Piše: Slobodan Vasković
1.
Zajednički presovi Milorada Dodika i njegovih poslušnika sve više mi liče na Grupnu Terapiju liječenja bijesa, frustracija i brojnih drugih problema koji ih muče, a koje ne mogu da prevaziđu.
Da bi nekako savladali nemoć koja ih razara, jer ne mogu da učine ništa kako bi Dodika nametnuli kao onog koji “nema alternativu”, a samim tim i sebe kao njegove najvažnije oslonce, oni viču, viču, viču; Ljute se, prijete, bljuju uvrede; Pa opet prijete…
I tako iz presa u pres - nastavlja se javno grupna terapija koja je sve mučnija, jer se ne vidi nikakav pomak na bolje njenih učesnika.
Nemoć da promijene stanje nemoći u kojem se nalaze postala je hronična i izaziva nove izlive nekontrolisanog bijesa Dodikove Grupe.
Nikako da shvate da bi grupnu terapiju trebalo da vodi terapeut.
Zato je njihovo kolektivno emotivno iskustvo potpuno negativno, što je po njih šokantno, jer je, dok su bili gospodari života i smrti i uništavali sve što očima vide, bilo, po njih, potpuno pozitivno.
Vjerujem da je ove dvije krajnosti koje su se sudarile u članovima grupe nemoguće prevazići ni izlivima bijesa, ni odsustvom samopoštovanja, ni jezikom mržnje koji emituju niti na bilo koji drugi način.
Iskreno, nemam pojma kako im se može pomoći; U stvari, ubijeđen sam da im pomoći nema.
2.
Nisu samo Dodik i njegovi poslušnici na Grupnoj Terapiji, već i Draško Mali Zli Patuljak Stanivuković i njegovi poltroni, zbog sve katastrofalnijeg rejtinga MZP-a kao mogućeg kandidata za gradonačelnika Banjaluke.
Mali Zli Patuljak&Orci pokušavaju Grupno da se izbave od depresije, malodušnosti, sumornosti, bezvoljnosti, utučenosti, apatije, obeshrabrenosti… čitajući lažne rejtinge Stanivukovića u njegovim petparačkim “medijima” koje sami pišu.
Ne pomaže im ni servilnost Branislava Borenovića Ćurle, koji čini sve da ih ohrabri i podigne iz erozivne potištenosti.
Čak su, kako saznajem, Brane Ćurla i Teta Smilja pokušali stepovati ne bi li ih bar malo ohrabrili, ali su samo proizveli još dublje potonuće.
Nakon neuspjeha i Brane Ćurla je pao u depresiju, dok je Teta Smilja zaspala.
Ostaci PDP-a se urušavaju dalje; Nema nikog ni kamen da vrati.
Ubijeđen sam da ni njima pomoći nema, pa makar otišli u Veriće da “opipaju” puls Verićana.
3.
Ta ideja sa Verićima i “pulsom Verićana” već je potrošena, jer je Igoru Radojičiću prvom palo na um da u tom mjestu testira mogućnost sopstvenog povratka u politiku.
Uprkos činjenici da je Veriće tri puta pomenuo u svom intervjuu, još nije odlučio da li će se vratiti ili ne. U politiku, mislim, a ne u Veriće.
Radojičićeva iskustva iz Verića, u koje je otišao sa Grupom koja je posmatrala govor tijela prisutnih kada bi prepoznali bivšeg visokog funkcioner SNSD-a, mnogi su proglasili potresom, pa zemljotresom, pa se zapitali ko strahuje od njegovog povratka iako se nije ni vratio… Čak ni u Veriće.
Radojičić pokušava biti mističan iako je nesiguran, ni sam ne zna šta bi, kud bi, s kim bi…
Važno je da je promovisao Veriće, ostalo nije uopšte ni bitno. A kamoli važno.
I da ne zaboravim - saznao sam da i Radojičić ima istraživanja; I to odlična, jer prema njima stranke u Banjaluci osvajaju ukupno 119% glasova birača. Kao da mu ih je Stanivuković pisao.
