piše: Slobodan
Vasković
Svi vodeći srpski
političari u RS/BiH trebalo bi da odmah napuste političku scenu i prepuste
vođstvo mlađoj garnituri, koja je već formirana u svim strankama.
Kad kažem svi vodeći
srpski političari, zaista i mislim na sve; Trebaju odmah da se povuku Milorad
Dodik, Mladen Bosić, Marko Pavić, Mladen Ivanić, Dragan Čavić i Petar Đokić.
Šestorka se pokazala
potpuno nesposobnom da artikulišu interese birača/naroda i stvore od RS/BiH
siguran i prosperitetan subjekt.
Ne postoji opravdanje
ni za koga od navedenih što je RS u ovako teškoj situaciji, a pravdanje
činjenicom da su jedni bili opozicija, dok su drugi, kao vlast, rušili, je uvođenje
„kulture zločina“ kao ključne odrednice politike: Tačno je da je Režim
opljačkao i uništio sve ekonomske resurse, ali je tačno i da je
takozvana Opozicija sve to, manje više, ćutke posmatrala, ne čineći ništa da
stvari promijeni. I u jednom dijelu bila aktivni sudionik svih tih zločinačkih
poduhvata.
Opozicija je donedavno i mogla sopstveni
zločin nereagovanja/povremenog, privremenog kolaboracionizma sa Režimom
pravdati privrednim i političkim zločinima Režima, njegovom nasilnošću,
brutalnošću, bahatošću, ali takvoj odbranaškoj politici došao je kraj.
To više nije moguće činiti, jer je isteklo
vrijeme toj ograničenoj politici. Više se ona ne može tolerisati, jer ne
postoji realna, suvisla, kompetentna argumentacija za nedjelovanje u ambijentu
potpunog rastakanja RS.
Opozicija je saučesnik Režima u svim
zločinima u procentu u kojem su participirali na svim nivoima vlasti. A on nije
mali; Štaviše danas je taj procenat podjednak onom Režimskom.
Srpska politička elita potpuno je jalova; nisu u stanju biti ni Epigoni, pa kako se od njih može očekivati da nešto konkretno/kvalitetno naprave?!
Takozvani Opozicionari nisu srpski kvislinzi
zbog saradnje sa SDA/HDZ/DF na bh. nivou, već su petokolonaši zbog saradnje sa Režimom
i duvanjem u jedra mehanizmu koji je razorio RS.
Ni prema kome tzv. Opozicija nije bila tako
podatna/meka/pitoma/iz ruke jela/ultratolerantna/puna pravdanja/opravdanja… kao
prema Miloradu Dodiku.
I nastavlja to da čini, skrivajući se iza navodne
brige za institucije RS. Koja je lažna koliko i te iste institucije, što ih je
Dodik pretvorio u iskrzanu formu, ulubljenu i obijenu sa svih strana, izvlačeći
njihovu suštinu u ličnu budžetkartu.
Nije Dodik kriv za rečeno, već opozicija,
njihova fascinacija njim i pritajena želja da budu kao On.
Svako je našao poneki segment Dodikove “osebujnosti”
sa kojim se poistovjećivao/koji je priželjkivao: Od nepodnošljive lakoće
pljačkanja do Nepodnošljive lakoće gromoglasnih političkih poraza.
Opozicija je kao i institucije RS: bez
suštine, ulubljena i obijena.
Režim je kao i institucije RS: bez suštine,
ulubljen i obijen.
Samo dvije prethodne konstatacije dovoljne su
za zahtjev sa početka - da se šest lažnih, ulubljenih, obijenih lidera povuku
sa scene; Da se potpuno i momentalno dezintegrišu.
A ima još mnogo razloga za njihovo trenutno
demisioniranje, sve ozbiljniji od ozbiljnijeg.
