piše: Slobodan Vasković
Oba ova susreta itekako su značajna za Srbiju, jer i Rusija i Kina spadaju u elitnu grupu vodećih zemalja Svijeta.
Između susreta sa Putinom i Đipingom, Vučić je ušao u otvoren sukob sa EU i SAD, optužujući ih, preko svojih glasila, za pokušaj rušenja i izazivanja haosa u Srbiji.
To je veoma loše po Srbiju, jer uveliko zavisi od finansijske pomoći/kredita koji stižu sa Zapada.
Djeluje da se Vučić okreće ka Istoku i da je to nova strategija Srbije, što bi značilo da se napuštaju EU integracije i približavanje NATO i da Beograd napušta proklamovanu poziciju Neutralnosti u Hladnom ratu koji bjesni između Zapada i Rusije.
Djeluje i da je to odluka samo jednog čovjeka, što je veoma veoma loše po Srbiju, makar taj čovjek bio i Vučić. Loše zbog toga što bi značilo da je Srbija postala totalitarno društvo Jednog Lica, od čije hirovitosti zavisi sudbina cijelog naroda.
Istina, Srbija se ubrzano kreće ka Totalitarizmu, apsolutnoj vladavini jednog Lica, ali teško je vjerovati da je ovako oštar strateški zaokret Srbije konačan. I nepromjenjiv.
Prije će biti da je u samo dvadeset dana Srbija, zbog Vučićevih nezadovoljstava izbornim rezultatom&posledicama, potpuno demolirala sopstvenu spoljnu politiku i bez ikakve potrebe ušla u sukob sa EU i SAD-om na vrlo visokoj frekvenciji.
Vučić djeluje kao notorni egocentrik, koji očekuje da je sve podređeno njemu i da je Centar Svijeta, bar u mjeri u kojoj je Centar SNS-a. Kakva površnost i nepotrebno izlaganje Srbije političkim rizicima, koji su preveliki i u situaciji da Rusija i Kina donesu milijarde evra. A ne donose ih.
Vučić je bijesan, jer je shvatio da ne postoji čarobni štapić, da nije riješio gotovo ništa od brojnih problema koje ima Srbija, da njegova vlast nije donijela blagostanje, da će mu sledeća Vlada biti slabija od odlazeće i sve je podveo pod dvije Osvete Zapadu, u kojem vidi dežurnog krivca za sopstvene neuspjehe. Osvete su Naglo oketanje Rusiji i Kini i prenaglo zahlađenje odnosa sa SAD i EU.
Vučić je, bez sumnje, uočio/naučio da silni sastanci sa državnicima nisu ništa drugo do diplomatija, samo jedan sloj složenih međudržavnih odnosa, koji ne donose ekonomski, privredni, društveni napredak preko noći, posebno ne u situaciji kada bi takve pravce trebalo da realizuje ekipa poput njegove, koja se pokazala nekredibilnom.
Pokazalo se da on takve spoznaje vrlo teško može da po(d)nese. Jer je svjestan da je sada slabiji nego prije izbora i da će ono što je prije izbora bilo jako teško, sada biti još teže.
Vučić ne zna šta da radi i okrenuo se onome što je radio deceniju i po, dok je bio epigon Vojislava Šešelja - plitkim teroijama zavjere, etiketiranju, blasfemiji.
Problem je što sve to nije više samo za unutrašnju upotrebu, disciplinovanje nepodobnih, već je Vučić svoje totalitarne alatke okrenuo i izvan granica Srbije.
Možda Vučić računa da će Velika Britanija napustiti EU, pa je njegovo EU-oduševljenje naglo splasnulo i preraslo u EU-skepticizam?! Da je Vučić državnik i diplomata od formata, pričekao bi rezultate britanskog Referenduma i onda postavio novu strategiju, ako bi za nju bilo potrebe.
Ovako iskazana privatizacija spoljne politike, koju je Vučić demonstrirao vrlo neprijateljskim udarom prema SAD i EU, loša je po Srbiju. Katastrofalna.
Si Điping i Vladimir Putin, uz puno uvažavanje dvojice predsjednika, ne mogu prikriti javno pucanje Vučićevog Crnog Čira. I ne mogu spriječiti probleme u koje je Srbija, bez ikakve potrebe, ušla sa Zapadom i koji će se multiplikovati. Niti će to htjeti činiti.
