanjiti, postavlja se pitanje može li se zaustaviti dalja degradacija kadrova u OS i samim tim da se bar mali dio profesije postavi na svoje mjesto onako kako to traže Zakon i Pravila koja regulišu vojnu oblast.
Svakako da nije problem u propisima već, u tumačenju propisa; u jednom periodu, na samom početku, prilikom formiranja OS, namjerno su favorizovani određeni pojedinci, kasnije su donešeni pravilnici koji su bili prilagođeni tim pojedincima i uporno se ti isti pojedinci svaki put favorizuju. Sama formacija je pravljena po mjeri pojedinaca, danas je očigledno da je treba mjenjati, ali oko toga niko ne želi ni da pomisli da se nešto uradi da bi se stanje popravilo.
Svaki put kad se dešavaju postavljenja i unapređenja, oni koji su odgovorni nađu izgovor zašto je to tako i niko neće da se bavi posledicama, a one su takve da danas većina čeka da budu punoljetni u svom činu, dok su pojedinci za nekoliko godina napredovali dvije do tri pozicije. Neko bi trebao da stavi prst na čelo i zaista se upita šta je sa zakonom koji kaže da svima treba omogućiti iste uslove?!
Kada bi to bilo tako, onda bi se gledao radni staž, vrijeme provedeno u činu, stručna sprema… Nikako se ne bi moglo desiti da se pojedinci favorizuju više puta, upražnjena mjesta bi se javno oglašavala i svi koji smatraju da ispunjavaju uslove, mogli bi da se prijave na ta mjesta, ali u praksi to nije tako: o svemu se ćuti, a za viša mjesta saznanje dolazi onda kad su ona već popunjena i tada je kasno.
Od početka reforme svjesno su rađeni propusti ili ako nisu svjesno onda bi svakako trebalo neko da se bavi sa istim i da pokuša da iste otkloni, odnosno ispravi.
Jedna od velikih zamki je to što je nekoliko godina plata u OS isplaćivana po ličnom činu, bez obzira na formacijski čin, odnosno radno mjesto na kom to lice radi; taj period je iskorišten da na formacijska mjesta višeg čina postave podobne kadrova, a da niko iz sistema ne reaguje na ta postavljenja. Kasnije platu počinju da isplaćuju po formacijskom a ne ličnom činu i tu direktno dio ljudi zakidaju (dovode u podređenu situaciju), a mali dio ljudi favorizuju i unapređuju.
Naime u OS možete biti unaprijeđeni samo ako ste postavljeni na poziciju višeg čina (na više formacijsko mjesto).
Krivicu za stanje koje je više nego katastrofalno snose političari odnosno srpski predstavnici, a tu su svakako član predsjedništva gospodin Mladen Ivanić, predsjednik Republike Srpske gospodin Milorad Dodik…; Njihova krivica je u tome što iste ne interesuje stanje u OS odnosno interesuje ih kao lanjski snijeg, a obadvojica imaju savjetnike za vojna pitanja.
Slična situacija je i sa zamjenikom ministra odbrane gospodinom Borisom Jerinićem koji uopšte Srbe neće da primi na razgovor kod sebe, a da ne pominjem da je javna tajna da isti uzima pare za prevođenje vojnika u podoficire i to cifre do 15.000 KM pod parolom da je to za stranku, te uzimanje para prilikom odlaska u misiju, gdje je velika konkurencija i lakše se odlazi kad se podmaže.
Njihova krivica nije toliko važna u poređenju sa krivicom četvorice generala iz srpskog naroda i brigadira koji predstavljaju Srbe u OS BiH.
Potpuno je jasno da najveći dio krivice snose dvojica generala koji su najduže na komandnim i generalskim pozicijama, a to su generali Mirko Tepšić i Dragan Vuković. Dvojica navedenih generala sprovode svoju samovolju i na ključne pozicije su već postavili podobne ljude, na način i kriterijum koji je samo njima poznat, dok za većinu drugih nema mjesta i preostaje istima da i dalje čekaju.
Čini mi se da je generalima bitno jedino to da u činu generala provedu više vremena nego u svim drugim činovima u toku ukupne vojne karijere.
Naravno nisu dvojica generala usamljeni i svakako da imaju podršku; ponajviše od parlamentarnog vojnog povjerenika „gospodina“ Boška Šiljegovića koji je do rata kontrolisao karte u gradskom saobraćajnom preduzeću Sarajevo, a danas obavlja drugi mandat u parlamentarnoj skupštini BiH, nezamjenjiv je i Bog neka je na pomoći onima koji se njemu obrate za pomoć.
Sistem je tako kreiran da se pojedinac nema kome žaliti na očigledne nepravde, a oni koji pomenu pojedinace koji su i te kako imali koristi samo sebi stvaraju neprijatelje i dovode se u situaciju da dodatno oslabe svoj status.
