Piše: Slobodan Vasković
Ivan
Petrovič Pavlov (Иван Петрович Павлов; 1849. -
1936. god) je bio ruski ljekar, naučnik i fiziolog, profesor
farmakologije u Lenjigradskoj
Vojno-medicinskoj akademiji i osnivač Instituta za eksperimentalnu medicinu u
okviru akademije. Kao pionir biheviorizma uspio je da na eksperimentima sa
psima utvrdi proces formiranja uslovnog
refleksa.
Svaki refleks uključuje podražaj (stimulus) i
odgovor (reakciju). Svaki uslovni refleks je naučen na bazi prethodno
postojećeg refleksa ili tzv. bezuslovnog refleksa. U Pavlovljevim
eksperimentima sa psima, bezuslovni refleks je bila proizvodnja sline kao
reakcija na podražaj hrane. Dakle, pas je gladan i kada vidi lijepi odrezak
cure mu sline.
Na bazi toga bezuslovnog refleksa Pavlov je
učio pse novi, uslovni refleks, koji prethodno nisu znali. U tom novom refleksu
ista reakcija, kao na primjer slinjenje, je izazvana nekim drugim podražajem, a
ne hranom. Tako su na primjer psi naučili sliniti na zvučni podražaj zvonca. Da
bi to postigao, Pavlov je trebao prvo prezentovati neko vrijeme zvonce i hranu
zajedno. Nakon toga su psi naučili reagovati samo na zvonce kao da im je
prezentovana hrana i to je bio uslovni refleks. Da bi ta procedura bila uspješna,
bilo je potrebno prezentovati prvo zvonce i onda hranu, a nikako obrnuto.
Milan Tegeltija je navodno pravnik i predsjednik
Osnovnog suda u Banjaluci. Po nalogu zločinačke organizacije koja vlada
Republikom Srpskom i čiji je vjerni sluga, biheviorizmom se bavi amaterski, ali iz ličnog
iskustva znam da je u toj grani nauke veoma uspješan. I to u tolikoj mjeri da
ću ga lično predložiti za počasnog predsjednika udruženja fiziologa RS i
počasnog doktora fizioloških i medicinskih nauka.
I
on koristi zvonce u svojim eksperimentima, s tim što njime ne trenira nikakvu
džukelu, već mene - Slobodana Vaskovića.
U
proteklih pet godina uspio mi je stvoriiti uslovni refleks, u kojem mi slina ne
curi, ali djelujem kao automat i bez razmišljanja reagujem na komande. Robotizovan
sam zahvaljujući Milanu Tegeltiji, vjernom lakeju svih kriminalaca RS.
Situacija
je uvijek ista: radnim danom ujutro između 9 časova i 9 časova i 15 minuta
začujem zvonce interfona; automatski ustajem iz fotelje/kreveta, pravim tačno
13 koraka, podižem slušalicu interfona i kratko kažem: „Sud“?!
„Gospodine
Vaskoviću, imam za vas pismeno/tužbu/presudu“, uvijek je isti odgovor Tegeltijinog
kurira.
Pritisnem
dugme za otvaranje vrata haustora, brojim u sebi iz dosade do 15, otključavam
vrata stana, pred njima je već Kurir; osmijehne se (ljudski, čini mi se),
uzimam već pripremljenu olovku, potpisujem, pozdravljam, zaključavam vrata, 13
koraka do fotelje, otvaram koverat, nova tužba, uvijek iste presude (gubim,
gubim, gubim), uvijek ista misao: „Članovi zločinačke organizacije čine sve da
dobiju od Tegeltije i njegovog jadnog korumpiranog uništenog suda sertifikat da
su pošteni i časni ljudi. Nema šanse da ću popustiti“... Zapalim cigaretu,
srknem gutljaj kafe, pogledam šta piše Rajko Vasić... I tako do novog zvuka
zvona, a čujem ga dva do tri puta sedmično u proteklih godinu dana.
U
vremenu prije toga, dok me Tegeltija, sudski krak zločinačke organizacije, nije
istrenirao i po pet puta heftično. Čak je i subotom zvonilo između 9 i 9 i 15,
kada Sud ne radi.
Obično
ne objavljujem tužbe koje dobijem, rijetko i presude; čine to režimski mediji
za mene.
Međutim,
ovu koju sam dobio jutros moram objaviti. A tužili su me „Grand trejd“ i Mile
Radišić, jer sam objavio tekst „koji predstavlja iznošenje nesitine koje je u
velikoj mjeri uticalo na narušavanje ugleda oba Tužioca, kao i duševnu bol
prouzrokovanu istim“.
Kako
firma „Grand trejd“ može trpiti duševnu bol potpuno mi je nejasno, ali ne
brinem se - sve će meni biheviorista-amater
Tegeltija razjasniti. Ubijeđen sam da će “Grand trejd” posjetiti dežurnog
psihijatra Neru Zivlak, koja će na osnovu izgleda njihove zgrade u izgradnji
sigurno utvrditi duševne boli Firme (ako je mogla utvrditi da Dodika duša boli
tako što je gledala TV, a nije dotičnog pregledala, za Firmu će utvrditi
duševne boli posmatrajući građevinski materijal-isključivo blok ciglu). Za
Radišića i njegovu napaćenu dušu da i ne govorim.
