Piše: Slobodan Vasković
Slika Prva
Izvod
iz intervuja Aleksandra Tijanića listu “Blic”, 26.05.2013.
Blic:
Koje stereotipe je srušio Aleksandar Vučić?
Aleksandar Tijanić:
Pa srušio je stereotip o srpskoj desnici koja je, po definiciji, smatrana
antievropskom. Zatim, strah od tajkuna, koji su smatrani pravim vlasnicima i
upravljačima srpske države, pretvorio je u „strah tajkuna“. Postigao je taj
efekat postavljajući jednostavno pitanje – „ A kako si zaradio prvi milion“?
Potom, stereotip o Srbima koji večno neće da pregovaraju, kad pregovaraju neće
da potpišu, kad potpišu neće da ispune dogovoreno. Onda svesrpsko ubeđenje da
sa Albancima nikad više neće biti razgovora, sem ako su u pitanju zarobljenici.
Razočarao je mnoge procenom da zbog srpskih problema i Kosova, nasuprot
najavama „upućenih“ i „značajnih“ Srba, Rusi neće ući u sukob sa Amerikom. Na
kraju, usudio se da nam omiljenu istoriju, u našem tumačenju, zameni pitanjima
ekonomije, po otuđenim evropskim standardima. Ovo poslednje je, gotovo,
nacionalna uvreda.
Tijanić
je hirurški precizno objasnio šta je sve Vučić učinio, što mu je donijelo
popularnost u Srbiji od cijelih 75 posto. Mnogo bitnija od te popularnosti jeste
činjenica da on svojim djelima mijenja stereotipnu sliku o Srbima među samim
Srbima i u cijelom svijetu. Najvažnije od svega je da Vučić istrajno i, zasad,
uspješno radi na promjeni svijesti cijelog naroda, insistirajući da kriminalci,
hohštapleri, gulanferi, tajkuni, politički mafijaši etc. nisu krema društva,
već upravo suprotno Dokazi za to leže u istražnom zatvoru u Beogradu, a zovu se
Mišković, Đurašković, Antonić & co.
Ukoliko
u Tijanićevom nestereotipnom odgovoru riječi “Albanci” i “Kosovo” zamijenimo sa
Bošnjaci/Hrvati i FBiH/BiH/stranci, uočićemo da srpska politika u BiH
pati/boluje od istih stereotipa, od kojih je bolovala i ona u Srbiji. Onda sve
to fino preformulišemo u pitanje: Ko od političara iz Republike Srpske može da
sruši sljedeće stereotipe: o srpskoj desnici, strah od tajkuna, o Srbima i
pregovorima, o Srbima i Bošnjacima/Hrvatima/FBiH/BiH, o Srbima i Rusima i
Amerima, o evropskim standardima…?
Kada
pokušamo da nađemo odgovor na ovaj upit, suočimo se sa poražavajućom činjenicom
da takva osoba u srpskom političkom miljeu u RS/BiH ne postoji. Čak ni na
vidiku. Ni u poziciji ni u opoziciji.
Slika
Druga
Poznajem
pet mladih visokoobrazovanih osoba, različitog pola. Raspon škole - postdiplomci,
magistri i jedan doktor nauka. Broj godina života 28-35. Svi govore bar jedan
strani jezik i svi izvrsno poznaju rad na računarima i onim što ide uz to.
Jedan od njih je zaposlen, ostali se snalaze. Svi su bili politički angažovani,
svi su teško politički razočarani.
Svi
su smatrali da je vladajuća oligarhija zlo. Politički kišobran potražili su u
strankama koje se predstavljaju opozicionim. U sve i jednoj, s tim što su neki
išli u one manje/male, a neki ka onoj najvećoj. Svi su se “manuli” politike
nakon, u prosjeku, dvije i po godine pokušaja da se bave njome. Iskustva, bez
obzira u kojoj opozicionoj stranci su bili/pokušali, su im ista: Nema zemlje za
mlade i obrazovane, već samo za poslušne. Ovi su isti kao i oni na vlasti!
