piše:
Slobodan Vasković
Prespavao
sam.
Ništa
od hodanja, kafa tek u 9, i odmah poziv iz Beograda:”Magla je nad Banjalukom,
da li ćemo poletiti znaće se tek za sat vremena”.
Pogledam
kroz prozor, magla “faktički”, danas ga niko neće sletiti u Banjaluku.
Možda Vučić i neće doći, što bi
garantovalo dan bez trke i frke. I zajedljive primjedbe na račun vlasti. O tome
kako se Cviijanovićeva uzalud smrzavala na Mahovljanima, vježbajući osmijeh
preko cijele glave. A tek teorije zavjere.
Odlazim do obližnjeg kafea, tamo
me čeka „veza“ za jagnje.
Prolazim pored Palate
predsjednika. Razapeti stativi, nigdje kamera. Kao duge noge bez glave. Kamermani
i novinari u prvoj najlon bašti.
Ulazim, kažem nekim od novinara,
sa kojima još komuniciram, da nema ništa od aviona. Zasad. Blijedo me gledaju.
Osjećaju se kao crkotine, a tek
je 9 i 20. Propao dan, peglaće hodnike do večeri. Napuštam osobe čiji je život
uništilo „naglasio je“, „podvukao“, „istakao“, „rekao“...
U drugom najlonu nalazim
jagnjeću vezu.
„Slaviš mrsno u sred posta“!
„Ne mogu prisiljavati nikoga da
posti, ako inače ne posti“.
„Dobro, 32-37 kilograma žive
vage, 10-12 kg pečenog mesa, cirka 220-250 KM“.
„U redu, a jel ga i isiječe“?
„Isiječe. Koliki su ti ovali“?
„Ovoliki“!
„Preveliki su. Daću ti ja svoje,
manje, da ti se meso ne suši“!
„Dogovoreno, da platim“.
„Platićeš kad donesem, popićemo
po rakiju...“.
„Ne pijem“.
„Ja pijem. Valjda imaš rakije.
Ili da ponesem“?
„Imam. I nije u ovalima“.
„Bogati da te pitam-dolaze li
tebi samo u pancirima na slavu“?
„Ne dolaze. Ko ima pancir ne
može ući“.
Telefon zvoni. „Kil Bil“ se
razliježe iznad kafe; nema šale Vučić je ozbiljan čovjek, rekao je da dolazi i
eto ga - automobilom.
Obavještavam one koji će
utihnuti jagnje i društvo da Vučić stiže.
„Šteta“, jednoglasni su.
„Izgleda da je Dodik popeglao sa
njim“, tvrdi jedan, dok ostali mudro klimaju glavom.
„Ide i u SDS, kod Bosića“,
referišem dalje.
„Odlično, onda nije popeglao“.
Horsko glavinjanje.
Nakon visoke politike, koja će
krešendo doživjeti utihnućem jagnjeta, vozim Ljilju po tržnim centrima. Jurimo
jeftinije, akcije, popuste, pika kartice, proizvode koji će još malo dana da
traju, pa dobiješ dva za cijenu jednog; Vučić je blizu granice, uskoro će u
hotel „Bosnu“ da primi nagradu za Ličnost godine. Jurimo kući na direktan
prenos.
RTRS. Hvala Bogu nigdje
Kneževićke. Neka nosi kompletan fundus RTRS-a, samo da se više ne pojavljuje na
ekranu. Nijednom.
Vučić stisnut između Kopanje i
Dodika. Ambijent - uobičajena slika šarenila bez suštine. Vučić je megahit i važno
je ogrebati se o njega. Pokazati bitnost i značaj.
Dodik nervozan (Da li će me
razbiti kao Voždovac?), Vučić opušten (Mogu ga razbiti i kao Voždovac i kao u Odžacima,
a i kao u Kostolcu), Dačić negdje kraj Cvijanovićeve...
Dan je zgužvan od pomjerenih
događaja, Vučiću nagrada; proteklih dana prisustvovao sam brojnim polemikama na
temu: Zašto je Vučić sebi dozvolio da mu Kopanja dodijeli nagradu?
Kada upitam u čemu je problem,
kratko odgovore pitanjem: „Znaš ko je Kopanja“? Niko ne priča dalje. Niti šta
pojašnjava. Pitanje („Znaš ko je Kopanja“?) sadrži sve odgovore. Apsurdno. U
ovoj zemlji i istinito.
Obrazlažem da su nagradu dobili
i Josipović i Đoković i Đukanović; da su na raznoraznim dodjelama bili prisutni
i Tadić i Nikšić i Lagumdžija i brojni drugi zvaničnici; da je sve to samo
politika i ništa više; da je nagrađenim političarima visokog ranga bitno što će vijest odjeknuti u regionalnim
okvirima, a da ih baš zabole za naša lokalna nepodnošenja i omraze, a posebno
ih zabole što mi svi mislimo da znamo „Ko je Kopanja“, jer o tome pojma nemaju
mase koje ih biraju....
Uzalud je objašnjavati, jer su
ljuti što Vučić nije njih poslušao, a ne svoje PR agente. Iako ga nisu nazvali
da mu kažu da ne dolazi. Iako mu nisu poslali link na Vasićeve tekstove; ili
neke moje od prije par godina... Iako nisu učinili ništa da to „spriječe“, ne
pada im napamet da „popuste“.
Ogorčeni su što ih Vučić nije
poslušao i tačka.
Kamere se gase, RTRS se vraća u
uobičajeno crnilo, Vučić odlazi u Palatu kod Dodika, zatim iz palate kod
Bosića, pa od Bosića ponovo u Palatu, gdje daje izjavu, nakon toga svi se sele
u Vladu RS, potpisuju se kojekakvi memorandumi što nikoga ni na šta ne
obavezuju... Vučić, između okupljanja, daje brojne intervuje, u kojima je ravnodušan
prema Dodiku, navodeći da je saradnja korektna, „jer je Dodik predsjednik RS“.
Vrlo čvrsta distanca. Koju
brojnim telefonskim pozivima pojačavaju „brojači vremena“, što me precizno izvještavaju
da je „Vučić bio kod Dodika deset minuta, a onda je izjurio kod Bosića, gdje je
ostao čitavih pola sata, a onda se vratio natrag, gdje su ga čekali da daju
izjave“.
Ovih dvadeset minuta razlike u
trajanju sastanaka snažna su investicija u kovanje teorija o tome ko je politički
dobio, a ko izgubio Vučićevim dolaskom u Banjaluku.
Realno, sve ovdašnje političke
snage Vučić i dalje drži u šahu, koji
već u sledećem potezu može da se pretvori u mat, s tim što Bosić smatra da ima šansu
da iz te pozicije izađe, a Dodik da
mu je ta pozicija maksimum, ali da se, po običaju, neće predati.
Vučić je kao cunami prošao
Banjalukom, zgužvao je dan kao papir, demonstrirajući političku snagu neviđenu
poodavno na ovim prostorima, otišao i ostavio nas sa ovim što imamo. U patu.
Najvažnije od svega je da sam
našao manje ovale. I mozzarellu kojoj
je rok trajanja do 21.12.2013., 5,25KM dva komada po 250 grama.
