недеља, 01. август 2021.

Goran Dakić: Srčana akcija tiša, tonovi glasni, nema šuma


Pneumoftiziolog Dragan Nalčić ordinirao je 1996. godine u privatnoj ljekarskoj ordinaciji „dr Kolar“ u Borovu. Sedmog novembra te godine pregledao je dvanaestogodišnjeg dječaka iz Dalja koji je „par godina unazad imao spazmatične napade gušenja“. 


Potom je uradio i alergološki test. Testiranjem je utvrđeno da je dječak alergičan na grinje, kućnu prašinu, polen drveća i polen trave. Dijagnoza je jasna: asthma bronchiale. Doktor preporučuje tablete Galizifen (2x1), sprej Intal (3x1-2x1) i sprej Salbutamol (u slučaju jačeg gušenja). 


Devet godina kasnije banjalučki pedijatar Branislav Lolić piše da je dječak, kako vele njegovi roditelji, prvi napad imao u trećoj godini života. Jedno vrijeme je bio dobro. Povremeno ima blaže disajne tegobe, studira na Filozofskom fakultetu, honorarno radi u „Glasu“, trenira kungfu, živi kao podstanar na Laušu (u uslovnom stanu), majka pušač. Svjestan je, afebrilan i eupnoičan, tokom pregleda kašlje. Ždrijelo je mirno. Nad plućima čujan blagi vizing uz piskutave hropčiće. Srčana akcija tiša, tonovi glasni, nema šuma. 


Terapija: Ventolin po potrebi


I tako je počelo. Nenadano i nenametljivo.


Mala plava pumpica je povazdan bila sa mnom. U džepu trenerke ili na dnu ruksaka. Za nedjeljnom trpezom i na krevetu, pored jastuka. U materinom albumu su stotine fotografija na kojima se vidimo nas dvojica, Ventolin i ja, dva saputnika, dva nerazdvojna prijatelja koja su špartala Slavojinom i Krajinom bezmalo 15 godina. Kao i svako veliko prijateljstvo, i ovo je završilo tako što je neko pregonio preko svake mjere. Ja mislim da je Ventolin¸ Ventolim misli, dabome, da sam ja. Ali, bar su, kao i uvijek u takvim prilikama, ostale uspomene.


Ventolin nikada nije bio skupa igračka. I bez knjižice je bio par maraka, sa njom ni toliko. Lijek je to koji je, kako stoji u uputstvu, pogodan za ublažavanje i prevenciju simptoma astme. Gorkastog je ukusa na koji se bolesnik vremenom navikne i nakon godinu-dvije više ga i ne primjećuje. 


Ja sam ga jeo alavo, u svakoj prilici, ponekad iz sata u sat. Malu plavu pumpicu pravljenu da traje mjesec dana ponekad bi slistio za dan i po ili dva. 


Zapravo i ne znam kada sam počeo da je srčem više nego što je trebalo i više nego što je uputstvom bilo propisano. Tokom kišnih mjeseci ventolin nije ništa mogao da učini, pa sam bio redovna mušterija u Hitnoj. Aminofilin i Niripan, uz muke traženja vene, jer se pacijent, što bi rekli u mom sokaku, vidno razranio. Čim bi kiše minule vraćao sam se ventolinu. Nakon svakog malkoc težeg udaha ili snažnijeg kašlja štrcao sam dvije-tri doze spasonosnog lijeka. 


Ali, ne može dovijeka. Porodični je uvidio da po recepte dolazim češće nego što bi trebalo, pa je brutalno zaustavio njihovo serijsku proizvodnju. I dok sam svaki drugi-treći dan mogao da skrpim pola marke za ventolin uz recept, bez njega je valjalo namaći šest-sedam kermi, a to je, u danima prvih skromnih novinarskih honorara počesto bila istinska avantura. Uvijek sam bio praznih džepova, što nije vazda bila užasavajuća i poražavajuća činjenica, ali se znalo desiti da ostanem bez prebijene taman kada bi se zviždanje u prsima pojačavalo. 


Koliko sam samo puta čekao mater da dođe s posla i da donese spasonosni lijek oslonjen na štok prozora, jer sam samo u tom položaju mogao doći do vazduha kako treba! Koliko sam samo puta molio sestru pred ponoć da trkne do dežurne apoteke i donese mi ventolin, jer sam tokom dana smetnuo da sam usrkao i posljednju dozu!


Ponekad sam na plavu pumpicu čekao satima i borba za dah je bila nesnošljiva. Činilo mi se tada, a čini mi se i danas, da tu moju muku sa astmom niko nije ozbiljno shvatao. U prvom redu ja, pa onda i ostali, što je svakako pošteno: ako ja nisam brinuo o svojim plućima, zašto bi brinuli drugi, čak i oni najbliži? Kod doktora sam išao samo po recept, jer je ventolin tada bio, kako rekoh, maltene besplatan, ali i bez njega je koštao svega nekoliko maraka. Koje su se ponekad pretvarale u pustinju Kalahari koji je valjalo stabanati s jednog kraja na drugi za cirka pet sati po najvećoj pripeci. 


Igrali smo, primjerice, Hamleta na Kastelu. Prva repriza. Sat vremena prije početka osjetim da me polako hvata ono moje, mašim se za džep, turim plavo govno u usta, ali ono - mrtvo. Kud i šta sad? Među stotinu ljudi nikoga od koga bih mogao da tražim sitnu paru za prijeki lijek. 

Zovem prijatelja, znam da će to veče na predstavu. Velim mu šta je i da spasava. On stiže na vrijeme i donosi mi ventolin. On me je, valja pošteno reći, iz tih disajnih jama najčešće i vadio, od njega sam najčešće posuđivao pare za mrsku igračku bez koje nisam mogao. 


Drugi put me sahvatalo na sred ceste. Ni bobe. Prijatelja sa predstave nema ili sam tad već prestao da divanim s njim. Šta da činim? Okrenem bicikl nazad prema redakciji. Sjetim se da je kolegica tražila Lovca u žitu. Hrupim pred nju, kažem joj da imam Selindžera, ali da mi pare trebaju odmah. Ona mi preda cenera, a ja se, umjesto u Agoru po lektiru, stuštim u apoteku.


Jedared sam jedva stigao do Poliklinike. Bacio sam novi bajk, plavo-bijeli Giant, u prašinu pored stepenica i ko zna kako se uspentrao do ulaza. Brzo sam priključen na infuziju u kojoj se našla i poneka mrva ventolina, ali to je bio znak da je đavo cara dotjerao do duvara i da se nešto mora mijenjati. 


Porodični mi je napisao recept za drugi lijek i preporučio mi da se manem onog koji više ne može da mi pomogne. Pluća su se konačno smirila, a ja jednom godišnje uđem u apoteku, pazarim starog druga, srknem jedan-dva udaha, a potom malu plavu pumpicu bacim u prvu korpu za otpatke. 


Ne valja zaboravljati one koji su valjali. Ma koliko belaja kasnije napravili.