Piše: Slobodan Vasković
Mladen Bosić zadao je razoran udarac Miloradu Dodiku
od kojeg se ovaj neće oporaviti: Javno svjedočenje Gordana Milinića, bivšeg
ambasadora BiH u Rusiji i nekadašnjeg šefa predstavništva RS u toj zemlji, na
BNTV da je Dodik od ruskog oligarha Olega Burlakova uzeo kilogram zlata koji je
nelegalno prisvojio, torpedo je što je potpuno razorio lidera SNSD-a i prikazao
ga u najgorem mogućem korupcionom svjetlu. Ne zbog činjenice da je Dodik
prisvojio kilogram zlata, već zato što je Milinić prvi svjedok koji je javno progovorio
o korupcionaškim sklonostima šefa SNSD-a i istakao da nije jedini koji to može
posvjedočiti.
Nakon Milinićevog istupa mora biti pokrenuta sveobuhvatna
istraga i nikakvo etiketiranje ovog diplomate, koje će uslijediti, i upadi u „klixove“ neće spriječiti razarajuće
posledice po Dodika.
Milinićevo svjedočenje, koje je tempirao Bosić u jeku procesa
koji se vodi pred Osnovnim sudom Banjaluka, po Dodikovoj tužbi za klevetu protiv
šefa SDS-a, ukazuje i da je donedavni gospodar RS postao itekako ranjiv, da je
njegova snaga na izmaku i da nikako nije više strah i trepet, što implicira da
će, u vremenu koje dolazi, milinića biti sve više i više.
I do Milinića i njegovog teško optužujućeg svjedočenja,
Dodik je bio u strašnim problemima: hronični nedostatak novca u RS, teški
problemi unutar vladajuće koalicije, koji su prije par dana doveli do raspada
sjednice Vlade RS i zamalo parlamenta, veliki problemi unutar SNSD-a i,
najkrupniji od svih, pitanje referenduma.
Dodik po svaku cijenu želi izbjeći održavanje
referenduma, a sva njegova priča o tome kako će glasanja biti suštinski nije
ništa nego „podgrijavanje leša“. Najbolje to svjedoči brzopleti i brzopotezni
istup Antona Kasipovića koji je, nakon objavljivanja odluke u Službenom
glasniku RS, demantovao da će referendum biti održan 15. novembra. Kasipović
nije precizirao datum održavanja.
Svojevrsni cinizam, koji graniči sa političkom šizofrenijom,
jeste podatak da se Dodik najsnažnije pouzdaje u bošnjačke delegate u Vijeću
naroda RS, vjerujući da će oni kao povredu vitalnog nacionalnog interesa
proglasiti formiranje Komisije za održavanje referenduma. Ukoliko se to desi,
onda slijedi novi ustavni krug i još nekoliko mjeseci puste priče, koji bi Dodiku
dali manevarskog prostora da pokuša izaći iz paklenog referendumskog kruga u
koji se bacio „na glavu“ bez ikakvog razmišljanja.
Politička previranja u RS, kao i nacionalističko i kamionsko
ludovanje Zorana Milanovića, hrvatskog premijera, prikrivenom su ostavili
vijest da je amerčki ambasador u BiH Morin Kormak bila u službenoj posjeti
Beogradu, gdje se srela sa visokim zvaničnicima Srbije, između ostalih i sa
Nebojšom Stefanovićem, ministrom unutrašnjih poslova Srbije.
Potez Kormakove je netipičan, ali sa očiglednim ciljem
da podvuče sopstveni regionalni značaj u čemu je i uspjela.
Njen odlazak u Beograd je sve, samo ne slučajan i
nastavak je lomljenja Dodikovih vulgarnih beskrupuloznih napada i sumanutih
tvrdnji da Kormakova u BiH vodi neku svoju ličnu politiku, a ne politiku SAD-a.
Kormakova je u samo dva mjeseca Dodikove primitivne
avanturističke izlete pretvorila u paramparčad, a njena posjeta Beogradu
dodatni je dokaz snažnog približavanja SAD-a Srbiji i promjene njihovog odnosa
spram Srba sa obje strane Drine. U kojim se Dodik niti nalazi niti snalazi.
Ipak, vrhunac blamaže i političkog poniženja u ovoj
sedmici rezervisan je za Zorana Milanovića, hrvatskog premijera; SDP-ovca koji
se javno okušao na šovinističkorasističkom polju, lagano prošaranom elementima
nacizma.
Milanović je potpuni diletant što je pred svjetskim
publikumom izvršio političko samoubistvo, vjerujući da je mržnja prema Srbima,
njeno javno ispoljavanje i praktikovanje, još uvijek kurentna roba. Pokazalo se
da ta skazka više ne vrijedi ni u najvećem dijelu javnog mnjenja Hrvatske.
Milanović je prošlost, izbori koji slijede za njega su zadnji, a EU je za nauk
da svaki sledeći put mora promptno reagovati, nikako ne dozvoliti i javno
osuditi svaku manifestaciju fašizma. Ma gdje se ona desila. Jer da je bilo
pravovremene, snažne i javne osude kninskih događaja, ukidanja ćirilice,
progona nehrvatskog/srpskog življa, granice nikada ne bi bile zatvorene.