“Isto
tako, u svim objavljivanim tekstovima, vezanim za tužioca Grand Trade doo
Banjaluka, tuženi pogrdnim nazivima oslovljava i drugog tužioca Milu Radišića
iz Banja Luke. Pored svih naziva kojim navedenog oslovljava, tuženi tužioca Milu
Radišića svrstava i naziva kriminalcem, šteteći tako ugledu poslovnog čovjeka
koji je navedeni gradio”, navodi se u tužbenom zahtjevu.
Zaista
sam grešan - nazivam kriminalcem Milu Radišića, osobu koju je Okružni sud
Banjaluka 08.11.2013. osudio na tri godine zatvora zbog kriminala i malverzacija
sa akcijama Medicinske elektronike. Mislio sam nakon te presude da sam vidovit,
kad ono…
Evo
sada odgovorno tvrdim - Mile Radišić je KADAR. Dobio je tri godine, a ukrao je million
i nešto, dok je, recimo, “pošteni” Mićo Kraljević (koji me je takođe tužio)
platio 4000 KM za otmicu. Zato predlažem Milu Radišića, kojeg i dalje smatram
kriminalcem, a Bogami i kadrom, za premijera. Tamo mu je mjesto, da bude šef
Peri Đokiću, takođe presuđenom kriminalcu.
Neki
od navoda iz tužbe Firme i Radišića su mi i imponovali. Primjera radi, onaj u
kojem tvrde da se boje. U stvari, plaši se samo Radišić, a ne i Grand trejd,
što me zapanjuje. Očito je Firma hrabrija od Radišića.
“Pored
toga, Tužilac Mile Radišić se više ne osjeća sigurnim za svoju ličnost, jer se
boji reakcija ljudi koji su vidjeli predmetne tekstove, odnosno izjave
tuženoga, te ne znajući pravu istinu, a vjerujući lažnim navodima, mogu fizički
nasrnuti na njega ili ga vređati, a pod uticajem sadržine u predmetnom tekstu”,
navodi usplahireni Radišić, poznat po brutalnim prijetnjama novinarima i još
poznatiji po tome što policajci po njegovom nalogu premlaćuju porodicu Vulić.
Lično
ću odvesti Radišića kod stručnjaka da mu da vode preko mašica i razlije olovo
kako bi mu salio stravu.
A
to činim, jer me proglasio i guruom. Istina ne velikim, ali guru je guru.
“Naročito
ističemo da je nematerijalna šteta nanijeta tužiocima u onoj mjeri veća ukoliko
se uzme u obzir da je tuženi osoba koja je medijski angažovana, te koja ima i određen
broj svojih pristalica, težina riječi je u toj mjeri veća ukoliko u javnom
nastupu iznese osoba koja je medijski eksponirana”, ukova me Radišić u gurue.
Suznih
očiju, razdragan Radišićevom neočekivanom pohvalom koju mi je uputio, poručujem
“svojim pristalicama”: “Nikako i ni pod kojim uslovima da niste poprijeko
pogledali Radišića i njegovu Firmu, a kamoli da se usudite pomisliti šta loše
ili, ne daj Bože, da mu kažete BUUU. Uvijek da ga fino pozdravite i pitate za
zdravlje. I kako mu je Kum. A kada ode na izdržavanje kazne napraviću raspored
dostavljanja paketa mu”!!!
Već
je kasno, moram na spavanje. Ujutro zvonce opet radi, moram biti na nogama, čio
i veseo. Vjerni sluga zločinačke organizacije, čiji članovi (kako vrli
predsjednik Suda brojnim presudama protiv mene dokazuje) nisu kriminalci, Milan
Tegeltija nastavlja sa testiranjem. Stižu nove tužbe. Uskoro će i oglasi u
režimskim medijima: “Tužite Vaskovića, hobija radi. Ne trebaju vam dokazi, ne
treba vam ništa konkretno. Samo dobra volja, crvena knjižica i telefonski poziv
Tegeltiji; presuda protiv Vaskovića je zagarantovana”!
P.S.
Bez obzira na notornu činjenicu da sam robotizovan, odgovorno vam tvrdim da vam je jadni Tegeltija neefikasno sredstvo. Nije valjda, draga bando, da nemate ništa jače?!
P.P.S.: Radišićev "doktorat"
Kada je Mile Radišić doktorirao, svoj "doktorat" je uvezao kao kjnigu. Tu knjigu je odnio jednom svom poznaniku, stvarnom doktoru nauka, u Beograd.
"Evo ti pročitaj moj doktorat", rekao je Radišić, predajući tom doktoru knjigu.
"Pročitaj ga prvo Mile ti", odgovori mu pravi doktor nauka i vrati mu "doktorat".
