piše: Slobodan Vasković
Formirani su Savjet ministara
BiH i Vlada Federacije BiH, čime je okončan proces implementacije vlasti. Vlada
RS formirana je još u decembru prošle godine.
Odnos BiH-Federacija BiH je
čvrst, uvezan i po vertikali i po horizontali, jer SDA, HDZ i DF drže vlast po
svim nivoima. Preuzeli su potpunu odgovornost, a koliko će odgovorni i biti
sasvim je drugo pitanje.
Odnos BiH-Republika Srpska je
kohabitacioni: na nivou BiH u vlasti je takozvani Savez za promjene
(SDS/PDP/NDP), dok u entitetu stoluje SNSD/DNS/SP. Odgovornost je na
entitetskim vlastima, jer one rješavaju gro potreba/problema stanovništva.
Članice tzv. Saveza su u dosta
komotnoj poziciji zato što nemaju nikakvu odgovornost za funkcionisanje
etiteta, sem uloge korektiva vlasti, koju manje više ne obavljaju.
Ipak, moraće nešto tzv. Savez i
raditi; Gola činjenica da su uspjeli zauzeti sarajevske fotelje ne znači ništa.
Budući da je odnos vlasti RS prema BiH i svemu što predstavlja BiH
neprijateljski, tzv. Savez teško može promovisati isključivo svoja (eventualna)
bh. reformska dostignuća kao pozitivne političke iskorake.
Reforme, ma kako sadržajne bile,
ovdje se poodavno doživljavaju kao pusta priča, a i entitetske vlasti će ih
dočekati „na nož“ iz dnevnopolitičkih/politikantskih razloga.
Jedini segment u kojem tzv.
Savez može javnosti pokazati/dokazati da zaista donosi promjene je borba protiv
kriminala i korupcije. Što opet podrazumijeva ovladavanje bezbjednosnim
strukturama, prije svega Agencijom za istrage i zaštitu.
Jednostavnije rečeno, tzv. Savez
za promjene trebao bi da insistira na borbi protiv kriminala i korupcije. Na toj
priči su gradili kampanju i sada su dobili priliku da je i realizuju.
To se, svakako, ne može desiti
sutra, ali sto dana i više je nego dovoljno za stvaranje institucionalnog,
zakonskog i kadrovskog okvira, koji bi trebao omogućiti borbu protiv kriminala
i korupcije. Bez toga, džaba su krečili.
Sagledajmo direktne posledice
samog čina formiranja Savjeta ministara.
Bakir Izetbegović realno je
obezbijedio čelno mjesto u SDA i teško će biti spriječen da postane predsjednik
stranke, bez obzira na dosta oštru konkurenciju i nastojanja da ga se eliminiše.
Dragan Čović je bio i ostao
neprikosnoven u HDZ-u i hrvatskom biračkom tijelu, a Željko Komšić je sada na
teškom zadatku da birače, koji se ne opredjeljuju po nacionalnom ključu, zadrži
uz svoj DF.
Mladen Bosić obezbijedio je sebi
još jedan mandat na čelu SDS-a i ta stranka dobila je novu veliku šansu, iako
njen način djelovanja i funkcionisanja ne ukazuje i da će je znati iskoristiti.
Upitno je da li ogromna većina
funkcionera SDS-a tu šansu uopšte prepoznaje, jer izvan smještanja u fotelje ne
vide ništa drugo. Ni dalje od nosa. Uzaludnost krečenja čini se vrlo izvjesnim.
Mladen Ivanić će, takođe, ostvariti
još jedan mandat na čelu PDP-a, stranka će mu ojačati, zato što interesne organizacije
u ovakvim situacijama uvijek dobijaju „nove poklonike“.
Dragan Čavić će ostati tu gdje
jeste, pošto je NDP-u pripao tek komadić vlasti na bh. nivou.
U najtežoj situaciji su SNSD i
njihov lider Milorad Dodik.
Gubljenjem pozicija u bh. vlasti
Dodik je sabijen u Republiku Srpsku.
