Piše: Slobodan Vasković
Republika Srpska ponovo je napadnuta,
ugrožena, opstanak joj je neizvjestan... blablablabla..., klikće egzaltirano
režim Milorada Dodika, dok njegove apologete iz minute u minutu izbacuju
kataklizmične političke rasplete, prema kojima će ovaj entitet u najskorije
vrijeme nestati.
Kao ni do sada, u sličnim
prilikama, Režim nije eksplicitno upro prstom u neprijatelja, ali ga je ovaj
put lako, čak prelako, prepoznati: neprijatelj je Srbija, njen državni vrh koji
predvode Tomislav Nikolić, Ivica Dačić i Aleksandar Vučić. Provejava to iz
svakodnevnih istupa, kako Dodika, tako i njegovih lakeja, što sladostrasno
zbore o nestanku RS u tolikoj mjeri, da se veoma teško oteti utisku da jedva čekaju
njen kraj.
Dodik je naredio frontalni napad
na Srbiju i u toku je svojevrsna verbalna agresija na tu državu, u kojoj
učestvuju sve poluge Režima – od „intelektualnih“, preko političkih, pa do
vjerskog krila, koje predvode episkopi Grigorije i Amfilohije (sa Atanasijem
kao dijelom tima). Generalisimus je lično Dodik, koji posljednjih nedelju dana
produkuje seriju otrovnih intervjua u srbijanskim medijima, pokušavajući da
unese razdor između naroda i državnog vrha Srbije svojim lažnim zaklinjanjem u
Kosovo i još laživijim pričama o sopstvenom sukobu sa međunarodnom zajednicom.
Dodik svjesno sije mržnju po
Srbiji u ključnim političkim trenucima po tu zemlju, neskriveno pokušavajući
oslabiti tamošnji državni vrh u pokušaju da spasi od Kosova što se spasiti
može. Iz sebičnih ličnih razloga.
“Međunarodna
zajednica je, po pitanju KiM, ponižavala Srbiju i Srbe, i to neće stati samo na
Kosovu. Moj odnos po tom pitanju je bio jasan, i kad su o tome ćutali i ovdje -
da sjever Kosova ostane u sastavu Srbije… I dalje mislim da bi to bilo fer
rešenje, jer bi se Srbi tako osjećali da nisu poniženi i bačeni na dno. Napori
međunarodne zajednice za ponižavanjem srpskih zemalja neće stati samo na
Kosovu", rekao je Dodik za B92, vješto provlačeći tezu da su “Srbi poniženi”,
kako bi na taj način podvukao debakl Nikolića, Vučića i Dačića u “Briselskom
sporazumu”.
Otišao
je korak dalje na “naučnom” skupu pod nazivom “Srbija i
Republika Srpska - stari i novi politički izazovi” u Beogradu, kojem nije
prisustvovao niko bitan iz vlasti Srbije.
“Kosovo je suštinska odluka organa
Srbije, svidjelo se nama to ili ne... Ako ikada Srbija prizna Kosovo, teško da
će to učiniti Srpska”, rekao je Dodik, izigravajući Šumadinca većeg i od Tome.
Dodikov kućni ideolog Nenad
Kecmanović na tom skupu bio je još eksplicitniji, uvodeći u javni prostor
mogućnost “dubinske izdaje Srbije”. “Izvjesno je da je na dnevnom redu rušenje
Srpske, ali ne i način na koji se to namjerava učiniti. Opstanak, prije svega,
zavisi od toga kako će se ponašati RS, ali i kako će se postaviti Srbija…Nismo
valjda do toga došli da će Sarajevo preko Beograda rušiti Srpsku?!”, zapitao se
“naivni” Kecmanović.
“Konačni udarac” Srbiji i njenom
vrhu “zadao” je Dodikov džepni istoričar Čedomir Antić izjavom: “RS se održala
na ideji koja je dominantna, a to je težnja za očuvanjem slobode, dok u Srbiji
takav osjećaj ne postoji. Srbija podsjeća na narkomana koji polako prodaje sve
za još droge, a na kraju uništava i sopstveni život”.
Svi ovi napadi na Srbiju,
kombinovani su sa dejstvom “vjerskog krila”, (episkopa Amfilohija, Atanasija i Grigorija),
koji su porušili sve crkvene kanone brutalno se obračunavajući sa rukovodstvom
Srbije. Otvoren im je i ogroman prostor u režimskim medijima u RS, gdje
svakodnevno ukazuju na (izmišljenu/umišljenu) izdaju, prodaju i opasnosti koje
stižu od Nikolića, Vučića i Dačića.
