piše: Slobodan Vasković
Ni Vaskrs ne mogu proslaviti, a
da se o mene ne očeše neko od Režimskih Ruina, nikogovića bez morala, skrupula,
obraza, ljudskosti...
Tako me se na Vaskrs „prisjetio“
i o mene očešao takozvani vladika Grigorije, gostujući na „Herceg TV“, u
specijalnom Vaskršnjem izdanju emisije „VII dan“.
Citiraću detaljno šta je Mladen
Jevrić Durić rekao u vezi sa Vaskovićem.
„Nije skupa škola, skupa je školarina. Mislim da sam
platio veliku školarinu. Prosto čovjek mora da izađe iz toga i da bude izvan
toga i ne smije da ima nikakvo strasno osjećanje prema bilo kome. Ali, moramo
da priznamo da postoje razne interesne sfere i ja bih rekao da su još jedna
opasnija sfera ti ekonomski interesi. Postoje ljudi koji su majstori da to sve
vode, koji su spremni da to vode zakulisno, a ja sam, bio, recimo, neiskusan;
pa onda svađaš se sa nekim potpuo nebitnim ljudima, ko što je bio neki
Vukanović, pa Sekulović, pa Vasković. Ali, oni su u stvari nečiji bili
megafoni, a da vjerovatno pritom ni oni sami nisu bili svjesni toga. I onda ti
tučeš po tom megafonu, a onaj tamo se smije, koji je to sve organizovao.
Međutim, ja sam kao neko ko je proveo dugo vremena u Hercegovini stao, sabro se
i shvatio da ne treba tući po repu, nego po glavi. Prije svega sebe. Učinio sam
to i stvarno sam srećan sam zbog toga, prije svega što sam svima oprostio i što
sam, nekako, našao u svom srcu prostora za sve te ljude. I nekako sam nekom
odbio na glupost, nekom na ludost, nekom na .... Jer obično ljudi misle da čine
dobru stvar i niko to nije sada činio sad iz neke zlobe, ali iz neke ambicije i
tako dalje. Ali to neko pretjerano pridavanje meni značaja je ljude dovelo u
poziciju da oni misle da kad ja ovog srušim, ja ću biti važan isto kao i on.
Međutim, to je jedna zabluda, jer niko nije važan osim što je važan Bog, ljudi,
narod, zemlja i stvari opšte...“, rekao je Grigorije.
Kada se pažljvo pročita tirada licemjera
Jevrića Durića, lako je zaključiti da je on „oprostio Vaskoviću“ i još za
Vaskovića našao mjesta „u svom srcu“.
Grigorije, radije bih se našao
na najgorem mogućem mjestu i na Ovom i na Onom svijetu, nego u Tvom Srcu. Jer
svako to mjesto na kojem bih se našao manje je crno od Tebe i Tvog, kako ga
zoveš, Srca. Nepoštenog, laživog, licemjernog.
Grigorije, meni tvoj oprost ne
treba niti bih ga ikada od tebe tražio, a ja tebi nikada neću oprostiti ono što
si uradio 18.03.2009. godine.
Ne zamjeram ja tebi što si ti
mene zarobio u Ligi Nikole Sekulovića, već ti ne opraštam što si sa svojim
banditima zarobio Nikolinu djecu i mog sina, koji je tada bio sa mnom. Bio je
moj snimatelj.
Ni zamjeram ja tebi što su me
tvoje beštije (Durić i Spaić) kamenovali u selu Kotezi istog tog 18.03.2009.,
već ti ne opraštam što su kamenovali mog sina, koji je bio sa mnom u autu. I za
dlaku smo izbjegli smrt. Zbog tvog bijesa, obijesti, neljudskosti... zbog tvog
bezgraničnog osjećaja moći, koju si dobio zavukavši se Dodiku pod šinjel. A sad
se pokušavaš izvući kroz rupetine na
njemu.
Ne zamjeram ja tebi što si
zajedno sa Goranom Zupcem planirao kako i gdje će me tvoje barabe kamenovati i
kada on treba da povuče jedinicu policije, koja me je izvukla iz Nikoline Lige
i pratila dio puta, da bi me tvoj šljam na miru mogao zasuti kamenjem, već ti
ne opraštam što si sa Zupcem planirao kako ćeš kamenovati mog sina. Spodobo.
A da si planirao i naredio da
nas drže kao taoce i da nas kamenuju, potvrdio mi je jesenas tvoj bivši
štićenik, koji je prvi nasrnuo na mog sina u Trebinju tog 18.03.2009. Tvoj
bivši štićenik mi se izvinjavao. Njegovo izvinjenje nisam prihvatio. Onda se
htio izviniti mom sinu. Ni to nisam prihvatio. Sve što je u vezi sa tobom mrsko
mi je i odvratno, jer ti po meni predstavljaš dno. I jesi dno.
Da Te podsjetim: Tog 18.03.2009.
godine bio je Vaskršnji post, a Ti, Vladika, naredio si nasilje u sred posta. Bio
si spreman da ubiješ. Sram te bilo.
Koliko si samo ohol bio. Činio
se sebi Nedodirljiv. Činio se sebi Moćan. A sada si promijenio „dlaku“: Ti Meni
Opraštaš!
Veliki praznik na koji ovo pišem
i poštovanje prema Bogu i Sinu njegovom, ne daju mi da zaista napišem šta si
Ti. Ali, biće dana.
Mene nećeš prevariti: I dalje si
Ohol, iako si svjestan da Moći i Nedodirljivosti više nemaš. Iz Oholosti si se
ti sjetio Mene nebitnog, Mene megafona i našao se da Mi praštaš. Iz Oholosti i
Nezalizanih Rana tvoje bolesne sujete, koju sam razorio Istinom. O tebi i Tvom
nečasnom radu.
Treba li da te podsjećam da si
Hramove davao pod hipoteku da bi se para dokopao. Fariseju! Da si Nikolu iz
Crkve izopštio, kao da je tvoja šibicarska radnja. Da si Vukana udarao i kleo,
a Gutića „jeo“ kao šampitu. Ali, znaju oni sami sebe braniti od nesoja kakav si
Ti. Grigorije, takvi kao ti su Hrista Pilatu predali. I oni su se zvali
sveštenicima.
Ne zamjeram ja tebi što me
nazivaš megafonom, nebitnim, instruisanim..., misli o meni šta hoćeš. Možda ti je
lakše dok se udaraš po Glavi.
Ja te po Glavi, koju si poput
prosjaka savio pred biskupom dubrovačkim Matom Uzinićem, nikada ne bih udario.
Ni po Repu, što si ga podvio pred Tomom Nikolićem, šeneći za milost.
I nisi se ti promijenio i postao
mudriji. Samo slabije lažeš nego prije. Jer da bi se ti promijenio, nije
dovoljno da se po Glavi udaraš, već sam sebi trebaš Glavu odvrnuti. I kakvu
drugu navrnuti. To je jedina mogućnost za tvoju promjenu.
Ne bih te nikada ni kamenovao; Dovoljna
si Ti kazna sam sebi! Iako to znam, ne opraštam ti što si iskoristio SPC da
učestvuješ u pljačkanju sopstvenog naroda i uništenju njegove sadašnjosti i budućnosti.
A sada bi da se izvučeš na jeftine plitke folove „srca“ i „oprosta“. Neuspješni Šibicaru.
I nisam te nikada rušio. Slagao
si narodu na Vaskrs. Istina je da sam te uvijek predstavljao kao dio mafije.
Što si bio i ostao.
U stvari, ne zamjeram ja tebi ništa.
Ja tebe prezirem. Jer si Ništa.