Šta
je tih pet mladih, visokoobrazovanih ljudi zgriješilo da niko od njih, ama baš
niko, nije mogao da nađe politički krov? Imaju svoje Ja. Svi oni su ekonomski,
finansijski, privredni, politički “radikali”, odnosno svi oni smatraju da
ekonomija/finansije/privreda/politika primjenjena na “tradicionalni” način
(proteklih 20 godina) od raznoraznih izvođača radova (sve vlasti) vodi i narod
i entitet ravno u propast.
Svi
oni to jasno i glasno kažu. I svi oni su, čim su to izgovorili, po automatizmu,
nezavisno u kojoj su stranci bili, izignorisani. Nije im više dozvoljeno ni da
dođu u priliku da nešto kažu.
U
svim tim strankama pitao sam neke od visokih funkcionera: zašto vam nije
odgovarao Taj i taj, kada je Taj visokobrazovan, zna jezik, razvaljuje
kompjutere/programe, ima ideje….?
U
sve i jednoj stranci dobio sam isti odgovor: Znaš, Taj i taj je malo nezgodan.
Previše talasa.
U
talasanju je problem, jer bi i najmanji talasić mogao da odnese ušančene
mediokritete, koji karijere grade uvlačeći se u dupe liderima “opozicije”. I ne
samo mediokritete, već bi taj talasić mogao da odnese i tzv. Lidere, koji ultimativno
od svojih podređenih zahtijevaju samo jedno: Ne talasaj, po cijenu života.
Njima nisu potrebne nove ideje, vidici, platforme, ravni, programi; njima treba
samo bonaca koja će ih držati u polumrtvilu, što je agregatno stanje koje im
daje za pravo da sebe vide kao elitu ovog društva. Jadnog, bijednog,
siromašnog, amoralnog, prljavog. Ali, elita je elita, makar i u septičkoj jami.
Slika
treća
Vlast
RS namjerava da kroz novi Zakon o šumama smanji izdvajanja iz JP “Šume Srpske”
za lokalne zajednice sa dosadašnjih 10 posto, za 3-5 posto. SDS se oštro
usprotivio tome, ističući da će dođi do uništenja opština i najavljuju “radikalne
mjere sa nesagledivim posledicama”, ako predloženi zakon bude usvojen.
Vlast
kalkuliše i nalazi se u dilemi: da li uništiti Javno preduzeće ili devastirati
lokalne zajednice?!
Sukob
vlasti i SDS-a dešava se u situaciji kada se JP “Šume Srpske” nalazi u dubiozi
od 150-200-250 (niko ne zna tačno koliko) miliona KM. Preciznije, sukob eskalira
u ambijentu kraha, tako da pobjednika nema, već su svi izgubljeni, promijenio
se, ne promijenio procenat izdvajanja. On će biti potpuno nebitan kada JP
bankrotiraju, a na koračić su od toga.
Pitanje
glasi: Šta je bilo sa SDS-ovim “radikalnim mjerama sa nesagledivim posledicama”
u proteklim godinama i da li su im ti alati bili oročeni u banci, pa nisu mogli
da ih upotrijebe i bar pokušaju spriječiti totalnu devastaciju “Šuma”? Zašto tek
sada; da li zato što su predviđenim mjerama direktno pogođeni njihovi
načelnici? Naravno, baš zbog toga, jer će padanje opštinskih budžeta značiti i
pad stranačkog rejtinga, što je pogubno godinu i po pred opšte izbore.
SDS
već godinama cinculira, ćuti, mlako reaguje, “upozorava”, “ističe”,
“naglašava”…, ali ništa konkretno ne preduzima da pokuša zaustaviti “golu
sječu” svih finansijskih/ekonomskih/privrednih resursa RS. SDS već godinama
“mudro” sprovodi svoju “politiku”, čija je bitna dionica sa radnim naslovom: “Čekaćemo
da sve propadne, pa ćemo sjesti bez problema na vlast”! (Mašala!).