Nesporno
je da je na djelu potpuna vulgarizacija odnosa Srbije i Republike Srpske i
nesporno je da je izvorište te vulgarizacije u Banjaluci. Pitanje je koji su
razlozi, preciznije razlog?
On
se zove Milorad Dodik i njegova politička sudbina, koja će, kako stvari stoje,
biti zapečaćena na narednim izborima. Vrh Srbije ne podržava Dodikove “lične
talove”, koje on već godinama skriva lažnom velikosrpskom nacionalističkom
retorikom. Dodik nije nikakav nacionalista, velikosrbin još manje; on je
beskrupulozni špekulant koji je, bez imalo griže savjesti, rasprodao sva
bogatstva ovog entiteta, očerupao i oglodao RS, zajedno sa svojom zelenaškom
kamarilom, do gole koske, prikrivajući taj necivilizacijski, neljudski,
antinarodni, kriminalni pir “velikim” riječima o Naciji, Narodu, Pravoslavlju, Srpstvu,
Junaštvu…
Dodik
je stvorio kvazielitu sastavljenu od sjecikesa, hohštaplera, prevaranata,
kriminalaca, mafijaša, i raznog drugog šljama, koji je njegovih sedam godina
na vlasti naplavilo u ovaj entitet, a sada je to Carstvo poroka teško ugroženo,
promjenom vlasti u Srbiji i, što je i najvažnije, promjenom političkog kursa te
zemlje.
Rukovodstvo
Srbije ne namjerava da se sa cijelim svijetom sukobljava da bi Dodik i njegove
elitne pljačkaške jedinice mogli do kraja raskrčmiti RS. Popravljanje odnosa
Beograda sa zvaničnim Sarajevom, koje, suštinski, znači da Srbiji ne pada na
pamet da dijeli BiH (ali niti da je centralizuje) potpuno je urušilo Dodikovu “antibeha”
politiku. Dodik je sa svojim ispraznim larmanjem uplivao u prazan prosor u
kojem nema nikoga od “ozbiljnih igrača” da ga vidi i čuje. Riječju, Dodik je
ostao bez politike, kojom je godinama krio sve užase što ih je stvorio u RS i
sada se osjeća kao riba na suvom, bez nade da će ga srpski vrh ubaciti u svoje
političke vode, kao što su to činili impotentni saradnici političkog evnuha
Borisa Tadića, koji su, gore od najvećih srpskih neprijatelja, opljačkali
Srbiju.
Sa
nekoliko laganih, ali veoma efikasnih poteza državnog vrha Srbije (izvinjenje
predsjednika Nikolića, sastanci sa predsjedništvom BiH u Beogradu i Istanbulu,
posjete Dačića i Vučića Sarajevu i Zagrebu, sastanci Dodika i Nikolića “bez
slike i tona”, izostanak bilo kakvog susreta Vučića sa Dodikom, sem jednog
protokolarnog…), Dodik je vraćen u gabarite koji mu i pripadaju - više ne igra
nikakvu regionalnu ulogu, već je sveden u okvire BiH.
Uz
to, brojne istrage koje vode srbijanski organi obuhvatile su Dodikove bliske
prijatelje (Miroslav Mišković, Dragan Đurić, Danko Đunić, Slobodan Stanković…),
kao i samog čelnika ovdašnjeg Režima, a samo je pitanje trenutka kada će u
javnost provaliti brojni dokumenti o
nezakonitom poslovanju čelnika SNSD-a u Srbiji.
Upravo
ovo su razlozi zbog kojih je Srbija postala neprijatelj i zbog kojih kompletan
režim bezobzirno atakuje i vrši agresiju na tu zemlju. Jednostavnije rečeno,
oni žele da odbrane sebe i kriminalnu oligarhiju koju su uspostavili u RS, ne
prezajući pri tom ni da ucjenjuju Srbiju destruktivnim djelovanjem i
potkopavanjem Briselskog sporazuma i međunarodnih političkih prioriteta te
zemlje, koji više, na svu sreću, ne sežu samo do Laktaša i kafane “Kaldera”,
već do Moskve, Vašingtona, Brisela, Londona…
Dodikove
apologete, kućni ideolozi, džepni istoričari, crvene vladike i ostali šljam
koji ga prati u jednom su u pravu: Srbija hoće da ukloni Dodika! Tu nema
dileme, a rat koji su započeli da bi to spriječili je izgubljen, jer režimski
ugojeni vojnici možda mogu nanijeti neku dnevnopolitičku štetu zvaničnom
Beogradu, ali Srbiju ne mogu pobijediti. Zato je ovo zadnji “Neprijatelj”
protiv kojeg se bore.
