piše: Slobodan Vasković
1.
Aleksandar Vučić nastavio je proces “prenosa nadležnosti” ovlaštenog portparola nezvaničnih stavova zvaničnog Beograda sa Milorada Dodika na Mladena Ivanića.
2.
Vučić se, nakon debakla sopstvene politike u RS 14. maja, odlučio za “meki pristup”, samim tim izbor Ivanića bio je logičan potez, jer je Dodik potpuno izraubovan.
Što nikako ne znači da ga se Vučić odrekao. Dapače.
Vučić i dalje spasava Dodika, ovaj put koristeći Ivanića kao uže koje politički mrtvog lidera SNSD-a treba da vrati u status političkog zombija.
3.
Nakon Vučićevog brutalnog nasrtaja na Narod u RS 14. maja, kada je dao svu moguću podršku (kako u medijima, tako i u “mesu”) antinarodnom Režimu Milorada Dodika i kraha tog udara, beogradski autokrata našao se u “neobranom grožđu”, jer je na javnoj sceni doživio brodolom; Još gora po njega je činjenica da se obrukao ne samo na unutrašnjem, već i na spoljnom planu.
4.
Nametanje metodologije popisa u BiH, kojoj se protivi politički etsbališment iz RS, Vučiću je izvrsno poslužio za “nevidljivi” povratak u BiH i “prenos nadležnosti” sa Dodika na Ivanića. I, što je vrlo važno, dalji pokušaj izolacije Mladena Bosića, lidera SDS-a, najjačeg člana Saveza za promjene. Vučić hoće da izoluje Bosića, jer šef SDS-a nije spreman da bude njegov slijepi poslušnik.
Vučić je zato imao namjeru da 14. maja (dan Protesta Opozicije i Kontramitinga Režima), dotuče Bosića, ali je sam bio potučen.
Stoga sada primjenjuje novi pristup i pokušava marginalizovati Bosića, koristeći Ivanića kao polugu za izbacivanje lidera SDS-a iz Kruga u kojem se donose političke odluke vezane za djelovanje srpskog faktora u BiH, na nivou zajedničkih organa.
5.
Ivanić je prihvatio nečasnu ulogu dirigovanog Bruta, iako je srpski član Predsjedništva postao zahvaljujući upravo Bosiću i glasovima SDS-a.
Ništa neočekivao od Ivanića, kao što je očekivano bilo da Krizu u Sarajevu, otvorenu nametanjem metodologije, ne vodi on. Vodi je Vučić, uz sufliranje Dodika.
6.
Prvi Korak u otvaranju Krize, koji je Ivanić načinio početkom juna, bio je opravdan, jer se bazirao na principu nepreglasavanja/nenametanja.
Nastavak je pokazao da Ivanić ne insistira na principu, već se odmiče od njega, pokušavajući sve svesti pod “pritisak Tužilaštva BiH na Velimira Jukića (nametnuo metodologiju)”, “zaboravljajući” da je njega (Ivanića) izigrao Dragan Čović zajedno sa Bakirom Izetbegovićem u dogovoru da se rezultati popisa odlože do kraja godine.
7.
U Trećem Koraku Krize, Ivanić je u intervjuu “Politici” (vodećem Vučićevom glasilu), stvari postavio na izanđalu matricu sukoba “Sarajevo-Banjaluka”, baveći se prognozama šta će biti za tri decenije, a ne nudeći rješenja za trenutak u kojem se nalazimo.
Dodatno je to pojačao netačnom tvrdnjom da bošnjački političari drže u svojim rukama ključ opstanka BiH.
Polje Krize je tako postavljeno preširoko da bi Ivanić mogao da se održi do daljnjeg u jeftinom populizmu, odmakne od Tužilaštva BiH (koje nije ni pomenuo) i, što je najvažnije, napravi nekoliko koraka Od Bosića i nekoliko koraka Ka Dodiku.
Vučićevi prsti su sada već previdljivi u ovoj igri, kao i konci kojima upravlja Ivanićem.
8.
Nije istina to što Ivanić tvrdi da bošnjački politički establišment drži ključeve opstanka BiH u svojim rukama; Ništa manje ih ne drže srpski i hrvatski političari.
Istina je da bošnjački politički establišment (većina) ne želi stvaranje snažnih, kredibilnih institucija BiH (proizvodnja novih institucija nije isto što i stvaranje kvalitetnog sistema), jer bi to značilo da oni lično prestaju biti adresa za dogovore/pregovore/odluke, već to postaju institucije.
Isto važi i za srpske i hrvatske političare (većinu). U tome i jeste najveći problem ove zemlje: vlast ne postoji u institucijama, već je privatizovana od njenih nosilaca.
Zapad insistira poslednjih godina na uspostavljanju/jačanju institucija BiH, kako bi u njima imali sagovornika, a ne u pojedincima. Otpor tome pružaju i bošnjački i srpski i hrvatski establišment.
Nakon prihvatanja pozicije Vučićevog Trbuhozborca, i Ivanić se pridružio onima protiv kojih se (sada već navodno) politički bori.
Principa nepreglasavanja/nenametanja, od kojeg je sve počelo, više nema.