Niko od pomenutih političara, a svi su bili
na vlasti u prethodnih 15 godina, nije uspio da izgradi sopstvenu autonomiju: odmjerenu političku, kulturnu, naučnu, bezbjednosnu…
Ukoliko takav okvir ne
postoji, a ne postoji, niti je ikada postojao, onda se postaje poligon
prepucavanja, regionalnih ili globalnih sila. Velike sile ne traže niti poštuju
epigone, već partnere, mada epigoni više gode sujeti.
Na ovom mjestu dolazimo do specifičnosti
srpskih političara u BiH: Niko od rečenih (Milorad Dodik, Mladen Bosić,
Marko Pavić, Mladen Ivanić, Dragan Čavić i Petar Đokić) nije uspio da postane čak ni (stalni) Epigon
neke veće sile. Pa da narod ovdje zna gdje i kuda se “goni”.
Poseban problem je što nisu čak ni Kandidati
za Epigone, što su potpuno neupotrebljivi, čak i kao takvi.
Istina, Dodik je i na ovom planu pokazao više
umiješnosti i energije: bio je Epigon na određeno vrijeme: SAD-a u periodu od 1997—2010.,
kada je konačno odsjekao granu na kojoj sjedi i kada je Vašington shvatio da je
Dodik “sa grane”, otišao ka Ruskom Medvjedu.
Dodik je postao Epigon Rusije sa određenim
rokom trajanja. I dobio je šut kartu: Ona se ogleda kroz kominike UO Savjeta za
implemetaciju mira u BiH. Ruski ambasador Petar Ivancov glasao je za formulaciju „genocid u
Srebrenici“, nije bio protiv aktiviranja Akcionog plana za članstvo BiH u NATO,
stao je i iza kritike vlasti Republike Srpske, sadržan u rečenici da su „neki
političari iz Republike Srpske osporavanjem vladavine prava nastojali sebi
osigurati politički kapital“.
Rusi
su, otpuštajući sa posla Dodika, Epigona sa ograničenim rokom trajanja, poslali
poruku SAD-u da ima mjesta gdje mogu sarađivati i da nije na svim meridijanima
Hladni Rat baš toliko hladan. Jedan od njih je i BiH.
I nije
to udar na Dodika, on je tu nebitan; Tek je kolateral Ruskih interesa, koji su
žrtvovali nepotrebnog im piona u partiji svjetskog formata.
Sasvim
je druga stvar što je Dodik nerazuman/dezorijentisan pa se ponudio još jednom
za žrtvu na Oltaru Ruskih Interesa, što je omogućilo Sergeju Lavrovu da ga, uz
doručak, spali, kako bi pojačao udar na Srbiju, tvrdnjom da je britanska Rezolucija
o Sreberenici “apsolutno antisrpska”, nikako ne pominjući Rusiju u tom
kontekstu, posebno ne da će Rusi uložiti veto.
Lavrov
je poručio Srbiji da neće Rusija braniti njihove “nacionalne interese”, bar ne
u situaciji dok je Beograd “i sa Zapadom i sa Rusijom”, sa akcentom na Zapad.
Poseban problem u rečenom je što Rusija Srbiji vrlo bezobzirno nameće šta su to
“srpski nacionalni interesi”, ne pitajući Beograd da li ih on vidi kao takve.
Dok
se Dodik samospaljivao u Sankt Peterburgu, tzv. Opozicija nije rekla ni riječ o
potpunoj štetnosti njegovog odlaska u Rusiju u situaciji apsolutne globalne
konfrontacije i činjeničnog stanja koje kaže da Rusija “srpski faktor u BiH” ne
doživljava ni kao monetu za potkusurivanje, već tek kao Nešto Nevažno što mogu
pokloniti Drugoj Strani kad im zatreba predah do nove runde Hladnog Rata. (Srbija i odnosi sa njom su sasvim druga
priča. I za Ruse i za SAD/Zapad. I
Srbija će morati da se odluči između Rusije i Zapada. Da se opredijeli. Ne
sankcijama, već jasnim stavovima).
