piše: Slobodan Vasković
Ostala su još 24 časa do konačne
odluke opozicije o tome da li će, tri mjeseca prije izbora, izvršiti kolektivno
samoubistvo ili će se izdići iznad ličnih sujeta i suprotstaviti Miloradu Dodiku
i njegovom pratećem Horu poslušnih dječaka i djevojčica.
Opozicija
je trenutno u situaciji otvorenog međusobnog rata, do kojeg je dovela sujeta
Mladena Ivanića (PDP), koji po svaku cijenu želi biti kandidat za člana
Predsjedništva BiH, iako ga njegovi potencijalni partneri manje/više iskreno
uopšte ne žele vidjeti u toj ulozi.
Glavno
oruđe koje se koristi u bratoubilačkom opozicionom ratu srednjeg intenziteta je
strah: Ivanić računa da je strah SDS-a od mogućeg gubitka izbora, koji bi
nastao kao posledica istupanja PDP-a iz (ne)postojeće Koalicije, veći od
njegovog straha od samostalnog izlaska na izbore i dovođenja u poziciju “materijala
za grubu obradu“ između čekića i nakovnja.
Svojoj
kombinaciji “Njihov strah je veći od mog”, pridodao je kao začin i strah
Dragana Čavića da će njegov NDP ostati “ni na nebu ni na zemlji” u izbornoj trci
za parlament BiH, gdje je u koaliciji sa PDP-om. Ako bi PDP napustio “u krvi”
opozicione redove, Čavić bi se našao razapet između “patriota” i “izdajnika”,
što bi njegovu izbornu kampanju pretvorilo u ljetovanje “na ražnju”, pod kojim
je temperatura kao u visokoj peći.
Kako
trenutno stvari stoje, Ivanićevo strašenje “Mečke rešetom” daje rezultate, jer “Mečka”
procjenjuje da Mečić Ognjen Tadić neće biti ravnopravan protivnik Režimskom Grizliju,
ukoliko kompletna opozicija ne bude stala iza njega. Istovremeno, Čavić je pod
pritiskom kandidata sa bh. parlamentarne liste, koji nikako da saznaju da li će
u septembru/oktobru u kampanju ili će biti poslani na čekanje.
Međutim,
vrag je odnio šalu, jer se pretjeralo sa strašenjem, koje je postalo oruđe
ucjene u međusobnim obračunima, što je opoziciju dovelo u situaciju iz koje gotovo
da nema izlaza bez pobjednika i poraženih.
Još
gore od toga je da je sasvim realna mogućnost da opozicioni Savez za promjene,
koji je u permanentnom formiranju (sa tendencijom da se nikako do kraja ne
formatira), (p)ostane mrtvorođenče, ili, pak, neka cirkuska nakaza, tipa “polaSavez/pola
Antisavez” (varijanta u kojoj se na listi Saveza nalazi samo Tadićevo ime, dok
je Ivanić na listi PDP-a, a podržavaju ga SDS, PDP i NDP).
Grizli
bi bez većih problema raščerečio ovakvog nedovršenog protivnika, jer birači
nikako sebi ne bi mogli dozvoliti da glasaju za frustracije, komplekse, naduvane
sujete, nesporazume, svađe, plitkoću…
Svaka
varijanta je manje loša od nepojavljivanja Saveza sa imenima dva kandidata na
izborima. (vidi vezani tekst)
Pitanje
glasi da li postoji izlaz iz ove situacije u kojem ne bi bilo ni pobjednika ni
poraženih i u kojem bi Savez opstao i u kojem ne bi bilo rješenja dobijenih
ucjenama?
Postoji,
a jedina žrtva tog kompromisa bila bi Ivanićeva sujeta, odnosno njegova
kandidatura. Najčasniji izlaz za sve opozicione stranke iz ove situacije, pa i
za samog Ivanića, jeste da PDP Savezu da drugog kandidata, nakon čega ni
Jovo Mitrović ne bi imao argumenata da opstruiše potpisivanje izborne liste.
U
ovakvom razrješenju sve opozicione stranke bile bi na dobitku i rejtinzi bi im
porasli, jer bi pokazale opredijeljenost za promjenu vlasti, bez isticanja ličnih
interesa iznad onih opštih.
Sasvim
je drugo pitanje koliko je ovo razrešenje realno? Ako ćemo pošteno, u domenu je
teorije.
Opoziciono
in continuo samoranjavanje, ostavilo
je u potpunoj sjeni “projekat Željka Cvijanović” iza kojeg su stale stranke
koje čine vlast, (SNSD, DNS i SP), kao i definitivno pretvaranje SNSD-a u
Dodikovu ličnu falangu.
SNSD
je uzimajući i kandidaturu za člana Predsjedništva BiH (već mjesecima je
poznato da je Dodik nominovan za predsjednika RS) pokazao snagu i
samouvjerenost.
Malo
su se igrali sa javnošću povjeravajući DNS-u navodnu mogućnost da uzme
nominaciju za člana Predsjedništva, kako bi im dali na značaju, ali kada je
došlo vrijeme odluke, Dodik je pokazao ko je stvarni lider tog bloka i bez veće
polemike kandidovao je Željku Cvijanović.
DNS
je snažno podržao njegov izbor, mrmljajući koještarije o premijerskom mandatu,
sa akcentom na “jednog lijepog dana”, dok su socijalisti ostali dosljedni svojoj
beskompromisnoj politici nijemih klimoglavaca.
Dodik
je DNS smjestio tamo gdje im je i mjesto, duboko u svoju sjenu, pokazujući da su
projekcije o enormnom rastu rejtinga te stranke, tek loše spinovanje i daleko
od istine.
Uprkos
navedenom, Cvijanovićeva je bila i ostala katastrofalno loš izbor.
Kandidatura
Cvijanovićeve slika je Dodikovih strahova i njegovog atavističkog nepovjerenja
u najbliže okruženje.
Istovremeno,
ona je i dokaz erozije kvaliteta SNSD-a, jer je nominovana ličnost koja nema
pojma ni o čemu, a jedini kvalitet joj je bespogovorna i slijepa odanost Dodiku.
Sve
to poznato je i Dodiku, ali on je, očito, ubijeđen da sopstvenom snagom (koja
je, bez sumnje, još uvijek velika), može ovu političku Pacerku nekako dovući do
Sarajeva.
Veliki
je to hazard, posebno u situaciji izbornog duela u kojoj opozicija zaista i
djeluje kao Savez. U takvom ambijentu i Dodikove šanse za pobjedu nisu velike,
a kamoli Cvijanovićeve.
Međutim,
trenutno agregatno stanje opozicionih stranaka, koje djeluju po principima Rakove
djece, i Dodiku i njegovoj prvoj pratilji daju realne izglede za pobjedu.