Ivanić je već u drugom koraku Krize zaboravio principe i krenuo u prepozicioniranje lične političke uloge, što je identično ponašanju onih koji su izigrali dogovor sa njim oko metodologije popisa.
9.
Ivanić u intervjuu “Politici” svjesno pretjerano naglašava svoju “identičnost stavova” sa Dodikom po pitanju popisa, iako je uzrok preglasavanja i nametanja metodologije, koju RS ne prihvata, u ovlašćenjima koje je Agenciji za statistiku BiH dala upravo Dodikova vlast, na šta je prvi ukazao upravo Ivanićev PDP.
Ivanić to ni riječju ne pominje, jer on ima zadatak da spasava Dodika, ne da ga dodatno deklasira. Što je po pitanju popisa itekako moguće, jer je Dodikov Režim napravio kardinalne greške.
10.
Ivanić zato pokušava da difamira Bosića i SDS, konstatacijom da “nije bilo dovoljno reakcije ni na izjave Kavazovića, niti jasnije reakcije o popisu”, a podršku Saveza svojim stavovima on eliminiše i svodi je na podršku PDP-a, matične mu stranke.
Ivanić je teško optužio one koji su mu pomogli da postane srpski član Predsjedništva BiH, jer srpska javnost (Srbija) ne zna da njegova konstatacija o “nedovoljno reakcije” jednostavno nije tačna, da je notorna laž.
11.
Ivanić, zajedno sa Vučićem, pokušava da spase Dodika i uruši Bosića, tu dileme više nema.
12.
Ivanić je svjestan da vodeću srpsku političku poziciju u Sarajevu drži Bosić, jer ima iza sebe poslanike, što Ivanić nema.
Ivanić je ubjeđenja da bi on bolje radio posao od Bosića, pa sada nedostatak temelja u parlamentu BiH pokušava kompenzovati približavanjem Dodiku, koji kontroliše jaku parlamentarnu grupu u Sarajevu.
Problem po Ivanića je što on ne može kvalitetno voditi ništa, da mu se da kompletan parlament BiH, tako da on, bježeći od Bosića, pada direktno u šake Vučića i Dodika, koji će ga premljeti.
Dokaz (jedan od milione sličnih) da Ivanić ne može voditi ništa je haos u Ministarstvu inostranih poslova BiH, kojim “rukovodi” njegov kadar Igor Crnadak. Nikakvu korist to ministrovanje nije donijelo BiH, posebno ne RS.
Crnadak u tom ministarstvu ne upravlja ničim niti sa bilo kim; On je paradigma prosječnog funkcionera PDP-a: nesposobnost, grandomanija, amaterizam!
13.
Ivanić neće napraviti koaliciju sa SNSD-om na nivou RS, bilo bi to po njega politički smrtonosno.
Neće čak preduzeti ni korake da uvede SNSD u vast na nivou BiH, jer bi i to bilo politički smrtonosno, ali će nastaviti da urušava napore Saveza za promjene svojim koaliranjem sa Dodikom na navodno principijelnim stvarima. Koje nemaju nikakve veze sa principima. Već isključivo sa ličnim interesima.
Sve što Ivanić sada čini jeste priprema za izbore 2018. i pokušaj obezbjeđivanja podrške za još jedan mandat u Predsjedništvu BiH.
Njegovo sadašnje djelovanje ukazuje da je siguran da mu SDS neće dati podršku za drugi mandat, pa je krenuo ka Dodiku. Vođen čvrstom Vučićevom rukom.
14.
Djelujući na ovaj način Ivanić je ponovo prezreo narod koji ga je birao. Kontinuitet njegovih prevara tako je nastavljen.
Stavio je lični interes iznad opšteg. Zaboravio je da je došao na matrici borbe za političko uklanjanje Dodika i njegovog antinarodnog Režima.
Nije to neočekivano, štaviše.
15.
Vučić i Ivanić ne mogu spasiti Dodika; Mogu dodatno produžiti agoniju u kojoj se nalazi Republika Srpska. Produženje agonije nije nikakva pobjeda, već neprijateljski čin.
Vučić i Ivanić ne mogu urušiti Bosića. Bosić je, nakon 14. maja, ponovo zadobio povjerenje unutar SDS-a i urušavanje je nemoguće.
Što se tiče izolovanja Bosića i to je politički paceraj, jer je Bosić već godinama samoizolovan i djeluje i u SDS-u i na političkoj sceni po principu sive eminencije, što jeste paradoks.
Nakon Ivanićevog podmuklog političkog napada na njega, koji je trenutno u punom jeku, Bosićeva paradoks politika pokazuje se veoma efikasnom odbranom.
16.
Ono što Vučić, Ivanić i Dodik nikako ne mogu spriječiti jesu dalji Protesti Opozicije, kojoj Ivanić više ne pripada.
Ti Protesti su iznuđeni od Režima, koji je uništio institucije. Nemoguće je institucionalnim demokratskim sredstvima bilo šta u RS promijeniti, jer institucije ne postoje. U tome je kvaka.
17.
Zato je jedino preostala mogućnost Protesta. Sve češćih i sve posjećenijih.
