Piše: Slobodan Vasković
Pratim Dodikovu beogradsku
turneju po tamošnjim medijima i institucijama; To grozničavo bauljanje bez
ikakvog reda i smisla, laganje „na čekrke“, trivijalnosti... dobro došle su u
Beogradu onima koji ne žele da se Srbija primakne Zapadu; Koji ne prihvataju da
je nastupio ključni trenutak da se donesu najvažnije odluke, jer ne
nastane li nova epoha pristupa životu, Srbi će otići na periferiju istorije.
Jednostavnije rečeno,
Srbija i Srbi moraju odlučiti da li će se primaći Zapadu (što znači i udaljavanje
od Rusije) ili ne, a od te odluke direktno zavisi budućnost Srbije.
Kakva god da ta odluka bude
(a ubijeđen sam da će se Srbija prikloniti Zapadu), ni u jednoj budućnosti koja će
uslijediti nema Dodika.
Što ga čini dobrodošlim u pojedinim beogradskim salonima/medijima kao „borbenog ovna“ kojim se pokušavaju urušiti
Vučićeva prozapadna htijenja.
To je potpuno legitimno,
posebno kada se „borbeni ovan“ sam nudi, vjerujući da ima budućnosti za njega i
na drugim mjestima sem političke lomače koju je poodavno zaslužio. I koju ne
može izbjeći.
Dodikovi istupi su plitki, bez strateških smjernica. Ne
nazirem aktivnu analitiku i studije iza njegove “strategije”.
Svoje takozvane
strateške namjere, koje nemaju nikakve logike, niti dodira sa stvarnošću, Dodik
pakuje kao parole koje bombastično zvuče, ali njihov vijek trajanja je, u najboljem
slučaju, dnevni; Bez šanse da išta od izrečenog on i pokuša sprovesti u djelo. Bilo da je riječ o stavljanju
najviših funkcionera bh. institucija (iz RS) pod svoju punu kontrolu, referendum
o ukidanju Suda i Tužilaštva BiH (najavio je skupštinu o tome do 5. jula),
vraćanju prenesenih nadležnosti sa nivoa BiH…
Ko se još sjeća januarskih Zaključaka
Senata Republike Srpske, koja je javnosti predstavio Dodik. Jedna od njih je
glasio: “Senat Republike Srpske smatra da je neophodno da se sva pitanja koja
razmatra Parlamentarna skupština BiH prethodno razmatraju u Narodnoj skupštini
Srpske".
Kako je izrečen, taj Zaključak je i zaboravljen.
Nije čak bilo ni najbenignijeg pokušaja da se on realizuje.
Dodik je mornar bez lađe u
moru neistina koje je sam stvorio. Opasni cirkusant, riješen da poništi sve ne
bi li sebe spasao.
„Hubrisu“ u njemu sigurno
godi da ga na naslovnoj strani „Politike“ predstave kao „političku zvezdu“
kojoj u foajeu „Metropola“ „ljudi prilaze“, „fotografišu se sa njim“, „saradnici
mu guraju telefone u ruke“, „čitaju mu u hodu saopštenja, vesti“...
Iskreno, kada se pročita
uvodni dio Dodikovog intervjua „Politici“, pomisli se da je Dodik Minotaur sa
Vol Strita, vlasnik većinskog paketa akcija najvećih multinacionalnih korporacija
ili, možda, Hju Hefner lično, kojem su zečice pobjegle iz sjemeništa, pa su mu
bitne vijesti o njihovom nestanku/pronalaženju.
Koji to još ozbiljan
državnik u foajeu bilo kog hotela pravi takvu cirkusku predstavu, sem afričkih tirana
i ovdašnjeg palanačkog Primitivca?!
Dodikov intervju „Politici“
je neinteligentan, dosadan; prazan skup, sem jednog fascinantnog detalja. Njegove
i „Politikine“ zajedničke laži.
Novinar: Bili ste uoči predsedničkih izbora u
Rusiji, sa Putinom. Dao vam je milijardu...
Dodik: Maraka
„Politika“ i Dodik zajedno
su slagali javnost Srbije da je Rusija u septembru prošle godine dala Dodiku
milijardu maraka.
