Iznenadna Dodikova negadljivost: Radojičić na čelu banjalučkog SNSD-a

piše: Slobodan Vasković

Cijelu ovu godinu i dobar dio lanjske Milorad Dodik posvetio je stavljanju SNSD-a u svoju funkciju, praveći mehanizam za koji smatra da bi trebalo da ga iznese do izborne pobjede u oktobru iduće godine. Nemilosrdno je Dodik pomeo sve one za koje je procijenio/saznao/utvrdio da mogu predstavljati “kamen u cipelama” u kojima će pokušati istrčati još jednu predsjedničku trku.

Veoma istrajno i sistematski je, između ostalih, marginalizovao Igora Radojičića, gurajući ga u drugi/treći plan, pretpostavljajući mu potpuno nesposobne kadrove, kao što je Željka Cvijanović.

Cvijanovićeva je, Dodikovom voljom, porazila Radojičića u trci za stranačkog sekretara za međunarodne odnose; Radojičić je podnio ostavku i na mjesto predsjednika SNSD-ove stranačke komisije, nezadovoljan što na kadriranje nema nikakvog uticaja; Svi ti, i brojni drugi postupci, lidera te stranke jasno su govorili da mu je namjera da potpuno marginalizuje Radojičića.

Radojičić nije imao pojma ni šta se dešava sa strankom i stranačkom politikom, pa se čak na Tviteru (oktobar 2012.) javno požalio da će ubuduće morati “pitati SDS šta mu radi SNSD u Sarajevu”. Ponižavajuće priznanje sopstvene nebitnosti.

U istom ritmu, Dodik je nastavio da melje sve, Radojičića ponajviše i u 2013. U martu ove godine je, bez milosti, otjerao Aleksandra Džombića, koji je počeo pokazivati  slabašne znake otpora Dodikovom dominatnom položaju nad Vladom RS i na njegovo mjesto imenovao anemičnu i iscrpljenu Željku Cvijanović, koja pojma nema ni o čemu; o politici i ekonomiji ponajmanje.

Protiv izbora Cvijanovićeve bio je oštro Igor Radojičić, jer mu je ona bila konkurencija unutar SNSD-a, ali Dodik je, zajedno sa Cvijanovićevom do fotelje premijerke, prošao pored Radojičića i njegovog otvorenog nezadovoljstva “kao pored kioska”.

U maju je to i brutalno učinio rasturivši Gradski odbor Trebinje, nakon što su Radojičićevi kadrovi uspjeli zauzeti dominantnu većinu u tom tijelu.

Dodik je, u skladu sa statutarnim mogućnostima koje ima, poništio provedene izbore i, pred očima cjelokupnog javnog mnenja, pomeo trebinjske ulice koristeći Radojičića kao metlu. Uspostavio je privremeni gradski odbor, koji broji 31 člana, a na njegovo čelo postavio Marka Mitrovića.

Radojičić jer bio zgažen bez milosti. Nekoliko mjeseci nakon ovog unutarstranačkog obračuna, u kojem je Dodik nokautirao Radojičića uslijedio je zapanjujući preokret – već, politički, pokopanog Radojičića Dodik je najavio kao kandidata za predsjednika Gradskog odbora, da bi ta najava prije par dana bila i materijalizovana.

Radojičić je imao svoje uslove za povratak u stranački život - zahtijevao je promjenu cjelokupnog Gradskog odbora, a kao minimum postavio zamjenu 2/3 članova tog tijela. Dodik mu je izišao u susret i u Gradski odbor SNSD izabrano je više od 130 potpuno novih članova, od njih ukupno 179, koliko ih ima u tom tijelu.

Manje je ovdje bitna činjenica da Dodik unutar SNSD-a još uvijek ima moć da nekoga potpuno marginalizuje, a zatim ga “izvadi iz mrtvih” i postavi pri vrhu piramide odlučivanja, od fakta da je Dodik više od godinu dana mljeo Radojičića, samljeo ga, a onda napravio politički salto mortale i svog najopasnijeg/jedinog unutarstranačkog konkurenta (Radojičić već godinama slovi kao prirodni Dodikov nasljednik) vratio u poziciju sa koje ga, kako mnogi smatraju, može ozbiljno ugroziti.

Potez djeluje nelogično, iracionalno, apsurdno. Ali, Dodik je šampion okretanja ćurka i ovaj potez jedan je od najdramatičnijih iz tog arsenala.      

