piše: Slobodan Vasković
1.
Bakir Izetbegović je, (zahtjevom za pokretanjem revizije presude pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu u slučaju BiH protiv Srbije i Crne Gore), politički gledano, možda htio da pogodi Srbiju (što je vrlo upitno), ali uspio je jedino da pogodi BiH.
I to toliko snažno da se dobro zaljuljala. BiH, a ne Srbija, koja se politički vješto izmakla i ostavila “Izetbegovićevu krizu” sa ove strane Drine, ne dozvoljavajući da se prelije i na onu.
2.
Izetbegović je doveo u pitanje institucije BiH, njihovu postojanost, ali i opravdanost, jer je njegov postupak jednostran i nije nastao na bazi konsenzusa, na čemu BiH i počiva.
Nije nastao čak ni preglasavanjem u institucijama, već njegovom voljom, što je vrlo loša poruka svima koji žive u BiH, bez obzira na etničku pripadnost.
Samovolja, bilo čija i bilo od koga dolazila, sama po sebi je neprihvatljiva. Posebno kada se izražava na način da se institucije potpuno ignorišu, a njihova ovlaštenja kidnapuju i uzurpiraju.
3.
Ključno pitanje koje se postavlja jeste da li je Izetbegović sasvim svjesno gađao BiH, fingirajući nišanjenje Srbije?!
I da li je Izetbegovićev cilj dovođenje BiH na rub sukoba i moguće razvaljivanje njenih institucija?!
Izetbegovićev red poteza, koje je povukao u vezi sa revizijom, ide u prilog ovim zaključcima.
Izetbegović nije ni pokušao da dobije podršku u Predsjedništvu BiH, to je činjenica i to je ono što u najvećoj/suštinskoj mjeri dezavuiše njegove postupke.
4.
Izetbegović se poziva na 2002. godinu i tadašnje imenovanje Sakiba Softića za agenta. Imenovalo ga je Predsjedništvo BiH preglasavanjem Živka Radišića, koji nije pokrenuo veto.
Zbog čega to Radišić nije učinio, nikada nije razjašnjeno; Možda je, jednostavno, smatrao opravdanim da proces, koji se tada vodio, ide svojim tokom, ali je ključna stvar da je o procesu i agentu u njemu odlučeno u Predsjedništvu, a ne izvan njega.
Isto je trebalo učiniti i u slučaju revizije.
Kako bi se ko od aktuelnih članova tog tijela izjasnio je u domenu pretpostavki, ali je notorna činjenica da je Izetbegović izbjegao instituciju.
Pretpostavke su nevalidne za izazvanu krizu, činjenice itekako jesu i činjenice su protiv Izetbegovića.
5.
I u situaciji da je izetbegovićev postupak pravno utemeljen (što je vrlo kontroverzno i krajnje diskutabilno), politički je potpuno neopravdan, jer je presuda donesena prije deset godina, okolnosti su se promijenile i bilo je nužno da on traži i političko rješenje za reviziju, ne da ga nameće.
Jedno od mogućih rješenja bili su i direktni razgovori sa Srbijom o tim pitanjima, ali Izetbegović ih nije ni pokušao inicirati u prethodnih sedam godina, koliko je član Predsjedništva BiH.
6.
Svojim postupkom Izetbegović je ojačao samo ultraradikalne snage u BiH, na svim stranama, i dao im mogućnost da ponište svaki napredak BiH.
To uopšte nije zanemarljiva činjenica, kao što nije zanemarljivo da je najboljeg “sagovornika” za ovaj akt našao u Miloradu Dodiku, koji je objeručke prihvatio njegovu akciju, videći u njoj slamku političkog spasa za sebe.
7.
Dodik je jedini srpski političar koji je Izetbegovićev postupak raširio na sve Bošnjake (ističući posebno riječ muslimani) i okarakterisao ga kao “akt mržnje Bošnjaka prema Srbima uopšte”. To jednostavno nije tačno; Dodik to zna, ali njemu odgovara da mržnja bude na dnevnom redu kao jedina “opipljiva činjenica”, ne bi li došlo do potpunog kraha institucija BiH, nakon toga i izazivanja incidenata/nasilja, koje bi njega ponovo politički uspravilo.
8.
Nijedan drugi srpski političar nije krizu okarakterisao na Dodikov način; Ivanić je jeste u jednom trenutku proširio i na SDA, ali se povukao sa takvim nastupom.
