piše: Slobodan Vasković
Igor R. je u Veroni, što
implicira da se u Režimu sprema prava šekspirovska tragedija. Politička.
Režimski „Montegi“ i „Kapuleti“
krvno su zavađeni, kao i kod Vilijama. S tim što je Romeo, u Režimskoj izvedbi,
najoštrije protiv Julije, a Režiseru komada ne pada na pamet da mijenja
postavku. Niti može.
Uloge: Igor R. je Romeo, Željka C. Julija, Tibaldo je Zoran T., dok su
Merkucio svi koji su bliski Romeu. Knez je Slavko M., a Nebojša R. Otac Lavrentije,
koji nije naklonjen Romeu.
Režiser: Milorad D.
Premijera Tragedije zakazana je za 25. aprila u Istočnom Sarajevu; ulaznica nema u
slobodnoj prodaji
Zaplet: Romeo želi da eliminiše Juliju, jer ga svjesno truje već tri godine; U
tome joj pomaže Tibaldo, kojeg Romeo namjerava probosti. Ali, Tibaldo, koji se
lažno predstavlja Juliji kao njen prijatelj, tu Ljepoticu sve vrijeme istura
kao štit prema Romeu. Istovremeno, Tibaldo Režiseru stalno sugeriše da je
Julija najobičnija Sluškinja, nesposobna za vođenje Verone i da On, Tibaldo,
treba da preuzme konce u Gradu. Parisa nema u Tragediji, jer niko nije toliko
lud, zbunjen i nenormalan da se zaljubi u Juliju.
Sledeći stihovi sigurno neće
biti izgovoreni u Tragediji:
„Ljubav mi iz mržnje moje niče jasno!
Prerano ga videh i poznadoh kasno.
Koban će biti ljubavi mi plod,
Jer moram voljeti dušmaninov rod.“ (Shakespeare,
1591-1595, 58. str.)
Još Zapleta: Otac Lavrentije privodi Merkucije, trujući ih prljavim pričama o
Romeu, dok Knez sve gleda sa distance, spremajući se da zada završni udarac. I
Romeu i Tibaldu i Juliji. I Ocu Lavrentiju posebno. Smatrajući da je to
najbolji način da Režiser tragediju pretvori u Komediju.
„Bojim se prerano; jer mi duša sluti
Da će neki ishod, u zvezdama skriven,
Kobno početi s današnjim veseljem
I bednom životu u mojim grudima
Prevremenom smrću okončati rok“ (Shakespeare,
1591-1595, 50. str.)
Iza scene: Režiser je van sebe, jer je svjestan da progon Romea, znači manjak
podrške u Publikumu; Tibaldu ništa ne vjeruje, pošto je riječ o vrlo
podmuklom i opasnom „Rođaku“, koji ne bi prezao da istisne i Režisera i preuzme
čitav Komad. Istovremeno, Režiser je svjestan da ga Julija bespogovorno sluša,
ali da je činjenica da ni o čemu pojma nema. I da je očajna glumica.
Režiser se ne može pouzdati ni u
Oca Lavrentija, pošto nije baš pametno vjerovati Trovaču. Već je eutanazirao
nekoliko Merkucija, a da nisu ni do generalne probe došli.
Zato Režiser upada u svoju ličnu
Tragediju u sred Tragedije koju režira.
“Kuda
dalje kad mi je srce tu?
Tužna
zemljo, idi, traži svoje sunce!” (Shakespeare, 1591-159,60. str.)
Jasno je iz ovih izgovorenih
stihova da Režiser nema poja kamo dalje sa Komadom, a Premijera se približava.
Iza scene 2: Glumci bezvoljno dolaze na probe. Romeo poslednjih dana čak i ne
dolazi. Tibaldo tjera samo svoje pa svoje i uzvikuje Režiseru: „O postavi me, O
imenuj me“!
Knez ćuti, jer kod njega je
bitan scenski pokret. Gdje god je On, tu je Koreodrama.
Julija bi najrađe otrovala i Romea
i Tibalda prije Premijere, ali zna da nema dovoljno snage za to, već mora step by step.
Toliko je izmorena težinom uloge
da u snu bunca:
“O
Romeo, zašto si Romeo?
Odreci
se oca i odbaci ime;
Il’,
ako nećeš, budi mi zakleti
Dragan,
pa ja neću biti više
Kapuletova”
(Shakespeare, 1591-159, 64.
str);
Nakon čega se probudi sva u
znoju i gleda na sat. Ni samoj joj nije jasno zašto to čini.
U garderobi: Jedino Otac Lavrentije vrijedno radi, što je odraz iskustva i rutine. Otac
Lavrentije je ubijeđen da će na kraju Komada baš On uskliknuti:
„Da tužna prizora!
Grof ubijen leži; Julija u krvi,
Topla, tek umrla, a ležala je tu
Sahranjena čitava dva dana.
Javite knezu; trči Kapuletu;
Pozovi Montage; a ostali svi
Izvršite pretres svega.“ (Shakespeare, 1591-1595, 172.
str.)
Izvještaj sa probe komada: Kako će se završiti Režimska tragedija „Romeo i
Julija“ nikome nije jasno. Čak ni Režiseru, koji je, shrvan od neizvjesnosti
uspjeha Djela, pobjegao na par dana iz Verone u Veneciju. Da se pozabavi Mletačkim
trgovcem, u kojem Režiser igra Šajloka, a Mladen I. Antonija.
Šta reći za kraj, sem citirati
velikog Vilijama:
„Sumoran mir jutro donosi nam ovo,
Sunce od tuge ne može da sine;
Idite, pričajte to naše zlo novo.
Pustiću prave, a kazniti vine.
Tužnije priče da l' ikad svet dobi
Od Julijine i Romeove kobi!“ (Shakespeare, 1591-1595, 179.
str)
