Piše: Slobodan Vasković
Bilo je interesantno vidjeti raspravu o kupovini
poslanika, koja je inicirana snimkom Željke Cvijanović, na kojem tvrdi da je
Režim kupio dva poslanika.
Vlada RS je razigrala sa „dobrim i lošim“ momkom, a da
„Djevojka“ nije ni riječ progovorila.
Dobri momak je Anton Kasipović, koji jeste jedini
pametan u toj vladi, i koji je, vrlo uvijeno, uveo kategoriju „državni udar“ u
cijelu priču, dovodeći sve u vezu sa Makedonijom, Crnom Gorom... Naravno, riječ
je o najgrubljem podmetanju, ali Kasipović je to solidno uradio.
Loši momak, koji je vulgarno prekidao poslanike
opozicije, je Zoran Tegeltija, što i ne čudi, jer njemu je najviše stalo da opstane
kabinet Cvijanovićke. Čim on padne, Tegeltija će završiti u zatvoru.
Cvijanovićki su naložili da ćuti kako ne bi izazvala
salvu replika i kako bi je na taj način zaštitili od udara. Činjenica je da je
Specijalno tužilaštvo utvrdilo da je na snimku njen glas, jer je to ona i
priznala.
Tužilac Bajić je pričao koještarije.
Sve što je on rekao je čisto odbranaštvo, a
neizuzimanje snimka sa „Klix-a“, samo izgovor za nerad. Uostalom, Zoran Mandić,
načelnik UKP MUP, samo nekoliko časova nakon što se snimak pojavio odmah je
saopštio da je „montiran“, i optužio novinare za to.
Bajić je takođe izbjegao da objasni zbog čega nisu
saslušane druge osobe koje se čuju na snimku (ukupno tri, osim Cvijanovićke) i
zbog čega nije njih ispitao o tome šta su i kada razgovarali sa njom o kupovini
„Papaka“. I tako je mogao utvrditi ima li političke korupcije ili ne.
Kao i gdje su ti „privatni uratci“ napravljeni.
Jasno je da je Bajić instruisan od Režima, jer nije
saopštio ni ko je odgovoran zbog propusta u obezbjeđenju Cvijanovićke, što je i
dovelo do snimanja. Oni koji je obezbjeđuju imaju ime i prezime, kao i oni što
se bave tim pitanjima po dubini i po širini. Bar su njih mogli naći, ako ne i
one koji su snimili Cvijanovićku.
Opozicija je djelovala neuigrano, a Režimski megafon skroz
rasuto. Opozicija nije najbolje pripremljena, a SNSD je potpuno nepripremljen. Da
nije bilo Kasipovića, djelovali bi kao potpuno razbijena vojska.
Pozitivno su iznenadili naprednjaci, dok je ćutanje
socijalista i DNS-a gromko odjeknulo.
U duelu Kovač-Jandrić, potonji je trijumfovao, ali
više zbog o(p)stanka njegovog načelnika u Šipovu, nego zbog same teme
parlamenta.
Kovač se pokušavao predstaviti kao advokat Bajića, što
je bilo degutantno.
Trebaće Bajiću mnogo bolji advokati od njega kad uskoro Režim padne, a on bude u prilici da objasni zašto ništa nije radio i zašto je
dozvoljavao da najteža kriminalna djela ostanu nekažnjena.
PDP-ovi poslanici djelovali su spremni i na borbu „prsa
u prsa“, a ako se i sutra nastavi kao danas, ne treba isključiti šamaranje. Ili
udaranje nogom. Tu bi dobrodošao Stanić koji odranije ima iskustvo sa
cipelarenjem Kovača.
Najveće razočarenje je individua koja se predstavila
kao Vanja Bajić. Tugo moja, taj je promašio Planetu.
Tako mlad, tako prebanalan i tako preotužan.
Sonja Karadžić ga je oduvala.
Govorila je i ona draga Papanka Dušica Savić. Mahom
notorne gluposti.
Ruža, sa polumetarskim prečnikom, oko struka asocirala
je da se oblači valjajući se po vrtu, dok joj je neverbalna komunikacija rukama
toliko neartikulisana da sam se u jednom trenutku uplašio da će joj ruke
otpasti. I pogoditi nekog od kolega. Što bi osim njenih verbalnih incidenata
bio i fizički.
Bio mi je zanimljiv i Drago Stativ Tadić, koji me je optužio
da sam zajedno sa Jasminom, urednikom „Klix-a“ (inače mojim odličnim
prijateljem) i braćom Šimić ilegalno snimio, pa potom i smontirao Cvijanovićku.
Bravo za Dragu, otkrio je Ameriku. Još je samo trebao
dodati da smo njegovu „pametnu“, četvrtastu, glavu iskoristili kao nosač za
mikrofone. Takozvani Stativ.
I da ne zaboravim najvažnije: unutar Režimskih snaga
primjetan je veliki strah.
