piše:
Slobodan Vasković
Tekuća
godina je iscurila; siva i sumorna, najavljuje još sivlju i sumorniju iduću.
Optimizmu nema mjesta, nažalost. Iz sivila i magluštine, svako malo ovih
poslednjih dana godine 2013., izgegaju političari i monotono verglaju o
uspjesima, očekivanjima, projektima nadanjima, vizijama… Red samohvale, red
optužbi na račun suprotstavljenih opcija - i jedno i drugo izrečeno je bez
ikakve energije, strasti, vjere u ono što se govori; svi jedva čekaju da se dovuku
praznici da se utope u njima, kako bi se pripremili za nadolazeću godinu, koju
će obilježiti nemilosrdni (nadam se samo verbalni) sukobi, morbidna etiketiranja,
teške optužbe…, i krah nekih političkih karijera. Kojih, odlučiće građani na
oktobarskim izborima.
Inercija
je čudo; uprkos sivilu i potpunoj depresiji koja vlada u društvu biraju se
ličnosti godine, događaji godine, najbolji poduhvati; sumiraju se premršavi
rezultati; bježi se od suštine, jer je poražavajuća; million puta prežvakanim floskulama
se pokušava demonstrirati ozbiljnost i odgovornost. Oštro vonja trulež, golom
rukom je opipljiv strah od nadolazećih događaja, nemoguće ih je izbjeći.
Plaši
se narod onoga što slijedi; političari se plaše naroda još više. Društvo u
kojem su takva dva osjećaja dominantna ima samo jedan put – na dole.
Dva
najznačajnija događaja u godini na izmaku, koji su ogolili političke elite i surovo
prikazali svu njihovu brutalnost, strahove, licemjerstvo i nekompetentnost su
demonstracije studenata u Banjaluci (12.juna 2013.) i policijsko zvjersko premlaćivanje
porodice Vulić (26. juli 2013.).
Ti
događaji dvije su obale, između kojih teče život u Republici Srpskoj - sa jedne
strane je (sve veće) nezadovoljstvo građana postojećim stanjem i činjenicom da
mafija ovdje ima svoju državu, artikulisano kroz protest studenata; sa druge
strane je demonstracija sile iste te države nad pojedincem, jer se usudio
suprotstaviti kriminalizovanom sistemu, koji prepoznaje samo lične interese
lica što su ga uspostavili.
I
jedan i drugi događaj izazvali su strah kod građana; Prvi - da se sve ne završi
sukobom; Drugi, zbog demonstracije sile nad porodicom koja je pokušala zaštiti
sopstveno.
I
jedan i drugi događaj izazvali su strah kod vladajuće oligarhije (čitaj SNSD); Prvi
– da bi protest studenata mogao prerasti u snagu koja će zbrisati sve pred
sobom; Drugi - da bi pojedinac mogao nadjačati sistem, ma koliko on zao bio, i postati
putokaz drugim, trećim, entim… pojedincima u istom problemu, koji bi, na kraju
tih pojedinačnih sukoba, mogli postati snaga koja će zbrisati sve pred sobom.
I
jedan i drugi događaj izazvali su strah kod opozicije (čitaj SDS); Prvi – da bi
protesti studenata mogli prerasti u snagu koja će zbrisati Režim i na njegovom
zgarištu postati nova politička snaga; Drugi - zato što je brutalna sila Režima
nad pojedincem pokazala nehtijenje, nevoljnost, nespremnost i nesposobnost
elite koja je navodno suprotstavljena Režimu da zaštiti tog pojedinca. I bilo kog
drugog.
Oba ova događaja pokazala su i
ozbiljnost i rješenost Režima/SNSD-a da ih spriječi/ukine/omalovaži/difamira,
jer ih je tretirao kao dio jednog paketa, spremljenog za labavljenje zakovica
koje ga drže, a nikako kao dva, izolovana incidenta. (Što su činili javno).
Oba ova događaja pokazala su i
neopredijeljenost i nespremnost opozicije/SDS-a za sudar sa Režimom, jer su
učinili sve da spriječe/ukinu/omalovaže/difamiraju studenstke proteste (što su
činili tajno), a slučaj „Vulić“ posmatraju kao izuzetak, a ne pravilo ponašanja
Režima u svim takvim incidentima. SDS je, tretirajući oba događaja kao
pojedinačne incidente, namjerno propustio šansu da ukaže na teške posledice
diktature i ozbiljnije se suprotstavi Režimu, svjesno mu dozvoljavajući da
nakon protesta razbije studente, a da Vuliće, bez opasnosti od eksplozije
nezadovoljstva, razbije pred TV kamerama.
