Piše: Slobodan Vasković
Autopraona mi djeluje kao
dobar izbor za ubijanje depre. Nakon završnih riječi u Sudu. U stotom procesu
protiv mene. Starog Klevetnika.
Pored praone kafana. Za
društvo biram “Politiku”, kako bih vidio stanje Dodika na rejting listi srpskih
euroskeptika. Dobro još stoji u “Politici”: Savez za promjene se predstavlja
kao “zvanično Sarajevo”, a Dodik kao “zvanična Banjaluka”. Koji su u sukobu.
Vrlo suptilna optužba za veleizdaju na račun SzP.
Jaran mi je i “Avaz”, sa
čijih se stranica smješkaju Izetbegović i Radončić. Visok je stepen saglasnosti do kojeg su stigli
SDA i SBB. Koalicija samo što nije. I optimisti i pesimisti daju rok od 10 do
15 dana. Za sva rješenja.
“Blic” je drug broj tri. Te
novine uvijek čitam iza redova. Između se slabo šta vidi. U redovima ništa.
Dupli espresso, tek malo produžen, narandža, deseta cigareta i… kad za mojim stolom Srpski poslovni čovjek (u prevodu: firma mu sarađuje sa Budžetom.
Nije neki veliki posao, da se živjeti. Njemu. Uvijek voli Dodika. I zbog posla
sa Budžetom, a i onako), kojeg nisam vidio još od 06. avgusta.
Novine
na stranu, ide oluja pokušaja spasavanja Dodika. Za kafanskim stolom.
Namijenjena
mi je uloga oponenta, čiji argumenti da spasenja za dotičnog nema, trebaju
poslužiti za ispitivanje snage „Teorije iskrivljenosti – tri dana prije Velikog
praska“, osmišljene kako bi se u srču sasuti Laktaški Žuti pokušao polijepiti i
sačuvati.
Srpski poslovni čovjek široko je osmjehnut, hvali me naširoko i
nadugačko, sve je obavijeno pravoslavnom omaglicom, koja mu poput filmskog
dima, izbija iz svake dlake. A kosmat je baš.
Kreće oštro. Verbalnim
đonom.
“Da li misliš da ova situacija može
izazvati teške sukobe”?
Kakve?
“Sa smrtnim ishodom”!
Srpsko-srpske?
Ćuti. Tako potvrđuje.
Ohoho, cijenim u sebi, dobro
je “zaorao”: “Može biti incidenata, ali velikog sukoba nema, jer Ali Baba ima
samo 45 razbojnika, a Lukač neće ginuti za njih, iako oni misle da hoće”.
Ne “hvata se” na Lukača. Prođe
pored provokacije kao pored kioska.
“SNSD se raspada, zar ti
niko nije javio”, upozoravam, ali džaba.
Srpski poslovni čovjek me iznenada baca na Rusiju, Beograd i Vašington.
Onda brzo provlači neimenovanog tajkuna koji sada pljuje po Ali Babi, a hvalio
ga je dok su mu firme radile. Zatim istrča Beogradski maraton, pa udari po
bošnjačko-srpskom pomirenju, krenu na Hrvate preko Londona…
“Stani malo, majku mu. Jel
ti to pokušavaš saznati koliko brzo razmišljam bacajući me sa teme na temu? I hoću
li se dekoncentrisati? Mani se toga, daj reci šta hoćeš”, saopštavam zahtjev za
glavnu temu.
“Dodika spasava nezavisna RS”, ispaljuje kao iz topa.
Pa hoće li je biti?
“Hoće”!
Kada?
“Samo polako”.
Šta je sa referendumom?
“Samo polako. Čeka se najpovoljniji
trenutak”.
Da li ti je palo na pamet da
pokušaj Dodika da se spase na ovaj način vodi nestanku RS?
“Nije tačno. On vodi RS ka nezavisnosti”.
Slušaj majstore, nikada
priučeni mafijaši nisu napravili državu, pa neće ni ovdje.
“Zar ti ne misliš da pozitivan cilj može
nekada izboriti i neko ko baš nije najpozitivniji? I zar bi se ti pobunio
protiv tog cilja, ako ka njemu vodi neko koga ti smatraš lošim?”, udara u čelo.
Pričaš o iracionalnom. Ne
postoji nikakva Ali Babina opredijeljenost za nezavisnost RS, već samo pokušaj
spasavanja žive glave. Uz to, i da opredijeljenost postoji, niko na bijelom
svijetu to ne bi podržao. Tvoji pokušaji spasavanja Dodika na ovaj način su
neuspješni. Imaš li šta drugo?
“Izmirenje Dodika i Trišića kroz
pokajanje i praštanje”, opali kao iz topa.
Kroz pokajanje i praštanje?
“Obostrano”!
Urlam od smijeha. Nije
pristojno, ali šta da radim.
“Stani malo. To su veliki ljudi. Vlado
je baš veliki čovjek. I treba to pomiriti. Onda će sve ići kako treba”, ne odustaje Srpski poslovni
državotvorac.
Dopada mi se koncept “pokajanja
i praštanja”, kao scenario za burlesku, ali od mene se očekuju konkretni
odgovori, a ne ismijavanje. Nezavisnost je u pitanju.
Ni pomirenje sa Trišićem ne
bi pomoglo Dodiku da opstane. Tip je gotov. Pričamo o političkom lešu.
Vaskrsenje je završilo prije dva milenijuma i nešto, ostajem na kontra liniji.
Džaba priča. Srpski poslovni državotvorac ne odustaje.
“Moraš znati da je Dodik prevario
anacionalne tipove. I sad svi vide da je nacionalan. I da ih je izigrao. Sav će
narod stati uz njega. Deset ljudi mi je danas reklo da ga podržavaju”, nastavlja jedan od, sada već, Očeva
nacije.
Moraš i ti znati da je Dodik
prevario sve, pa onda i samog sebe. I tu spasa nema, ne odustajem ni po koju cijenu.
Pa udarim strukturalnim
dijalogom i pristankom na nove sudske bh. instance.
“Izvini slabije čujem”.
Ponovim.
“Sve je to igra”, zavjerenički se smješka. Valjda
očekujući da vidim sam Prst Božiji nad njegovom glavom. Ruka Božija, tom logikom,
je iznad Ali Babe. Kao i noga.
Konstatujem da uopšte nemaju
kvalitetnu ideju kako da spasu Dodika. Da pričaju nebuloze. I da moram da idem.
Moraćete to bolje osmisliti.
Recimo da on razguli što prije odavde, predlažem nesebično.
“Dodik će biti spominjan kao najveći
srpski političar u poslednjih sto godina”, viknu. Kao da ja slabije čujem, a ne on.
Dodik će Vuka Brankovića
potisnuti na marginu, podviknem i ja. Pa ko čuje čuje.
Ustajem sa osmijehom. I on
sa osmijehom.
“Hoćeš li ovo objaviti”?
Naravno.
“Nećeš me imenovati”?
Naravno.
“Moraćemo nastaviti ovaj razgovor”?!
Naravno.
Napolju i dalje slini kao na
RTRS-u. Palim auto i Dorse. Bogami
smo najebali, zaključujem dok ubacujem u drugu.
vezani tekstovi: Kafanski razgovori (1)
Kafanski razgovori (2)