Zato
svih ovih godina nije bilo “radikalnih mjera sa nesagledivim posledicama” kako
bi se spriječilo pljačkanje budžeta, pljačkanje eskro računa, pljačkanje
milijardi podignutih kredita, pljačkanje u privatizaciji/poljoprivredi/vodama/šumama/struji/Čemernom/putevima/…
A
sad će, kada više ničeg nema, radikalno. Za šta i zašto, a posebno pitanje za
njih glasi - Šta će vam vlast kada više ničeg ne bude/nema?!
Da
je SDS bar jednom u nekom ranijem periodu u ovih sedam opozicionih godina
postupio po maksimi “radikalnih mjera sa nesagledivim posledicama” koju sada
izbacuje, vjerovatno ne bi ni “JP “Šume” ni brojna druga javna preduzeća bila u
ovolikoj dubiozi. Ali, onda ne bi sve propalo i pitanje je da li bi oni u
takvoj situaciji mogli doći na vlast.
I
sada je na djelu kukavička politika, koju “ispod žita” sprovode i u jeku
“radikalizacije”. Sigurno ste zapazili da su optužili socijaliste za kreiranje
i promovisanje pogubnog Zakona o šumama. Učinili su to javno, smatrajući da su
građani kreteni koji neće prozreti njihovu bijednu politiku dodvoravanja
Miloradu Dodiku, čak i u situaciji “nesagledivih posledica”. Kako jadno i
mizerno. Bez ikakve časti. Njihov problem je što ne mogu ostvariti čak ni
Pirovu pobjedu. Nakon nje je ostao bar neko i nešto, ovdje nije ostalo ništa.
Slika
Četvrta
Nedavno
je došlo do sastanka Milorada Dodika i Mladena Ivanića, koji je, iz
neobjašnjivih razloga, nazvan “kafa”.
Dodik
nije ni pokušao obavijestiti javnost da se “kafa” desila, valjda mu nije bilo bitno,
dok su iz PDP-a učinili sve da vijesti o “kafi” procure, ali talog je, očito,
bio pregust, pa cijelu tu priču mediji gotovo da nisu tretirali. Premda je ovim
iz PDP-a to bilo veoma važno, jer su danima nakon toga sazivali sastanke na
kojima su sagovornike obavještavali šta su vidjeli u “Dodikovoj šolji”.
A
Dodik im je ispričao o novim naftnim bušotinama u RS, milijardi ruskog kredita
koji samo što nije, razvoju, gasifikaciji, elektrifikaciji, volovima, direktnoj
kontroli i komandi nad dijelom policije i par tužilaca, koga će hapsiti, a koga
će možda hapsiti…, i, kao uzgred, rekao: “„Ne kritikuj mene, a moje udri koliko
hoćeš. U tom slučaju i ti si miran od mene“!
Interesantno,
dva dana nakon toga, PDP-ovci su „zaboravili“, navodeći slučajeve nepotizma,
pomenuti Dodikove članove porodice, zaposlene u Vladi RS. Naravno, PDP-ovci su “zaboravili” soje
sagovornike obavijestiti o ovom dilu sa Dodikom, ali od “kafe” pa do danas nisu
pomenuli Kafedžiju ni na koji način. Posebno ne njegove “poslove” i uposlene
članove familije, koji svi rade i žive na budžetu ili sa budžetom.
Dodik
na ovom sastanku nije imao šta izgubiti; samo je mogao njime dobiti, što se i
desilo. PDP-ovci su, izgleda, nesvjesni da su zbog tog sastanka potpuno
izgubili kredibilitet, ma koliko oni bili ponosni što im se “kafa” desila.
Njihova
ideja je bila da uplaše SDS “kako bi i oni mogli sa Dodikom”, da pokažu da su
bitni, “jer čak i Dodik sjedi sa njima”, a vrlo važno je Ivaniću bilo da
pošalje poruku i “unutarstranačkom neprijatelju” da nisu samo oni dobrodošli
Dodiku, već i on.