Postavlja se pitanje da li su manje krivi dvojica generala u Banjaluci, koji se navodno mnogo ne mješaju u kadrovanje, generali Ilić i Knežević mirno posmatraju stvari sa strane i drže se parole „ ako ih ne možeš pobijediti, pridruži im se“.
Gospoda brigadiri premudro ćute i nadaju se da će ćutanjem kupiti poziciju, ako neko od generala, ne daj bože krene u penziju, nadaju se da su oni pojedinačno svaki za sebe jedini koji je dobar izbor u toj situaciji.
Sada bih vam konkretno naveo očigledne primjere njihovog rada i kadrovanja na štetu većine Srba u OS BiH:
• Karakterističan primjer kako se radi je pukovnik Dario Pajić, isti je unapređen iz majora u pukovnika kao komandant bataljona u 6. pbr, to naravno ne bi bilo toliko sporno da dvije sedmice nakon unapređenja nije postavljen na mjesto brigadira, a normalno bi bilo da kao pukovnik nekoliko godina provede na pukovničkom mjestu i taj čin na taj način odstažira.
• Na neki sličan način tako je napredovao i pukovnik Nebojša Bošnjak, isti nije proveo potrebno vrijeme skoro pa ni u jednom činu, tri puta je pomjeren unaprijed u OS, njemu se može promijeniti i vojno-evidenciona specijalnost (VES) dok je za većinu drugih to nemoguće. Danas isti obavlja dužnost komandanta glavne logističke baze (GLB), normalno to je brigadirsko mjesto.
• U OS BiH danas su pukovnici oficiri koji nikada nisu komandovali jedinicom, neki od njih nikada nisu ni stali pred stroj, ali to sve nije bitno, jer oni imaju neke većini ljudi (ne)vidljive kvalitete. To su pukovnici Kozlik Boris, Maksimović Goran, pukovnik Saša Konjević i dr.
• Trenutno u OS BiH uopšte nije bitna vojna škola i nivo iste, zatrpani smo različitim diplomama šestog i sedmog stepena, magisterijima, masterima i doktoratima kao da se ne radi o vojsci, niko o tome ne vodi računa, naprotiv čak se često ta lica stavljaju u prednost i razmatraju prije nego vojna lica. Danas u komandi za podršku radi pukovnik Darko Stjepanović, koji pored više vojne škole ima samo dobru konekciju sa generalima (kum generala), tako da je skoro (prošle godine) postavljen i unaprijeđen u čin pukovnika, mada, da je iko razmatrao ostale oficire, to nikako ne bi bilo moguće, jer ima veliki broj neriješenih majora sa vojnom akademijom i drugim vojnim visokim školama. Isti slučaj je i pukovnik Siniša Anteljević koji je čak upućen na komandno štabnu školu u Republiku Srbiju sa višom vojnom školom, a to je u VRS bilo nemoguće; Naime da bi se išlo u tu školu treba da kao osnovni uslov kandidat ima završenu vojnu akademiju i pored toga neke druge uslove. Situacija je odlična, ne trebamo se brinuti imamo dosta doktora nauka.
• Na sličan način su pojedincima sa završenom „Rajko Balać“ školom omogućili da završe (kupe) civilne fakultete, pa tako danas imamo menadžera Marinka Banjca majora, majora Dražu Gutu, kapetana Slobodana Cimešu na majorskom mjestu i druge, dok imamo masu nerješenih kapetana sa vojnom akademijom, komandno štabnim kursom i čak imamo kapetana sa završenim komandno štabnim školama. Isto tako major Mladen Oljača sa višom školom sjedi na mjestu pravnika. Ima mnogo takvih slučajeva pa moram reći da ih je nemoguće sve sagledati, pošto su pojedinci nekoliko puta pomjerani.
Ne mogu da ne pomenem da takve mogućnosti nisu imali ostali, naime većina Srba koji nisu imali vojnu akademiju je uz otpremninu napustila OS BiH; Oni koji nisu napustili i danas rade u OS, ali nisu u činovima koje su imali u VRS, već su ucijenjeni da jedino mogu ostati ako prihvate status podoficira.
Naravno to nikako nije pošteno, jer su u pitanju stečena prava i zasluge, te svakako da im je trebalo omogućiti da i oni završe škole kao pomenuti pojedinci.
Treba reći da se na takav način nije radilo kod druge i treće strane (Bošnjaka i Hrvata), oni to nikako nisu uradili već su čak svoje ratne kadrove u potpunosti ispoštovali i u većini slučajeva pomjerili unaprijed.
• Pojedincima su promjenjeni VES- ovi da bi iste mogli postaviti na formacijska mjesta i kasnije unaprijediti. Takvi primjeri su pukovnik Nebojša Bošnjak, pukovnik Sreten Milošević, brigadir Branislav Mitraković, pukovnik Dušan Lužajić i drugi.