Protesti studenata i „slučaj
Vulić“ nisu izolovani incidenti, oni su dio jednog paketa, ali ne nekog usmjerenog
na rušenje Režima, već životnog koji je produkovao taj isti Režim, vladajući na
način koji je sinonim za diktaturu.
Režim/SNSD je porodio i proteste
studenata i „slučaj Vulić“, svjesni su toga i zato nisu ni krili da žele da
podave i jedne i druge, jer su slika/posledica njihove kriminalne anticivilizacijske
neljudske strahovlade.
Opozicija/SDS svjesno je
zatvorila oči pred tim činjenicama, ne znajući šta će sa samim sobom, a kamoli
studentima i Vulićima. Pobjegli su glavom bez obzira od mogućnosti da politički
poentiraju na studentima i Vulićima.
Bio je to zicer koji se ne
promašuje, što je Režim/SNSD i dokazao poentirajući. Studenti su danas
razbijeni, o Vulićima čujemo tek iz sudskih klupa.
Ali, ostao je strah. Strah od
naroda. I u Režimu i u Opoziciji.
SNSD je svjestan dubine
katastrofe u koju su doveli građane ovog entiteta, razumiju da su junski
studenti samo šačica nezadovoljnih, da ih je mnogo mnogo mnogo više; Znaju da
je Vulić samo jedan od hiljada i hiljada obespravljenih; Ubijeđeni su da bi
svako sledeće dešavanje naroda, bilo kakve demonstracije, protesti, nezadovoljstvo,
mogle biti okidač za stvaranje snage koja će ih bestraga odnijeti. Zato ne
prestaju da istrajno rade na sprečavanju svake takve i najmanje mogućnosti.
Oprezni su, budni, stalno na straži.
Gdje god im se učini da je grupisanje na djelu, razbijaju ga bez milosti.
U strahu od naroda su prevelike
oči.
Njihovi najvjerniji saradnici na
ovom antidemokratskom poslu su u SDS-u, čiji visoki funkcioneri se, sada već,
javno i otvoreno zalažu za onemogućavanje bilo kakvih mirnih demonstracija i
sličnog izražavanja nezadovoljstva; Koji čine sve da do njih ne dođe, koji sprečavaju
svaki pokušaj suprotstavljanja postojećoj situaciji tim demokratskim
sredstvima.
Pozivaju na trpljenje one koji
nemaju posla, primanja, lijekova, koji su opljačkani, poniženi, uvrijeđeni...
Dok im preporučuju tihovanje, sami se ničeg ne odriču. (Pristup koji se može
nazvati praktikovanje gandijevizma na srpski način-narodu trpljenje, vođama udobnosti).
Svoje djelovanje pravdaju strahom
od eskalacije, izmicanja kontroli, rušenja, zbog zaštite institucija (u kojima
je mafija!!!)...
Svako razuman na ovom mjestu
mora da se upita zašto imaju tako malo povjerenja u građane koje žele da vode,
zbog čega ih u tolikoj mjeri potcjenjuju i doživljavaju divljacima, zar je
moguće da smatraju da bi nezadovoljni popalili i porušili ono što je njihovim
novcem izgrađeno i za šta su članovi njihovih porodica izginuli..., da li je istina
da i Opozicija/SDS smatra narod stokom,
sklonom ubitačnom stampedu, kao što to čini i Režim/SNSD?!
Iluzija bi bilo misliti da je
drugačije. Čak i u situaciji da Opozicija/SDS ne želi promijeniti sadašnje
agregatno stanje i namjerava i u narednom četvorogodišnjem periodu zadržati isti
status.
Čemu otvoreno teže. Žaleći se da
javnost ima prevelika očekivanja od njih; Ne precizirajući šta je preveliko i
koja su očekivanja. Još manje zbore o tome šta se od njih uopšte može
očekivati. Cijene (možda) da je to premalo. Ili ništa.
U nadolazećoj godini strah od
naroda će doživjeti novu ekspanziju. I nervoza, kao posledica tog straha. Eksplodiraće
i nemaština, beznađe.
Od Režima se ništa dobro ne može
očekivati. Od lažnih Gandija takođe.
To je Gordijev čvor, koji će
građani biti prisiljeni da razvežu. Na bilo koji način.