“Opozicione”
stranke iz RS, u skladu sa filozofijom ulične kamenjarke, šute na sve Dodikove
udare po Srbiji. Jajare kakvi jesu (čast pojedincima), čekaju rasplet ovog
sukoba, dobro sakriveni iza vlastitih strahova od Dodika i još bolje ušuškani
visokim platama u entitetskim, državnim i stranačkim strukturama, koje u ovoj
zemlji dobijaju i “opozicionari” (što se prečesto zaboravlja), a ne samo
pripadnici vladajuće kaste.
Njihovo
ćutanje je odraz njihovog kukavičluka i potpunog izostanka bilo kakve suvisle
ideje/vizije/programa/platforme, a nereagovanje na vulgarizaciju odnosa Srbije
i RS pokazuje da oni nisu nikakva alternativa ovoj vlasti, već se, sticajem
okolnosti, nalaze na suprotstavljenoj strani. (Oni će, nažalost, nakon 2014.
godine biti vlast, ali šta da se radi, postoji to što postoji i ispod tog
gubera se ne može).
Ali,
bar su ćutali i nisu otežavali vrhu Srbije u pregovorima sa Prištinom.
Istina,
Mladen Bosić, lider SDS-a, oglasio se povodom tih dešavanja vrlo vrlo oprezno,
a na pitanje kako ocjenjuje “Briselski sporazum” rekao je: “To je maksimum koji
je Srbija mogla da dobije, jer su njeni pregovarači na te razgovore išli
praktično bez ikakvih argumenata. Argumenti su mnogo ranije izgubljeni, jer je
Kosovo pod kontrolom NATO-a i Evropske unije. Drugo je pitanje da li je bio
pravi trenutak za otvaranje tih pregovora i konačno rješavanje kosovskog problema,
ali o tome odlučuje državni vrh Srbije i na njima je odgovornost u vezi sa tim
šta će se dešavati sa Srbijom i srpskim narodom na Kosovu i Metohiji. Lako je
situaciju posmatrati iz pozicije kada nemate nikakvu odgovornost i zato ne
želimo da dolivamo ulje na vatru, iako apsolutno razumijemo strah Srba sa sjevera
Kosova, ali vjerujemo da će Srbija naći način da ih zaštiti i omogući im
normalan život”.
Bosić
nije dolivao ulje na vatru, ali nije ni podržao sporazum koji je Srbija
sklopila sa Prištinom, ostavljajući tako prostor i za lični negativan stav
prema tom dokumentu.
Međutim,
nije Bosić izišao u javnost kako bi se na bilo koji način suprotstavio Dodikovoj
agresiji na Beograd, već da bi “oprao” političke pacere iz sopstvenih redova,
koji su oštro napali “Briselski sporazum”, ne birajući riječi o rukovodstvu
Srbije.
Između
ostalog, ti visoki funkcioneri SDS-a su, na društvenim mrežama, ustvrdili da u državnom vrhu Srbije “ne znaju
šta im je nacionalni cilj”, potom da “baš briga Srbiju za nas (Srbe u BiH,
op.aut.), te da se “Srbija dijeli iznutra”.
Vladika
zahumsko-hercegovački Grigorije je u svom intervjuu na B92 iznio gotovo
identične stavove ovima koji su iznijeli funkcioneri SDS, a slične stavove protiv
državnog vrha Srbije plasira i Milorad Dodik, tako da se mogao steći utisak da
SDS zajedno sa SNSD-om napada Beograd, što Bosiću, očito, nije bio interes, te
je brže-bolje nastupio u javnosti sa svojim lajt kvalifikacijama.
Ova
slika djelovanja SDS-a ukazuje vrlo precizno da upravo ta stranka ne zna šta im
je nacionalni cilj (a ne vrh Srbije), čim je sebi dopustila da o ovako
kompleksnim, izuzetno važnim političkim dešavanjima, (što pregovori Beograda i
Prištine jesu), dozvoli frontalnim političkim neznalicama iz sopstvenih redova
da pljuju po Beogradu i plasiraju svoje sulude, plitkoumne, “vizije”, lupajući
kao “Maksim po diviziji” i doživljavajući to kao “odbranu” nacionalnih
interesa.
I
ova slika samo je djelić mozaika koji ukazuje da je glavna “opoziciona” stranka
“operisana” od bilo kakvih političkih znanja i umijeća, te da djeluju
stihijski, ispaljujući jeftine parole, koje bi kao trebale da pokažu svu smislenost
“koncepta” koji nude. A koji, suštinski, ne postoji.
Sam
Bosić ne može se ubrojati u to jadno jato, ali njegov problem je što je on to
jato oformio. Pa sa njima leti od gluposti do budalaštine, pokušavajući, usput,
da se dočepa bar pola kile gravitacije.