• Pukovniku Srđanu Čaviću nisu ni mjenjali VES, on kao pješadinac komanduje logističkim bataljonom, ali kad je on u pitanju konekcija je dobra i sve je moguće, pa je isti kao kapetan počeo raditi u komandi puka, unaprijeđen u čin majora i bio na pukovničkom mjestu nekoliko godina dok je za isto vrijeme pukovnik Dušan Vukoje bio postavljem na niže formacijsko mjesto i primao platu majora.
• Otišli bi predaleko kada bi pojedinačno spomenuli mandate u Briselu, učešće u mirovnim misijama, gdje su dobro zaradili pojedinci, mjesta su ih čekala i većina je pomjerena unaprijed.
Primjera očiglednih nepravilnosti ima još dosta, ali je i ovo dovoljno i kad bi se neko bavio sa ovim problemima, naravno da bi morao uvidjeti da u najmanju ruke nije normalno da pojedinci napreduju nekoliko puta i svakako da bi sistem trebao i ostalima dati odgovor šta je sa njima, odnosno zašto nose čin 12. i više godina i čekaju da u istom činu postanu punoljetni.
• Kod Bošnjaka danas imamo generala Huseina Tursunovića, po zanimanju radnik sa završenom gimnazijom, u ratu 1994. godine pukovnik, komandant elitne jedinice „Crni labudovi“, vojnu akademiju u Turskoj završio poslije (oko trideset pete godine života) i danas komanduje komandom za podršku u Banjaluci.
Oni imaju menadžera majora Bekira Novkinića koji je u međuvremenu i doktorirao i da ne idemo dalje, jer su njih rijetki pojedinci koji imaju vojnu školu, njima se vesovi određuju po potrebi (odokativno), ali to ne bi bilo toliko fatalno da sad naši generali nisu prihvatili takav način rada i čak pretekli ostale koji su počeli sa takvom praksom.
• Kod Hrvata imamo primjer brigadira Mladena Mihaljevića sa završenim kineziološkim fakultetom, trenutno na ratnoj školi u Republici Hrvatskoj. Isto tako karakterističan primjer je kapetan Slavko Mandić trenutno na komandno štabnom kursu u Travniku, isti je prilikom formiranja OS bio vojnik.Kod njih ima čak primjera da uopšte nemaju sedmi stepen a sjede na oficirskim mjestima i nose oficirske činove (navodno oni to mogu jer ih nema dovoljno).
Problem je zaista veliki kad tako „osposobljeni“ kadrovi, po nacionalnom ključu dođu na vrlo visoke pozicije a formacija tačno pravi podjelu kome koje mjesto pripada po nacionalnoj strukturi.
Moglo bi se navesti mnogo ovakvih primjera ali to svakako neće dovesti do toga da se prevaziđe duboko ukorijenjeni problem, a pogotovo da se isti otkloni, ali bi svakako oni koji su se prihvatili da zastupaju Srbe u OS trebali porazmisliti da se prisutni problem bar donekle amortizuje i da se pokuša ispraviti očigledna nepravda prema većini Srba pripadnika OS.
Kad bi se išlo u pravcu iznalaženja rješenja svakako da bi bilo neophodno zaustaviti dalja školovanja i usavršavanja ili ih bar minimizirati, te pristupiti realnom sagledavanju stanja; na taj način pomjeriti kadrove koji imaju kvalifikacije, ali ih nije prepoznao sistem, kako to kažu oni koji kadruju. Postaje upitno dalje usavršavanje kadrova, uz istovremeno nagomilavanje kadrova. koji su ranije bili poslati na usavršavanje. Takođe bi prijeko bilo neophodno da se vratimo vojnoj struci i nauci, da se pojedinci koji su do sada bili nekoliko puta prepoznati i pomjereni, zaustave na određeno vrijeme, da bi se i drugima omogućilo bar malo odnosno minimalno pomjeranje u karijeri.
Ukoliko se niko ne bude bavio sa ovom problematikom bojim se da će brzo sukob između Srba eskalirati na jako ružan način i sa neželjenim epilogom.
Već ranije sam istakao da nije problem u zakonu već u njegovoj primjeni, odnosno da li zakon važi za sve na isti način i da li su kojekakvi podzakonski akti koji favorizuju pojedince jači od zakona (iznad zakona).
Na kraju pitam se šta je sa časti i sa odgovornosti, ispada da generali rade šta hoće i kako hoće, ne znam imaju li oni ikakve i kakve su im obaveze, kome su oni položili zakletvu, kome polažu račune i imaju li mandat da potpuno uruše sistem, bar što se tiče srpske komponente.
Ovakvom politikom u potpunosti je srozan autoritet i ugled srpskog oficira.
Kad se sve ovo sagleda, ne treba se čuditi, nije nimalo slučajno da je plata generala oko 4. hiljade KM, pa se tako bore da što duže ostanu na svojim pozicijama, dok za to vrijeme oni koje sistem nije prepoznao ćute, nametnuto im je mišljenje „ćuti i nije tako loše“, „ne talasaj“, „ima neko ko o svemu misli“…
