Piše: Slobodan Vasković
Konferencija "Dvadeset
godina Dejtonskog mirovnog sporazuma - Pogledi", koju su organizovale "Nezavisne
novine", nije dala nijedan odgovor na ključna pitanja koja se tiču sudbine ovog
mirovnog sporazuma. Svi zainteresovani, kako domaći, tako i strani faktori,
ostali su ukopani u dosadašnjim pozicijama, a niko od njih nije ni pokušao
iskoračiti.
Jedina novina jeste istup
Dragana Čovića koji je nadogradio “Poglede” Milorada Dodika, sažete u mantri “Povratak
izvornom Dejtonu”. Čović je to proširio na “Povratak izvornom Dejtonu i
Vašingtonu”, ciljajući na ukidanje donošenja odluka većinom glasova u Vladi
Federacije BiH (i na drugim nivoima), na vrijeme konsenzusa. Odnosno doba kada
nijedna odluka nije mogla biti donijeta bez opšte saglasnosti svih ministara.
Konsenzus u Vladi Federacije BiH ukinuo je još Volfgang Petrič.
Na ovaj način Dodik i Čović
su potvrdili koaliciju i htijenja za potpunim razvodnjavanjem ingerencija BiH,
dok su predstavnici Zapada, manje više, izbjegli da se konkretno izjasne o
svojim daljim koracima, a ruski samo ponovili ranije stavove da niko ne treba
da se miješa u unutrašnja pitanja BiH.
Konferencija je događaj sama po sebi, ali ne
može se smatrati čak ni korakom ka odgovoru na brojna pitanja koja potresaju
BiH i njenu strukturu. Riječju,
neuspješan pokušaj da se lokalni lideri ponukaju da sami riješe probleme.
Budućnost BiH i Dejtona, očito je, neće biti
riješeni u BiH, već izvan BiH, a u prilog tome ide i činjenica da niko od
zemalja koje su garanti sporazuma nije na Konferenciju uputio visoke funkcionere.
SAD i Rusija bli su zastupljeni na nivou
otpravnika poslova/savjetnika ambasadora, dok ni Srbija ni Hrvatska nisu
uputile ministre inostranih poslova.
Interesantan je bio nastup Marka Đurića, predstavnika
Vlade Srbije, koji je konstatovao da je situacija u BiH “jednako komplikovana
kao i na Kosovu”. Šamar je to i to težak vlastima RS, jer ih je zvanični
Beograd stavio u isti koš sa ostalim akterima krize u BiH.
SDS
Paralelno sa Konferencijom, odvijale su se
sjednice predsjedništva SDS-a i Glavnog odbora te stranke, na kojima je Mladen
Bosić, a i sam SDS, verifikovao povratak Dragana Kalinića kroz inauguraciju
Vlade Babića na poziciju generalnog sekretara.
Babić je i produkt kriminalnih organizacija,
od kojih se neke dovode u vezu sa trgovinom narkoticima.
Babiću je navodno data podrška na skupštini
Gradskog odbora Banjaluka, koja je nevalidna, jer je prije par dana lažiran kvorum
te skupštine na kojoj je odlučeno da Ognjen Tadić ostane na njenom čelu do
daljnjeg.
Tadić, koji je jednim potezom rasturio
Gradski odbor i samog sebe, tako je, iz pozicije “političkog mrtvaca”, ostvario
punu pobjedu, što ponajmanje govori o njemu, a mnogo više o tome da je SDS
organizacija na izdisaju. Potpuno nesposobna da donese ijednu čvrstu, validnu,
konkretnu odluku, i u situaciji kada je vrhu te stranke kristalno jasno šta je
Tadić učinio, kada im je poznato da je GO SDS BL uništen i kada su svjesni da
ovakve odluke znače jedino i izvjesno dalje rastakanje i sukobe.
Mladen Bosić i ovaj put je pobjegao od
odgovornosti, sakrio se iza navodnih odluka lokalnih organa stranke, u ovom
slučaju lažiranih i falsifikovanih, i pokazao da i dalje vodi politiku u skladu
sa svojim ličnim strahovima, a ne interesima naroda.
Poseban problem je što dobar dio vrha stranke
sve to zna i uviđa ali ćute. Što nije lojalnost, već fatalizam.
Rasturanje GO SDS BL samo je početak teških
sukobljavanja u SDS-u. Na redu je Gradski odbor SDS Bijeljina i sukob Zlatka
Maksimovića i Miće Mićića, koji je uveliko otpočeo.
Maksimović otvoreno prijeti da će napustiti SDS
ukoliko Mićić ponovo bude kandidat za gradonačelnika Bijeljine.
Realno, Maksimović u političkom,
organizacionom i svakom drugom smislu (u lokalnim gabaritima) nije dorastao
Mićiću.
Mićić je napravio kardinalnu grešku kada je
sebi dozvolio da ga za predsjednika SDS-a kandiduje najcrnji šljam te stranke,
što su kasniji događaji i pokazali. Međutim, Mićić je na lokalnom nivou
neprikosnoven i Maksimovićeve težnje su isprazno mlataranje arogantne političke
neznalice.
SDS je teško pogodilo prokletstvo koje je već
uništilo SNSD – pojedinci i njihovi interesi nadjačali su interes stranke. SDS
je sve više skup lokalnih knezova, a sve manje stranka.
Bosić nema snage da taj proces obrne i on će
se dalje razvijati, a njegovi pokušaji očuvanja privida jedinstva nisu ništa
drugo do pokušaji očuvanja sopstvene pozicije. Koja je sve više ugrožena
upornim i strpljivim radom Mirka Šarovića, čija je namjera da preuzme stranku.
I koji ka tom cilju grabi veoma snažno.
Raspad svih
Stanje stvari na političkoj sceni u ovom
trenutku kaže i da SNSD uopšte ne postoji. Od te stranke ostala je samo
poslanička grupacija, koju Dodik kontroliše snagom mišića. Međutim i ta
kontrola neće još dugo trajati, jer je mnogo sukoba, animoziteta i
netrpeljivosti unutar te poslaničke grupe.
Na terenu, izvan Banjaluke, gdje Gradski
odbor SNSD još koliko toliko funkcioniše, stranka je u potpunom raspadu sa
tendencijom daljeg segmentiranja.
Sam Dodik nije ni sjena onog Dodika još iz
oktobra prošle godine, o ranijim periodima i da se ne govori.
SDS se rastače na regionalne dijelove, a Bosić
je danas višestruko slabiji nego prije Sabora SDS-a (10. maja o.g.). Površnost
je glavna odlika njegovog djelovanja, a činjenica da SDS svom glavnom kandidatu
za direktora Sipe Ranku Vukoviću nije uspio ispuniti ni formalne uslove za
prijavu na konkurs (Tadić je bio zadužen za to!!!), više nego dovoljno svjedoči
o raspadu svih sistema u partiji.
DNS se raspada galopirajući, a Marko Pavić to
ne može zaustaviti. Niti ima iko u toj stranci ko bi mogao zamijeniti Pavića. U
sličnoj situaciji su i socijalisti, dok PDP stagnira, a NDP ni sam ne zna gdje
je. U naponu svakako nisu.
Sve rečeno uopšte nije loše niti
zabrinjavajuće, jer se otvara širok prostor za novu političku stranku/opciju. I
za novu političku garnituru. Problem će nastupiti ukoliko oni koji ispunjavaju “potrebne
uslove” za novu političku opciju (a ima ih) ne prepoznaju ovaj trenutak kao
veliku šansu. Koja je ujedno i zadnja.