Opozicija
nije rekla ni riječ o aktu ruskog ambasadora, ni riječ o aktu Lavrova, ni riječ
o svjesnom Dodikovom žrtvovanju interesa RS, od kojih je najveći bio neguranje nosa
među velike sile; Ćutali su kao zaliveni.
Razlog:
Ne znaju šta bi rekli, jer ne znaju šta se dešava. Nemaju pojma o tome. Zato
što nemaju nikoga ko bi im to rekao. Zato što nisu čak ni Epigoni, ni Kandidati
za Epigone. Svoje neznanje sakriće iza floskule “tradicionalnih srpsko-ruskih
veza” koje ne postoje i koje su Lavrov/Ivancov demantovali na vrlo suptilan način, lepršavim
nabijanjem nogom i Dodika i RS.
Regionalna dominacija SAD-a
ovdje je notorna realnost; Rusima je to jasno, kao što im je jasno da je
Dodikova preostala lokalna politička moć postala besmislena. Zato što je
premala za bilo kakvu ozbiljniju upotrebu.
Dodika su prekrižili svi: I
SAD i Rusija i EU i Srbija. Samo ga nije prekrižila tzv. Opozicija.
Oni jedino još uvijek
računaju na njega, jer nikada nisu ni računali na sebe. I to je njihov najveći
poraz; Usud protiv kojeg ne mogu, niti oni mogu dalje. Zato i treba da se odmah
povuku Bosić, Ivanić i Čavić.
Dok Dodik, Pavić i Đokić
moraju da odu, jer su obesmislili sve; Čak i (ne)poskupljenje struje, što je najočitijin dokaz nemoći, pokazatelj apsolutne nesposobnosti/nekompetentnosti/potrošenosti.
Nesposobni su da prepoznaju
očekivanja sopstvenog naroda, nesposobni da čuju i one čiji bi Epigoni rado
bili. Okoštali su u čekanju raznoraznih kredita (političkih ili finansijskih),
ne shvatajući da su im oni već došli glave, a da ih nisu ni dočekali.
Oni uopšte ne razumiju da su
novac i kapital društveni atributi, a da su savremeni društveni odnosi, uključujući
ekonomiju, žive/tekuće stvari, čija pretpostavka su razvijeni odnosi
proizvodnje i razmjene, potrošnje i raspodjele, a ne razgovora sa MMF, Briselom,
Moskvom ili nekim trećim kreditorima.
Potpuno su nezainteresovani
za pokretanje firmi, čak i onih u državnom vlasništvu, a sopstvenu nesposobnost
prikrivaju svjesno povećavajući administraciju na svim nivoima, uz istovremeno
srozavanje školstva i nauke. Rade to vlasti na svim nivoima, sve stranke kojima
rukovodi Nesposobna Šestorka.
Taoci smo Potrošene Šestorke
bez ikakvog Stava, nesposobne da se izdigne iznad dnevnopolitičkih dešavanja,
da se odmakne od politikanstva i sitnih ličnih kalkulacija i apsolutno nesposobne
da počne promišljati nacionalnu politiku i djelovati u skladu sa njom.
Moraju ići odmah sa političke
scene, jer ovdje više niko nema vremena za čekanje na Treći Put. Ukoliko ne odu
oni, narod je već pripremio rezervnu varijantu: polako, ali sigurno,
svakodnevno, upućuju svoju djecu u druge zemlje. Ovdje će za desetak godina biti
samo oni kojima je od života ostalo da umru!
Da ne ostanem nedorečen:
Umjesto Potrošene Šestorke trebaju doći mlađi ljudi iz njihovih stranaka koji
imaju stav i spremni su preuzeti odgovornost za njega. Taj stav može biti i
proamerički i proevropski i proruski i prokineski i probosanski i antibosanski,
ali je bitno da bude stav, da on bude utemeljen u realnom, da se brani
argumentima, da se preuzima odgovornost za njega i za eventualne greške koje
iznjedri i da nikako ne bude kišobran za lične interese. Kao što je to sada
slučaj.