Više nema mogućnost da
korištenjem/zloupotrebom bh. institucija upravlja procesima proizvođenjem kriza
i njihovim dimenzioniranjem (iz dana u dan) stvara za sebe i svoju oligarhiju
štit/sredstvo kojim utiče na život i opredjeljenja svakog stanovnika BiH. RS
posebno.
U RS ga dodatno sabijaju ekonomski/finansijski
problemi, koalicioni partneri DNS i SP, i raskoli unutar partije.
Postoji i opozicija, ali ona mu
je najmanji problem, pod uslovom da je njeno djelovanje uopšte ikakav problem.
Svako ozbiljnije djelovanje
opozicije za najviše mjesec dana bi uklonilo zauvijek vladajuću oligarhiju, ali
to je pusta priča.
Uprkos svem opozicionom jadu,
Dodiku ostaje, u najoptimističnijoj varijanti po njega, još pet mjeseci da
pokuša djelimično „zalizati“ brojne otvorene „rane“, kako bi ključne ekonomske
i finansijske probleme i odgovor naroda na njih prebacio u iduću godinu.
Riješiti probleme ne može, niti
ima šanse za to, ali kompletan „set užasa“ sa kojim se suočava može prolongirati
dan za dan. Što mu daje bar malo daha da se pokuša održati na političkoj sceni.
Disanje je to na škrge, ali ipak
disanje.
Od svih problema, najurgentiji
mu je, trenutno, raskol unutar SNSD-a i sukob sa Igorom Radojičićem. Koji će se
završiti obračunom na Saboru, krajem aprila.
Budimo realni, taj obračun
Dodika i Radojičića biće, u stvari, obračun Dodika sa Radojičićem.
Radojičić je mjesecima uspješno
gradio sopstvenu opozicionu dimenziju unutar SNSD-a; Nedolaskom na stranačke
skupove i Ćutanjem, prekidanim ponekim kritičkim tvitom, skidao je velike
komadine „mesa“ Dodikovog rejtinga; Atmosferu je zapalio najavom izlaska iz
stranke, da bi, samo dan nakon toga, pokleknuo i otišao na noge Dodiku.
Strateški i taktički suicidan
potez.
Kobna greška, bez obzira na
činjenicu da je Radojičić ostao suprotstavljen Dodiku. I bez obzira na
činjenicu da može uzburkati odnose na Saboru. Ali ne može promijeniti odnose
unutar SNSD-a, gdje je Dodik još uvijek mnogo jači od njega.
Radojičić je sopstvenu ubitačnu „tehniku
ćutanja“ okrenuo direktno protiv sebe, odustajanjem od najavljenog izlaska iz stranke
i odlaskom na noge Dodiku (31.03.), i to nakon što je lider SNSD-a zabranio
komunikaciju članstvu sa njim. I rekao da više ne računa na njega.
Mogao je Radojičić da ne izađe
iz stranke, ali, zbog sopstvenog rejtinga, nije smio tako i to javno saviti
kičmu.
Sada je „tehnika ćutanja“
evoluirala u „tehniku vješala“, koja Radojičić podiže i na kojima će ga Dodik i
„objesiti“. Sa smiješkom!
Radojičić je do poslednjeg
sastanka sa Dodikom mogao računati na podršku sedam poslanika SNSD-a; Danas je
tolika podrška već upitna, a do Sabora će se Dodik potruditi da je sasvim
istopi.
Bez obzira na politički značaj
ovog sukoba, on je ipak marginalan u odnosu na ostale probleme sa kojima se
vlast RS susreće. I čije rješavanje Dodika čeka i nakon što „objesi“ Radojičića,
ukoliko ovaj iznenada ne odluči da nastavi politički da živi i utekne sa vješala
prije Sabora.
Radojičić je mogao prekratiti
Dodikove muke, ali je u odsutnom trenutku odustao. Bez obzira na to, Dodik ne
može politički preživjeti vrijeme koje dolazi.
On je već bivši, a sve čemu
prisustvujemo su tehnički detalji odlaska, sa velikim kolateralnim žrtvama.
Opozicija neće ništa učiniti da
smanji te kolaterale. I dalje će čekati da im vlast sama padne u krilo. I to će
se, što je paradoks, i desiti. Nakon čega oni neće imati pojma šta će sa njom.
