Piše:
Slobodan Vasković
Predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović
eksponent je HDZ-a i njenog predsjednika Tomislava Karamarka, kojeg bivša
predsjednica te stranke Jadranka Kosor karakteriše kao ultradesničara, što
zagovara drakonske metode obračuna sa političkim protivnicima.
Takva Karamarkova politika, kombinovana sa otvorenim
zastupanjem proustaštva u izvedbi dijela hrvatskih katoličkih biskupa
konzervativaca, dovela je Hrvatsku u vrlo vrlo nezavidnu poziciju na
međunarodnoj sceni. Što uopšte nije spriječilo orgijanje ultradesničara, koje
postaje sve dominantniji oblik komunikacije u susjednoj državi.
Zapad nije adekvatno javno reagovao na
renesansu ustašije, što je nevjerovatan gaf, ali jeste to učinio nejavnim
diplomatskim kanalima. Međutim, bez javne osude, vrlo teško je suzbiti takve
nazadne trendove.
I Vatikan se, zbog svih dešavanja, polako distancira
od Hrvatske, a Papa lagano kreće u promjene u vrhu Katoličke crkve, najavom
penzionisanja tvrdolinijaša, zastupnika klerofašističke politike, i imenovanjem
umjerenjaka, spremnih na dijalog i toleranciju. I ne ide to bez velikih
problema i otpora.
Papa se udaljava od Hrvatske i zato što ta
zemlja nije previše bitna u katoličkom svijetu (premda je na ovim prostorima ta
percepcija potpuno drugačija. I nije tačna), a dodatni razlog je činjenica i da
Papa Franja nije German niti Sloven, što je itekako bitno za ove postavke.
Uz sve to Hrvatska je u teškoj privrednoj i
ekonomskoj situaciji, oporavak ide puževim korakom (ako uopšte ide), a izgubila
je značajno i na rejtingu na političkoj sceni u ovom dijelu Evrope, jer je Srbija
preuzela vodeću ulogu, a Aleksandar Vučić postao favorit Zapada, ali i Istoka.
Zagreb je u sve dubljoj i dubljoj sjeni
Beograda, čak i Sarajeva i u vremenu koje dolazi, ta sjena će biti sve
hladnija.
Jedino rukovodstvo Republike Srpske to ne vidi,
slijepo prati retrogradnu politiku hrvatskog i ovdašnjeg HDZ-a, uporno ćuti o
povampirenju ustašije, i to do mjere da tu ćutnju brani lažnom borbom protiv
Sarajeva, snishodljivo je spram hrvatskih vodećih političara, a vrhunac
poniženja je prijem Kolinde Grabar Kitarović u Palati Predsjednika, dan prije
nego što je ona proslavila progon srpskog življa iz 13 krajiških opština. VRS
je tada teško poražena, a hrvatske snage su načinile brojne ratne zločine i spalile
desetine mjesta. Potpuno su uništile Mrkonjić Grad, a upravo je vlast Milorada
Dodika (Zoran Tegeltija bio je najglasniji) nekoliko godina insistirala na
tužbi protiv Hrvatske, na traženju odštete, a onda se ućutala. Niko iz SNSD-a i
Režima to više i ne pominje.
Uz sve to, rukovodstvo RS ojačava slabašnu i
defanzivnu hrvatsku spoljnu politiku svjesnim nanošenjem štete i BiH i Srbiji,
čime ovdašnje Srbe i Banjaluku stavlja kao oruđe u ruke Hrvatskoj za političku bitku
protiv Beograda i Sarajeva. Što Zagreb objeručke prihvata.
To nije politika, to je katastrofa. To nije
odbrana nikakvih nacionalnih interesa, već njihovo žrtvovanje za pokušaj
spasavanja ličnih potreba vođa ovdašnjeg plutokratskog društva.
Nesporno je da je potrebno imati dobre odnose
sa Hrvatskom i unapređivati ih koliko god je to moguće, ali je nesporno i da se
ti odnosi nikako neće popraviti poltronisanjem, poniženjem, sluganstvom i
ćutnjom na sve konkrentije dokaze ponovnog oživljavanja ustašije i svega što to
oživljavanje nosi. Posebno ne nanošenjem direktne štete BiH, Srbiji i Republici
Srpskoj.
Paradoks je da poslednji serijal otvorenih
poniženja rukovodstva RS, samim tim i RS, pred vodećim ljudima HDZ-a (oba) i
Hrvatske za cilj ima ulazak SNSD-a u vlast u Sarajevu, protiv kojeg se oni
navodno toliko bore.
To je sveti cilj Režima spremnog da zbog njega
otpočne i srpsko-srpski rat na kojem istrajno radi. I koji će HDZ-ovci itekako
podržati. Jer je to jedini način da Hrvatska postane ponovo politički faktor No1
na ovom prostoru i izađe iz političke sjene u kojoj se davi u živom blatu sopstvenih
neriješenih unutarnacionalnih ideoloških sukoba.