Dodik se boji i veoma je nervozan, tu dileme nema. Ali ne primarno Radojičića. Najveći strah mu je realna mogućnost gubitka narednih izbora, te je stoga odlučio da sebi ne dozvoli luksuz da Radojičić u narednih godinu dana nastavi sa (povremenim) javnim izražavanjem nezadovoljstva dešavanjima unutar SNSD-a, koja, ma koliko blijeda bila, u ovako radikalno zaoštrenim političkim odnosima mogu nanijeti veliku štetu lideru SNSD-a.

Dodik je, imenujući Radojičića na mjesto predsjednika Gradskog odbora SNSD-a, pokušao nametnuti situaciju u kojoj će najveća odgovornost za rezultat na predstojećim izborima pasti na leđa tviter-revolucionara. Ukoliko Dodik pobijedi, nebitno mu je šta je Radojičić napravio u Banjaluci; Ukoliko izgubi, Radojičić će biti jedan od velikih krivaca, jer u Banjaluci već deceniju i po SNSD osvaja najveći broj glasova.

Kako bi mu izbio svaki argument iz ruku i čvrsto ga stavio u sopstvenu funkciju, dozvolio mu je i da u GO inkorporira više od dvije trećine novih članova.

Zato bi ortodoksna glupost bila reći da je Dodik izgubio kontrolu nad gradskim odborom. Ni slučajno, jer je natjerao Radojičića da u narednih godinu dana maksimalno radi za njega, boreći se za svoje mjesto i na čelu Gradskog odbora i u vrhu SNSD-a i, što je, takođe vrlo bitno, prisilio ga je da začepi o svojim nezadovoljstvima.

Dodik je i ovim postupkom demonstrirao svoj ultrapragmatizam - kada procijeni da bi mu neprijatelji mogli biti od koristi, pravi sa njima paktove, ne pitajući za cijenu. Ipak, ovaj put bi ga politika negadljivosti, uzrokovana nervozom i strahom od mogućeg gubitka izbora, mogla skupo koštati, jer Radojičićev izbor neće donijeti pomirenje unutar SNSD-a, već će dodatno produbiti ionako golim okom vidljive napukline u tkivu stranke.

Prije svega, Dodik je ovim potezom javno demonstrirao da nema povjerenje u Gavranovića i da ga smatra potrošenim, iako je aktuelni gradonačelnik svih proteklih godina bio glavni operativac SNSD-a, koji je obezbjeđivao i donosio najveći broj glasova stranci.

Uporište za smjenu Slobodana Gavranovića i (dirigovani) izbor Radojičića, Dodik je našao u padu rejtinga SNSD-a u Banjaluci i realno lošem rezultatu na proteklim lokalnim izborima.

Radojičić bi sada trebalo da stabilizuje poljuljani i duboko podijeljeni banjalučki SNSD, a već je, nakon provedenih “osvježenja” (čitaj temeljne čistke u GO), najavio “kreiranje novih politika te planove za naredne godine”.

Ključno pitanje je koliko je realno da će Radojičić uspjeti u zacrtanim planovima, od kojih uveliko zavisi i konačni izborni uspjeh/neuspjeh Milorada Dodika na narednim izborima?

Vrlo malo je realno. Gotovo nerealno.

Radojičić je salonski političar, izuzetno upotrebljiv u susretima i kontaktima “na visokom nivou”, vrlo vješt i ubitačan u institucionalizovanim pozicijama, ali potpuno neupotrebljiv na terenu.

Radojičić teži ka elitizmu, izrazito urbanom SNSD-u, antipopulističkoj politici…, svemu onom što je u potpunoj suprotnosti sa zvaničnom prezentacijom SNSD-a u poslednjih osam godina.  

Upravo takav pristup, Radojičiću produbljuje sukob sa “populističkom strujom” SNSD-a, koju predvodi Slavko Mitrović, najznačajniji Dodikov saradnik.

Iz tog dijela SNSD-a, već danima urla tišina oko Radojičićevog izbora, jer su njime nezadovoljni i ubijeđeni da ne može ništa napraviti. I u pravu su.

Dodik sada jeste potpuno neutralisao Radojičića, ali, osim toga, ne može očekivati nikakvo poboljšanje rezultata u Banjaluci.

Gavranović, izvjesno, neće raditi u mjeri u kojoj je vukao kola dok je on bio glavni, a posebno zbog činjenice da je Radojičić bio, svojevremeno, njegov šegrt, a sada bi on šegrtu trebao da bude kaplar.

Gavranović jeste postavljen za potpredsjednika Gradskog odbora, ali to je utješna nagrada za gubitnika. Gavranovića posebno boli činjenica da je poražen i od Draška Ilića, jednog od ključnih SNSD-ovih igrača u banjalučkoj regiji, sa kojim je u teškom sukobu.

