piše: Slobodan Vasković
Igor Radojičić je
političar koji ima mogućnost/priliku da presiječe brojne Gordijeve čvorove u
RS/BiH, da anulira/marginalizuje/ukloni nesposobnost velikih stranaka, SNSD i
SDS, da obezbijede stabilnu skupštinsku većinu u RS i da potpuno ukloni/poništi
ucjenjivački kapacitet patuljastih partija/prebjega/papaka, čije su žrtve svi.
Jednostavnije rečeno,
Radojičić ima priliku da stabilizuje političku scenu, ukloni Režim i otvori nove
političke perspektive.
“Za sve koji me hvale/kude
prethodnih dana: Politika se ne vodi i ne shvata na dnevnom nivou. Ozbiljan
pristup je dugoročni cilj i akcija”, tvitnuo je/izjavio Igor Radojičić 02. juna,
dan nakon što su i Dodik i on ponaosob ozvaničili sukob unutar SNSD-a, pa potom
sjeli da pokušaju “spustiti napetosti i pronaći rješenja”. Što se nije desilo.
Brojni su, bez pardona,
raspalili po Radojičiću nakon pokušaja “spuštanja napetosti i pronalaska
rješenja”, pri tom uopšte ne uobzirujući njegov tvit/izjavu sa početka ove priče
u analizama.
Radojičić je neomiljen sa
obje strane Željezne zavjese iz mnogo razloga, koji se kreću od straha zbog
njegovih sadašnjih postupaka, preko razočarenja u njegovo ranije djelovanje (dok
je bio stajni kamen Režima), pa sve do straha od osnivanja njegove
stranke/preuzimanja SNSD-a.
I svi očekuju njegovu brzu
odluku, što baš i nije jednostavno u vrlo zamršenoj, složenoj, gustom maglom
obavijenom političkom scenom i veoma teško procjenjivim ciljevima igrača na
njoj i onih iza nje.
Radojičić je u pravu kada
kaže “Politika se ne vodi i ne shvata na dnevnom nivou. Ozbiljan pristup je
dugoročni cilj i akcija”.
Istovremeno sugeriše da on
ima plan, viziju, strategiju i taktiku o dugoročnoj politici. Kako svojoj
ličnoj, tako i entieta/države.
Do sada on nije iznio
ništa od toga, osim neslaganja sa vladajućim politikama SNSD-a. Neslaganje sa
nekom politikom nije isto što i sopstvena politika, jer neslaganje može biti iz
bezbroj razloga koji sa politikom imaju vrlo malo ili, pak, nikakve veze.
Stoga je vrijeme da
Radojičić predstavi javnosti politike koje on zastupa. Njegov istup na Saboru
SNSD-a nije bio platforma, već kritički adrenalinski osvrt na greške SNSD-a. I
potrebu njihovog ispravljanja.
Sukob koncepata u SNSD-u
traje već dosta dugo: još u avgustu prošle godine Dodikova struja krenula je u
oštro rušenje Radojičića, šireći o njemu kroz mrežne slojeve društva sve
najgore i najvulgarnije.
Radojičić je već tada, u
osvit izbora, označen kao meta/problem. I to veći od mogućeg gubitka izbora,
jer je kampanja protiv Radojičića krenula prije kampanje protiv Saveza za
promjene.
“Ako ne vidiš krv, ne
znači da je nije bilo”, stara je poslovica, koja u slučaju SNSD-a svjedoči da
je krvi u toj stranci između Radojičića i Dodika bilo i prije lanjskog avgusta
i da taj sukob ima značajan vremenski gabarit.
“Ova sapunica već predugo traje”,
rekao je prije nekoliko dana Dodik, komentarišuću sukob sa Radojičićem i naveo
da se sapunica mora završiti.
Sapunica se mora završiti,
a njen kraj, kakav god bude, neće biti Dodikov hepiend. Što se Radojičića tiče,
on, za razliku od Dodika, ima izbor: Ako mu ostane uz skute (bez obzira na
sadržaj tviter istupa), i on je gotov; Odmakne li se od njega Radojičiću se
otvaraju ogromne šanse.
Posebno ako uspije da
osvoji infrastrukturu SNSD-a, premda i izlazak iz stranke/pravljenje nove ne bi
mnogo štetilo njegovoj političkoj budućnosti.
Paradoks je, ali Radojičić
bi, osim najmanje 70 posto SNSD-a, povukao sa sobom i značajan dio SP-a i
DNS-a, te drugih manjih stranaka, i pozicije i opozicije.
U ovako zakucanoj političkoj
situaciji/blokovskoj podjeli, koja ne garantuje kvalitetan rasplet, kakav god
on da bude, Radojičićev potpuni otklon od Dodika i prezentovanje sopstvene
politike bilo bi kanal kroz koji bi mnogi artikulisali svoje nezadovoljstvo
vladajućom garniturom, ali i opozicijom. Plus uvijek aktuelni preletači, koji
bi prepoznali svoju šansu u novoj opciji/lideru.
Jednostavnije rečeno,
Radojičić bi u manifestacionom masovnom obliku politike mogao biti poput Aleksandra
Vučića i njegovog SNS-a, nakon odvajanja od Vojislava Šešelja. Da li bi
dostigao takve razmjere, kakve danas ima SNS, u vremenu koje dolazi, sasvim je
drugo pitanje, ali bi, izvan svake razumne sumnje, početak bio izuzetno
kredibilan sa aspekta brojnosti.
Da li će Radojičić
napustiti Dodika i kada?
Trenutni politički ambijent
u RS/BiH veoma je povoljan za to; razbijenost Blokova i njihova nesposobnost da
organizuju kvalitetnu vladajuću većinu/oštro sukobljavanje na bh. nivou, koje
je paralisalo BiH gotovo da su idealni za takav potez.
Uz to, svima je jasno da
je Dodikov brod uklet i da će uklet i ostati, tako da je njegovo napuštanje postalo
i pitanje suicidnosti posade.
Skloni političkom
samoubistvu ostaće, neskloni će zaploviti drugim brodom, ili na odlomljenim
dijelovima ovog postojećeg, ali pod svojom zastavom.
Tačno je da se, kako tvrdi
Radojičić “politika ne vodi i ne shvata na dnevnom nivou”, ali je notorno i da
dođe Dan kada se ona mora prezentovati ili se više ne može govoriti da je “ozbiljan
pristup dugoročni cilj i akcija”.
Radojičićev Dan D se
primakao. Promaši li ga, promašio je Život i biće jedan od najvećih krivaca za
potpunu propast društva i anarhiju koja, poput Damaklovog mača, visi nad ovim
entitetom. A mač će pasti.
Svoju odgovornost neće
moći sakriti iza bilo kakvih objašnjenja, jer su ona ništavna spram realne
snage koju on, u političkom smislu, ima i može je značajno multiplikovati.
Brojnost etiketa, njihova
premasovnost, samo su jedan od dokaza za izrečeno.
