piše: Slobodan Vasković
“Osveta se servira hladna, nikada vruća”, zaprijetio je Milorad Dodik Igoru Crnatku, naglašavajući da će on (Dodik) odlučiti kada će i šta preduzeti.
Prijetnja servirana (u kineskom kolačiću) u stilu šefa Trijade, grozno je svjedočanstvo o Dodikovoj spremnosti na nasilje. I nije to iznenađujuće, jer nije prvi put.
Dodik promoviše i sprovodi nasilje već cijelu deceniju, a uveliko anestezirana javnost to doživljava kao sastavni dio njegove politike. Jednostavnije rečeno, od Dodika su naviknuti na brutalne, bezočne prijetnje/postupke, koje nisu samo nedostatak kućnog vaspitanja, već i dio njegove političke platforme.
Dodik se već cijelu deceniju ne libi da nasrne verbalno/fizički/institucijama/podzemljem… na one što mu se ne dopadaju, jer ga kritikuju.
Opozicija je vrlo vrlo vrlo rijetko reagovala na takve Dodikove atake. Toliko rijetko da se može konstatovati da reakcije nije ni bilo. Sporadični istupi bili su tek incidenti, koji su sasijecani u korijenu. Ne od Dodika, već u samim strankama koje sada čine Savez za promjene. Štaviše, prerijetki iz opozicije koji bi se usudili kritikovati Dodikove prijetnje upućene onima što mu se ne dopadaju, opominjani su unutar stranačkih redova, a neki su se našli “na ledu” zbog takvih istupa kod svojih lidera. Zašto? Zato što su osudili napade na one koji se ne dopadaju ni opozicionim liderima, jer ih kritikuju. Ili zbog toga što ta odbrana nije bila politički kurentna.
Opozicija je proteklu deceniju vrlo pažljivo birala kada će osuditi neki Dodikov napad, toliko rijetko je to činila da je svaka osuda “istorijska”. Čime su učestvovali u anesteziranju javnosti i otvaranju orgomnog prostora Dodiku za nasilje. Počeli su jaukati tek kada je Dodik stigao i pred njihova vrata, a nije ih interesovalo dok je tuđa razvaljivao. Baš principijelno, časno i demokratski!
Uz to, neki od opozicionih lidera primjenjuju identične metode Dodikovim prema onima čije im se djelovanje/pisanje/kritike ne dopadaju ili im se zamjere na neki drugi način, tako da je umjesto “principa zaštite svakog napadnutog”, usvojen u opozicionim redovima “princip napada na svakog ko se usudi kritikovati opozicione lidere”. Ti napadi opozicionih lidera imaju nekoliko dimenzija: od napada na članove porodica nepodobnih do širenja najmorbidnijih konstrukcija o “metama”. Tipično dodikovski manir.
Uz to, u brutalnosti napada, prljavštini i niskosti takvih postupaka nimalo ne zaostaju za Dodikovim vulgarnim, bestijalnim i neljudskim postupcima.
Isti ti lideri, koji kopiraju Dodikove postupke, djeluju po njegovim principima siledžijstva, čak ga uspijevajući u pojedinim segmentima i prevaziđi atacima na slabe, nezaštićene i nesposobne da se brane na bilo koji način, sada pozivaju nadležne institucije da ih zaštite od Dodikovih prijetnji.
Ali ne zbog “principa zaštite svakog napadnutog”, već jer su oni lično ugroženi Dodikovim prijetnjama. To opet ukazuje da se i po ovom pitanju ponašaju kao Dodik: I on stalno traži zaštitu, tvrdeći da je ugrožen!
Dodik i Opozicioni lideri, kojima je on zaprijetio, ponašaju se, kada im se prijeti ili se osjete ugroženim - istovjetno. Smatraju da oni zaslužuju veći nivo zaštite od drugih građana i odmah traže istrage.
Istraga i treba biti, ali isključivo zbog uspostavljanja principa zaštite svakog ko je napadnut, bio on političar Dodik, političar Crnadak… ili bilo koji drugi građanin, a nikako samo zbog toga što je napadnut neko od političara.
I u ovom slučaju opozicioni lideri djeluju u okviru koji im je Dodik postavio, a on je omeđen lažnim dimenzijama da su političari, samom činjenicom da to jesu, važniji od drugih građana i da im, kao takvim, pripada prava na više zaštite nego drugim građanima.
To jednostavno nije tačno, posebno zbog činjenice da su oni, redom, ma kojoj opciji pripadali, već svojim položajem znatno zaštićeniji od drugih građana.
Upravo zbog toga morali su ranijih godina reagovati na svaku Dodikovu prijetnju, ili prijetnju upućenu iz Režimskih redova, a ne ćutati. I čekati da Dodik&Režim polome one koji se ne dopadaju ni njemu ni vajnim opozicionim veličinama.
Razumljiva je Crnatkova briga zbog uznemirenosti njegove porodice, razumljiva je i briga Bosićeve porodice, zbog poziva na njegovu likvidaciju, ali nije razumljiva njihova potpuna neosjetljivost na brige porodica onih koji su u proteklih deset godina napadani od Dodika&Režima ili, pak, iz njihovih sopstvenih redova. Ili po njihovom ili nalogu bliskih im saradnika.
Bilo bi odlično kada bi se poslednji Dodikov vrlo opasni prijeteći napad konačno shvatio kao atak na slobodu svih, a ne atak na pojedince/političare i kada bi isti ti opozicioni lideri u svakoj drugoj sličnoj situaciji zatražili intervenciju institucija, bez obzira na to da li je meta električar, seljak, novinar, političar… Još bolje bi bilo kada bi pojedini opozicioni lideri prestali koristiti Dodikove metode, licemjerno tražeći zaštitu od njih kada ih on (Dodik) lično ugrozi.
Bojim se da od toga nema ništa, jer nije samo Dodik obolio od Hubrisovog sindroma. Bolesne sujete u srpskoj politici su dominantne.