9.
Izetbegovićevo insistiranje na viktimizaciji i svojatanju BiH, kao jedinim odrednicama njegove politike, s kojom se pokušava sakriti iza svih Bošnjaka (neuspješno) je neodrživo; Nisu razlog tome Srbi, a ni Hrvati, posebno ne Dejtonska BiH; Jednostavno Zapad to više ne želi da podržava.
Izetbegoviću je to jasno rečeno još prije nekoliko godina, ali on istrajava na pomenutim odrednicama, jer on i ne želi na Zapad. Kao ni Dodik.
I tu je ključni problem, koji je politički, ideološki i koji neće biti riješen revizijom, i da bude prihvaćena, u šta je teško vjerovati.
Izetbegović želi BiH na Istoku i od BiH pokušava napraviti Evropski “Bliski Istok”, što je najcrnja moguća pozicija za BiH i svakog njenog stanovnika.
10.
Srbija nije upala u Izetbegovićevu providnu zamku: prepustili su ga samom sebi i Krizi koju je izazvao. I u kojoj ga najsnažnije podržava Dodik.
11.
Tomislav Nikolić i Aleksandar Vučić su i sazvali sastanak sa Miloradom Dodikom i Mladenom Ivanićem kako bi javnosti i Zapadu stavili do znanja da neće da učestvuju u Izetbegovićevoj krizi, niti u unutrašnjim raspravama u BiH. Još su podvukli da "Srbi neće preduzimati ništa što bi značilo urušavanje Bosne i Hercegovine".
To je najteži politički udarac koji je Izetbegović dosad dobio, uz stav Evropske Unije, koja je za reviziju zatražila dogovor institucija BiH. Na tom tragu je i stav SAD-a.
12.
Jasno je nakon beogradskog sastanka i da Dodik nema podršku Srbije za svoje radikalne stavove o BiH (“Ovo je krah pomirenja i povjerenja u BiH. Propali su planovi međunarodne zajednice, jer je ovim povjerenje ugašeno”), jer su stavovi Nikolića i Vučića potpuno suprotni njegovim i o tome bi trebalo da povedu računa stranke tzv. Saveza za promjene, koje čine vlast na nivou BiH, posebno tokom najavljene sjednice parlamenta Republike Srpske.
13.
I dalje sam ubjeđenja da je Izetbegović bez daha, kao i Kriza koju je izazvao i da je ne može iznijeti, jer za nju nema adekvatnu podršku.
Izetbegović, kojeg je pregazilo vrijeme, gotovo da je sam u ovoj političkoj igri u kojoj mu malo šta ide u prilog; To je vrlo neobećavajuća pozicija.
14.
Ključ cijele priče i izlazak iz krize je da se sve vrati u institucije i u njima odluči šta i kako sa revizijom. Vremena ima.
15.
Za kraj, ponoviću već objavljeni citat iz teksta “Revizija koje nema” Refika Hodžića.
Čak i da zanemarimo nemogućnost da se podnošenje zahtjeva u zadnji čas, nekoliko dana prije isteka roka, protumači kao potez povučen u “dobroj vjeri” (naročito kada za takvo što postoji presedan u slučaju zahtjeva za reviziju koju je El Salvador u sporu protiv Hondurasa uputio dan prije isteka roka); čak i da se smiješna konstrukcija o “akumulaciji dokaza” koju je izrekao Bakir Izetbegović može upakovati u podnesak koji bi sudije uzele u razmatranje bez da ga, uz novu traumu i ponižavanje žrtava, uz podsmijeh odbace zbog jasnog kršenja stavki 1 i 4 Člana 61 Statuta; dovoljno je pažljivije čitanje same finalne presude MSP-a iz 2007. godine, presude o nadležnosti iz 1996. godine, te površno istraživanje jurisprudencije Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (Tribunal) u proteklih deset godina, da se sklopi vrlo jasna slika: zahtjev za reviziju nema nikakve šanse, i krajnje je vrijeme da se ovim sudskim postupkom prestane baviti kao nastavkom rata drugim sredstvima, napisao je Refik Hodžić, direktor komunikacija Međunarodnog centra za tranzicijsku pravdu sa sjedištem u Njujorku, u autorskom tekstu “Revizija koje nema”.
Refik Hodžić je nesporni autoritet u ovoj oblasti.
16.
Ostanite sa mnom, jer je i sutrašnji dan već istorija.