Nijednu
od zacrtanih meta PDP nije pogodio: SDS im, potpuno neuplašen, još manje
vjeruje nego ranije, a ranije je to bilo svemirskih razmjera; ideja da su
“bitni, jer su sa Dodikom” samo pokazuje koliko su u svojim očima nebitni, čim
im Dodik služi kao reper, odnosno Žiri koji dodjeljuje sertifikate o bitnosti i
nebitnosti; što se tiče “unutarstranačkih neprijatelja”, oni su Kafedžiji,
nakon “kafe”, bliži nego ikad.
U
nedostatku bilo kakve ideje (PDP-ova Deklaracija o nepotizmu je copy paste),
PDP je posegnuo za maglom, pokušavaju od sastanka sa Dodikom napraviti političku
platformu, ali im je to propalo. Mediji se nisu uhvatili na tu udicu, političari
još manje, ali će oni režimski itekako znati to iskoristiti kada za to dođe
vrijeme. Svakako ne afirmativno.
Uz
sve to, PDP je poslao poruku biračima da oni nisu opredijeljeni za ono za šta
tvrde da su opredijeljeni, a to je promjena režima. Sve u svemu, “kafa” će im
tek prisjesti, premda im se činilo da nikada “bolju nisu popili”.
Zaključak
Kakva
je razlika u načinu djelovanja pozicije i opozicije? Nikakva.
Kakva
je razlika između pozicije i opozicije? Nikakva, sem u jednom detalju-pozicija
jede krtinu, opozicija glođe kosti.
Za
šta se bori pozicija? Da ostane na vlasti i nastavi sa ono malo krtine.
Za
šta se bori opozicija? Da se dokopa krtine, a njima prepusti kosti.
Stvari
(da citiram Željku Cvijanović: “Dakle, nemam problem da to, faktički, kažem”)
stoje ovako: strankama pozicije, kao i strankama opozicije vladaju/dominiraju
oligarhije. Broj osoba koje ih čine zavisi od veličine stranke, te oligarhije,
zavisno od partije do partije, broje od 100 pa sve do par hiljada
zainteresovanih osoba.
Kompletno
djelovanje partija, i pozicionih i opozicionih, podređeno je ispunjenju ličnih
zahtjeva tih oligarhija, koji se, manje više vješto, podmeću narodu kao njihovi
interesi. Svaki put kada građani izađu na izbore glas daju za lične interese pripadnika
neke od političkih kasti, a nikada za svoj.
Do
kada će tako biti? Pa sve dok se na ovim prostorima ne pojavi neko ko će biti
kao Vučić i imati hrabrosti da se uhvati sa stereotipima koje je Tijanić vrlo
precizno nabrojao (naravno, primijenjenim na društvo u kojem živimo).
Kada
će se to desiti?
E
to je već pitanje na koje odgovora nema čak ni u Dodikovoj kafi. Ali, pokušajte
to dokučiti analizirajući sljedeće podatke: “Kometa Vučić” pogodila je Srbiju
nakon raspada tri tradicionalne stranke.
Prvo
se raspao SPS Slobodana Miloševića, došao gotovo do ispod nivoa cenzusa
potrebnog za ulazak u parlament, a onda u narednoj deceniji evoluirao u SPS
Ivice Dačića, koji djeluje dijametralno suprotno onom osnivačevom. Iako je
Dačić bio član Miloševićevog SPS-a.
Nakon
SPS-a, raspala se i SRS, tako što je najveći dio njenih funkcionera odlučio da
osnuje SNS, stranku koja dijametralno suprotno gleda na politiku od SRS, kojoj
je pripadao i Vučić. Ali, SNS – Vučić nije ni na koji način nalik onom SRS –
Vučiću.
Nakon
raspada SPS-a i SRS-a došlo je i do raspada Demokratske stranke (još je u toku,
ali i ta partija će se oporaviti), koja je stradala od dijela onih stereotipa
sa početka priče.