Nije ovdje riječ o neznanju
novinara, još manje Dodikovom: zajednička laž je usmjerena protiv prozapadne
politike zvaničnog Beograda, u svrhu uzdizanja Putina kao dobročinitelja i
Dodika, kao osobe od uticaja u Moskvi.
Ako je mala RS dobila
milijardu, koliko li će tek dobiti Srbija, samo ako...
Šta god da je razlog
notorne neistine, „Politika“ u Dodikovoj službi nije baš referenca za taj list.
Dapače.
Bila je i zajednička
sjednica vlada Srbije i RS, sve sa slikanjem premijera plus Dodik i Nikolić,
bez telefona u rukama; Izgledalo je prilično mučno, improvizovano, neiskreno...
Prije toga Dodik je bio na
tribini organizovanoj povodom osnivanja ogranka „Prosvjete“ u Srbiji.
To je najdetaljnije
propratio portal „Nova srpska politička misao“, koji uređuje Đorđe Vukadinović.
Poznat kao oštar kritičar „Vučićevog totalitarizma“ i vjerni apologeta Dodikove
diktature. Kvaka je u honoraru i proruskim linijama.
Na NSP se oglasio proruski
Branko Pavlović sa tekstom koji ima tipično holivudski
naslov „Dodikov odgovor“, toliko sličan blokbasteru „Odgovor: Bornov ultimatum“.
U ispisivanju ljigavog, uvlakačkog
panegirika Dodiku, Pavlović predstavlja svoj glavni lik kao natčovjeka
sposobnog da se odupre kompletnom Zapadu.
Pavlovićev tekst objavljen
je i na sajtu „Fond strateške kulture“, koji je izrazito proruski i
antivučićevski, a premijera Srbije otvoreno karakterišu kao izdajnika.
U svrhu nebeskog vaznesenja
Dodika, Pavlović je potegao citate čak i iz stripa „Alan Ford“: „Ako kaniš
pobijediti ne smiješ izgubiti“, tvrdeći da tek posle pažljivog analiziranja
svake riječi ovdašnjeg Primitivca konačno razumije šta je strip junak (Grunf,
op.aut.) htio da kaže.
Karikaturalni Pavlović
zaista djeluje kao Dodikov Nosonja, s tim što će mu trebati vijekovi da shvati i tri alanfordovska gradonačelnika Njujorka,
koji su “Bezimeni, a svinjoliki, i ilustrovana su metafora svake birokratizovane,
arogantne, pohlepne, bezosjećajne i nesposobne vlasti”.
Ne
bih se Pavlovićevim svinjolikim panegirikom uopšte bavio da nije otvorene
prijetnje na kraju njegovog poltronskog štiva.
„Glavni nauk koji Dodik svojim delovanjem svedoči
je, da se napad zapada ne može izdržati
ukoliko ne eliminišeš glavne opasnosti u sopstvenim redovima i ne učiniš
svakom građaninu jasno o čemu je reč i koliko su stvari opasne po nacionalne
interese. Nacionalni interes se ne može ni braniti, a naročito ne ostvarivati,
ako se otvoreno ne usprotiviš glavnim zahtevima zapada. Samo tako se može
izbeći poraz, a to je već uvod u neku buduću pobedu“, piše krvožedni Pavlović, već spreman opravdati
eventualne fizičke zločine Dodikovog režima nad neistomišljenicima (očito inspirisan
filmom „Bornov identitet“, u kojem
glavni junak pobije sve što mu se nađe na putu da sazna ko je gdje je kud je
krenuo).
„Dodikov identitet“ trebalo
bi da, po Pavloviću, ima istu matricu, s tim što Dodik otpočetka filma tačno
zna šta i kako hoće, ali Zapad nema pojma o tome na koga je udario.
U hepiendu Dodik i
Pavlović, ruku pod ruku, sa polja punog leševa domaćih izdajnika i zapadnih okupatora
u pokušaju, odlaze zajedno u zalazak sunca. Planirajući gdje da potroše onu „Politikinu“
milijardu. Maraka.
Nakon
što je Pavlović na početku svoje Ode Primitivcu citirao Grunfa, ni meni ne
preostaje ništa drugo nego da svoj tekst završim Grunfovom filozofskom misli, koji
se, svojevremeno, "osvrnuo" na sve pavloviće
i slične političke turneje, poput
Dodikove beogradske, riječima: “Bolje ispasti budala nego iz voza”.