Ne mogu niti žele spriječiti notornu činjenicu koja svjedoči da Srbija sve snažnije tone u živo blato Totalitarizma, centralizaciji svega u rukama jednog čovjeka.
U danima kada bi Srbija trebalo da je najjača, ona je, nažalost, slaba i dezorijentisana.
Vučić, u svojoj osvetničkoj antizapadnoj epizodi, nastavlja sa podrškom Autokratskom Režimu Milorada Dodika, stvarajući mu događaje, koji Dodiku hoće donijeti nekoliko rejting poena na ljestvici lične popularnosti, ali RS neće donijeti baš ništa.
Otud i najavljeni susret Dodika sa predsjednikom Kine. Taj susret lično će Dodiku donijeti na popularnosti, ali RS neće, nažalost, donijeti ništa. Kao ni Dodikov susret sa Putinom prije dvije godine, kao ni ovaj poslednji odlazak u Sankt Peterburg.
Vučić svjesno ojačava Dodika kako bi preko njega, u sledećim epizodama sukoba sa Zapadom, prenio dio “fronta” na teritoriju RS, odnosno BiH, koja bi trebalo da bude moneta za njegovo potkusurivanje.
Zbog toga je u igru ubacio i Mladena Ivanića, pošto Dodik ne može napraviti ništa izvan granica RS, dok bi Ivanić mogao dejstvovati u Sarajevu.
Vučićev cilj je prekompozicija vlasti u Sarajevu, izbacivanje svojeglavog Mladena Bosića, koji ne želi da je pod njegovom kontrolom, i uvođenje Dodika, preko Ivanića. Tako bi Vučić imao kontrolu i mogao proizvoditi krize, kada mu se ukaže potreba za njima.
Strategija osuđena na propast: Ivanić nije kalibar koji može iznijeti jednu ovako veliku igru.
Vučić od Ivanića očekuje da bude bar Lovac, a on je jedva i Pion, koji ne vidi ni kraj table, a kamoli da ima pregled igre.
Pristajanjem na ulogu Piona, Ivanić je nanio ogromnu štetu interesima RS, jer Vučićevi lični interesi i njegovi lični politički ratovi nisu isto što i srpski interesi.
Ivanić je u silnoj želji da bude bitan, faktor, značajan…, potpuno prenebregao snagu Igrača protiv kojih je krenuo Vučić. I, što je još gore, sebe precijenio, misleći da razumije šta se zaista dešava, a, suštinski, nije shvatio ništa. Niti još uvijek shvata. Jednostavno ne može.
Za razliku od njega, Dodik razumije šta je na sceni. Dodik prihvata Vučićeva pravila igre, nadajući se da će se vratiti iz političkog mrtvila. Dosad nije dobio ništa, sem produžetka političke agonije u kojem je njegov Režim već dvije godine.
Vučić se precijenio: Srbija nema snage da iznese njegov Plan, ma koliko on ljut i uvrijeđen bio.
BiH, samim tim i RS, je u potpunosti zona uticaja Zapada. Rusija se uopšte i ne trudi da napravi jače pomake sopstvenog uticaja u BiH.
Zapad neće dozvliti da im Vučić uređuje BiH onako kako to njegovim dnevnim interesima odgovara. Vučić tu nema šanse.
Istovremeno, Zapad neće prestati da se bori za ostvarenje svojih interesa u Srbiji.
Sama činjenica da veliki interes za Srbiju pokazuju Rusija i Kina dovoljna je da se Zapad uključi još snažnije u diplomatsku bitku i bitku uticaja za Srbiju.
Tu je Vučićeva šansa da izgladi velike probleme koje je stvorio Srbiji.
Ta šansa podrazumijeva i povratak izgradnji institucija i demokratizacije društva, odustajanje od totalitarne centralizacije. I još dosta toga. Između ostalog i odustajanje od daljih pokušaja realizacije Plana za koji je već žrtvovan Ivanić. Sasvim uzalud.
Ukoliko to Vučić ne shvata, onda je skroz zaboravio da pliva. Što se čini prilično izvjesnim, jer od izbora u Srbiji on sve više liči na davljenika.
Kojeg nosi stihija. I koji, nažalost, uzalud troši vrijeme Nacije.