Ilić drži “ključeve” skupštinske većine, jer kontroliše nekoliko SNSD-ovih odbornika, a u par navrata je otvoreno priprijetio Gavranoviću da će mu uskratiti podršku ukoliko mu ne ispuni sve “budžetske želje”.

Ilić je predvodnik “ruralne struje” SNSD-a, koja je u oštrom i nepomirljivom sukobu sa “gradskom/građanskom strujom” te stranke.

Radojičić ima zadatak da povrati povjerenje gradskih birača u SNSD, koji su mu u velikoj mjeri okrenuli leđa, ali to je vrlo teško učiniti sa Ilićem kao saveznikom. Ukoliko “otkači” Ilića izgubiće i ruralna područja, tako da je Dodikov potez da Radojičića postavi na mjesto predsjednika Gradskog odbora već na ovom mjestu krajnje upitan. Posebno zbog Radojičićeve “umivene” politike, koja u ruralnim područjima kod glasača može doživjeti samo podsmijeh i proizvesti fijasko. Protekle decenije su pokazale da taj (izuzetno značajan) dio birača ne može smisliti “štrebere” i da glasaju  isključivo za “srbende”, makar oni bili i na steroidima.

Zvuči paradoksalno, ali Radojičić mora sada raditi i za Gavranovića, držeći na uzdi Ilića, kako ne bi na toj liniji otvorio žestoki javni sukob, koji bi mogao biti poguban po njega. A Gavranović mu nikako neće olakšati situaciju, jer će tek sada odbiti da podvije rep pred Ilićem. Uz to, protiv Radojičića biće i pometeni članovi GO, koji nisu mačiji kašalj i koji neće oprostiti nemilosrdno izbacivanje iz stranke i pristati na definitivnu marginalizaciju.

Priča o “uglednim ljudima” koje je Radojičić doveo sa sobom je loša medijska žvaka, jer “ugledni ljudi” samo se bave “procjenama”, jalovim analizama, ličnim interesima… i ne donose glasove, već to čine oni koji giljaju od šatora do šatora, od sela do sela, od kuće do kuće… A najveći broj takvih Radojičić je udaljio iz Gradskog odbora.

Nije zanemarljiva ni činjenica da je Željka Cvijanović imenovana na mjesto potpredsjednika Gradskog odbora. Ona je tu da bi kontrolisala Radojičića, da bi Dodik preko nje, po potrebi, mogao da ga “išamara”, što će ona sa užitkom učiniti, jer i premijerka mora negdje da se oslobodi frustracija, koje su posledica činjenice da je niko, ali baš niko, u ovoj zemlji ne doživljava ozbiljno.

Istina, ona Radojičiću ne može nanijeti veću štetu, ali, svakako, može da mu bude crijevna napast, koja će dovesti do sasvim nepotrebnog čira.

Cvijanovićeva je bolesno ambiciozna osoba (da nije, ne bi se prihvatila posla o kojem nije naučila ništa čak ni “guglajući”) i istrajno će raditi na tome da Radojičiću čir prokrvari.

Nakon svega pitanje je zašto je Radojičić uopšte prihvatio ovaj posao koji je nemoguća misija?

Nije imao kud, “pružena” mu je prilika da bude lider, da vodi, organizuje; konačno, da i on u direktnom izbornom sudaru pobijedi, a da je odbio bio bi definitvno politički sahranjen i to odmah.

Prihvatajući poziciju predsjednika Gradskog odbora, Radojičić je usekovanje sopstvene glave odgodio za godinu dana. Nada je čudo. Zaista umire poslednja.

P.S. Nervoza Ognjena Tadića

Ognjen Tadić, prvi čovjek banjalučkog SDS-a, pokazao je nevjerovatnu nervozu komentarišući izbor Radojičića za predsjednika Gradskog odbora SNSD-a.

Tadić je (u falsetu?!) naglasio da je zbog tog akta “Dodik izgubio Banjaluku” i napričao još koještarija, od kojih malo koja ima veze sa stvarnošću, ali, itekako, ima veze sa nesigurnošću i njegovom očitom procjenom da je banjalučki SNSD Radojičićevim dolaskom ojačan, a ne oslabljen.

Radojičić i Tadić su se gotovo u isto vrijeme pojavili na političkoj sceni, s tim što je SNSD-ov igrač bio mnogo uspješniji od tekućeg SDS-ovca.

Upravo ta činjenica je pravi izazov za Tadića, a njegova gotovo histerična reakcija govori da se plaši da je Radojičić za njega prevelik zalogaj.

Što čudi ako se ima u vidu da je u SDS-ove redove doveo i “Supermena”.

Bez sumnje, duel mladih krezubih političkih lavova SNSD-a i SDS-a biće itekako interesantan.