Piše:
Slobodan Vasković
Vrhunac
propasti društva u kojem živimo vidjeli smo u direktnom TV prenosu – popaljeni
su simboli vlasti u Sarajevu, Tuzli, Mostaru, Bihaću, Zenici…
Mladi
ljudi, naoružani iskonskim bijesom, palili su sve pred sobom.
Potpuna
anarhija. Država bez ikakvog odbrambenog mehanizma. Trula. Sastrugana
kriminalom i korupcijom. Institucije koje već odavno služe kao servisi moćnika
nisu ni mogle pružiti bilo kakav otpor bijesu akumuliranom bezmalo dvije
decenije.
Država
je prepuštena na milost i nemilost stihiji, koja je, bez jasno iskazanih
ciljeva/zahtjeva/ultimatuma zbrisala sve što vidi kao simbol onih koji su ih doveli
u stanje permanentne bezizlaznosti, zarobili u prostoru bez budućnosti.
Paleći
zgrade vlasti, demonstranti su javno na lomači spalili sve postratne generacije
političara, koje drže odgovornim zbog pretvaranja čitave Bosne i Hercegovine u
masovnu grobnicu živih.
I
koji i jesu odgovorni, jer su spalili sve nade ljudima u ovoj zemlji. Ipak, to
nije opravdanje za nasilje, jer oni što su palili u istoj ravni su sa onima
koji su ih natjerali na taj bezumni čin.
Jezivo
je bilo gledati odlaganje vatri u institucijama, plamen koji guta sve pred
sobom, umlaćivanje policajaca, koji su najmanje krivi za sav jad i bijedu ovog
društva, najjeziviji je mir sa kojim je to činjeno. I upornost da se sve sprži.
Sad
je gotovo, spaljeno, i niko ne treba da se pravi lud, jer nije bilo pitanje da
li će se anarhija desiti, već kada će se desiti. Ni lokacija na kojoj je
anarhija pobijedila nije specifična sama po sebi, jer sve druge, nepopaljene,
mogle su biti na mjestu Tuzle, Sarajeva, Mostara…
Niko
normalan danas u Banjaluci, Trebinju, Bijeljini, Čapljini, Širokom, Posušju… ne može likovati, radujući se paljenju “komšijske
krave”, jer iznad svih tih gradova i dalje lebdi opasnost, kao što je svih ovih
godina bila u vazduhu iznad gradova, čiji su dijelovi sada zgarišta. I svjedočanstva
o zločinačkoj politici i bezumnim političarima, što su sopstvenu zemlju i narod
uništili, kako bi sebi priskrbili ptičije mlijeko.
Bijes,
akumuliran godinama zbog činjenice da je u ovoj zemlji nepravda veća i bitnija
od bilo kakve pravde, pljačka i otimačina ustaljen način ponašanja i djelovanja,
zakoni džungle jedini koji se priznaju…, morao je izroditi tuk na utuk, zlo na
zlo, ljutu travu na ljutu ranu…
Nazovite
to kako hoćete, ali mlade ljude, koji su popalili institucije, odgojio je i
stvorio ovaj društveni sistem i nakazni sistem antivrijednosti, što u njemu
vlada. Ti mladi ljudi jesu krivi što su popalili zgrade, ali oni su samo izvršioci.
Inspiratori i kreatori tih nedjela sjede (već gotovo dvije decenije) u tim
zgradama, i onim koje su ovaj put izmakle paležu.
Riječju,
oni što su kreirali ovaj sistem zla, najodgovorniji su za ono što se desilo. Tu
dileme nema.
Uočljivo
je i da nijedna stranka nije preuzela lidersku poziciju među demonstrantima,
kanalisala bijes kroz konkretne zahtjeve i tako onemogućila nasilje…
Razlog
je jasan: nijedna od vodećih stranaka nema snage za to, nemaju minimum moralnog
praga da se nađu na čelu demonstracija, jer su sve i jedna ustrojene kao
interesne organizacije, firme koje jaranskom/burazerskom “ekonomijom” rade u
korist ekstremno bogate manjine, sve vrijeme pljačkajući i otimajući od, sada
već, ekstremno siromašne većine.
Nijedna
stranka, direktno zainteresovana za dešavanja, nije se oglasila dva dana,
nijedna, kojih se sve ovo, trenutno, indirektno tiče, nije ni pokušala
poentirati na onome što se dešava.
Političari
su se posakrivali od sopstvenog naroda. U mišije rupe. Ne govori li to i više
nego dovoljno o političarima. I ništa o narodu.
Ključno
pitanje je da li će sadašnje političke elite uspjeti da se reorganizuju, a da
to ne podrazumijeva snažnu represiju?! Jer, ukoliko se odgovori represijom,
pakao tek slijedi.
Drugo
važno pitanje je da li oni, koji su sopstveni narod doveli u situaciju da pali
vlastite institucije, uopšte imaju snage/mogućnosti da išta učine kako sadašnja,
izuzetno loša situacija, ne bi skliznula u potpunu anarhiju?
Vrzino
kolo, iz kojeg je gotovo nemoguće naći izlaz.
Republika
Srpska je, u ovom krugu, ostala pošteđena nasilnih demonstracija. Razumni će reći
srećom, nerazumni nažalost.
Ovaj
talas neće se preliti u RS, jer bi svi oni koji bi to pokušali od Režima bili
optuženi da su probosanske/antisrpske snage. Oni, koji bi mogli povesti
demonstracije, dovoljno su mudri da to znaju. I morali bi mnogo naučiti iz
onoga što se desilo u Sarajevu, Tuzli, Mostaru – da nasilje ništa ne rješava.
Međutim,
ta spoznaja nije niti će ukloniti onu opasnost, koja visi u vazduhu iznad
svakog grada u ovom entitetu. Jer, elita u RS se po svom poimanju politike ni po
čemu ne razikuje od svojih kolega iz Federacije. Kao što se socijalni status
građana u ovom entitetu uopšte ne razlikuje od socijalnog statusa stanovnika
Federacije. Isti je – u kategoriji smeće.
Dok
je socijalni status elite džetseterski, multimilionerski, nedohvatljiv. Što je
i više nego dovoljan razlog da se plaše i svoje sjene.
I
oni bi trebali štošta da nauče iz dešavanja naroda, koji je protutnjao
nekolicinom gradova, a to je da ni u snu ne pokušaju “dići ruku” na one koje su
tako bezočno opljačkali i pretvorili u parije.
