piše: Slobodan Vasković
1.
Dodik je izgubio rat, do konačne kapitulacije pogubiće i sve bitke.
Ovu činjenicu konstatovao sam još 10. januara prošle godine. Vrijeme je pokazalo njenu istinitost.
2.
Konstatovao sam tada da Dodik hoće napraviti još štete, ali da ni ta činjenica ne znači ništa, sem fusnote u njegovom odvlačenju sa političke scene.
3.
Konstatovao sam tada i da je Dodik već riješen problem, što je konačno agregatno stanje, u kojem je tek nepoznata veličina računa rješenja problema.
4.
Ono što jeste stvarni problem je Šta posle Dodika? Veći problem od toga je što niko i ne razmišlja o tome Šta posle Dodika? I kako? Kuda? I sa kim?
To je ključno političko pitanje bilo tog 10. januara prošle godine, kao što je to bilo i ključno nacionalno pitanje, jer je Dodik RS doveo u potpunu izolaciju, sukob sa svijetom, dok je u ekonomskoj, finansijskoj, privrednoj, naučnoj i kulturnoj ravni apsolutno osiromašio.
5.
Godinu dana kasnije, može se konstatovati da su izrečene konstatacije i dalje na snazi. U brutalnijem obliku nego lani.
I da Opozicija na postavljeno pitanje/projekat nema odgovor. Nikakav.
Nisu ga imali prošle, a nemaju ga ni ove godine.
Oni ni ove, kao ni prošle godine, ne promišljaju - Šta posle Dodika, jer ne posjeduju intelektualnu snagu za to; Opoziciona matrica tehnologa vlasti gotovo je identična Režimskoj, ali je kalibar mnogo mnogo manji.
6.
Polemika - Šta posle Dodika - trajala je prekratko unutar SNSD-a, još prije dvije godine. Bio je to tek incident. Na incidentu se i završilo.
7.
Nedostatak ikakve ideje/platforme/vizije Šta posle Dodika najveća je opasnost po Republiku Srpsku; Mnogo veća od bilo kakvih mogućih Dodikovih prijetnji /pokušaja “nastavka sukoba”.
8.
Poseban problem je što je Dodik i dalje najatraktivniji u svakom pogledu, iako je riječ o adaktiranom političaru, koji je još uvijek “na stolu”, jer nema nikog dovoljno snažnog da ga “odnese” u podrumsku arhivu.
9.
Najveći poraz Opozicije je što je Dodik poražen, ali od njih nepobijeđen.
10.
Taj paradoks iznjedrio je jednu vrlo opasnu ravan - neki od takozvanih lidera Opozicije danas su mnogo bliže Dodiku nego Opoziciji; Njegovo konačno odvlačenje u “podrum” shvataju kao i svoj kraj. Što je i prirodno, s obzirom na činjenicu da ga nisu uspjeli u direktnim sudarima poraziti.
Logično je da nestanu sa njim.
11.
Logika u BiH rijetko je kada pobjednik.
Otud i mnogo žešća bitka Mladena Ivanića i Dragana Čavića protiv Vukote Govedarice i Branislava Borenovića nego protiv Milorada Dodika.
Njima dvojici treba pridodati i nešto preostalih SDS-knezova poput Miće Mićića…, SNSD-ovih metastaza u SDS-u, kao što je Darko Babalj… Dalo bi se još nabrajati, ali obrazac je potpuno jasan.
12.
Da bi se uopšte došlo do bilo kakve mogućnosti promišljanja/pravljenja platforme Šta i kako poslije Dodika, potrebno je da Govedarica i Borenović savladaju prvo Metastaze u sopstvenim redovima - Govedarica Knezove, Borenović Ivanića i njegove satrape.
Tek nakon toga njih dvojica imali bi priliku da demonstriraju sopstvene politike i pokušaju dati odgovor Šta i kako posle Dodika.
Do tada, oni su samo dio politički limitirane grupacije koja ne znači ništa.
13.
Slična situacija je i u SNSD-u, gdje ni u petom hijerarhijskom redu ne promišljaju Šta i kako posle Dodika? Ta ogromna stranka sebe je dovela u bagatelnu situaciju da ima samo jednog Člana - Dodika, koji je politički ugašen.
SNSD-u slijedi sudbina DS-a i takav tok ne može preusmjeriti ni Igor Radojičić, koji se jedini donekle razlikuje od Prototipa Visokog Funkcionera SNSD-a.
Radojičić, u vremenu koje nadolazi, će, možda, uspjeti dio SNSD-a vratiti na ljevicu, dok će se (većinski) ostatak jata raspršiti na sve strane.
14.
DNS, koji više liči na bezbjednjačkopolicijski rezervni sastav, nego na političku stranku, ni u kakvim progresivnim dešavanjima ne može učestvovati: opstanak ove stranke direktno je zavistan od zdravstvenog kartona njenog lidera, dok su socijalisti bili i ostali početak margine.
15.
Jednostavnije rečeno, nijedna od postojećih stranaka nije sposobna odgovoriti aktuelnom političkom trenutku, nijedna nema rješenja, nijedna nema ni izgrađenih kadrova, a oni koji bi to mogli postati na udaru su unutarstranačkih krugova, koji lične interese pretpostavljaju svemu drugom.
16.
Revoluciju, u bukvalnom smislu te riječi, potrebno je voditi unutar stranaka, kako bi se pokidale okoštale interesne halke i stvorila mogućnost mlađima da preuzmu odgovornost.
Takva revolucija jedina je ispravna; Svaka druga iznjedriće novog Vođu, što bi značilo nastavak patološkog fenomena koji živimo već deceniju; Koji je razorio Društvo i zagadio sve njegove segmente, a izvore Nacije zatrovao i pretvorio u deponije.
Nije rješenje u novom Vođi, već u povratku vlasti u institucije, njihovom suštinskom oživljavanju i jačanju, u uspostavljanju sistema vrijednosti i poništenju posljedica decenijskog varvarskog napada na sve društvene pozitive i vladavine po principima mentalne pornokratije.
17.
Dodik je izgubio rat, pitanje dana je kada će javno potpisati definitivnu kapitulaciju; Njegovi patuljasti klonovi, poput Ivanića&Sličnih, pokušavaju se nametnuti kao rješenja nakon dana D, što je, ako bi se desilo, samo nastavak zla, pakovanog u ambalažu manjeg volumena; Govedarica, Borenović, pa i Radojičić, imaju još vrlo vrlo malo vremena za akciju protiv Unutrašnjeg Okupatora.
I da se razumijemo - nisu oni nikakva nada, tek se trebaju izboriti za taj status.
