piše: Slobodan Vasković
U prvih dvanaest dana Nove
godine Milorad Dodik je intenzivno radio, održavajući prijeme, držeći govore,
dajući intervjue gotovo svim važnijim medijima u regionu. Dodik je maksimalno
iskoristio praznične dane za samopromociju, što je i logično, jer je izborna
godina.
Uz Dodika naradio se i Igor
Radojičić, a dosta prostora u medijima zauzela je i Željka Cvijanović. Čak se i
Nebojša Radmanović pojavio u nekoliko navrata. Sve u svemu, vlastodršci,
posebno SNSD-ovci, nisu odmarali, već su gotovo dvije sedmice snažno zastupali
sopstvene pozicije i promovisali ono što smatraju bitnim za nadolazeću
kampanju.
Njihova fabrika laži radila je punom
parom. Besprijekorno.
Opozicionih stranaka nije bilo
ni za lijeka u praznične dane. Osim njihovih pojedinih članova koji su se
sporadično mogli vidjeti na prijemima. Punih usta i praznog pogleda.
U prvih dvanaest dana nismo čuli
gotovo ništa iz redova opozicije o tome šta i kako, te kuda namjeravaju; još
manje smo čuli kontraargumente na tvrdnje vlasti da je sve u najboljem redu u
ovom entitetu.
Mladen Bosić, lider SDS-a,
pojavio se (negdje u dubini kadra) na svečanoj akademiji povodom Dana
republike; dao je, reda radi, izjavu, uobičajenu za takve prilike i nestao. Ta stranka
se oglasila još jednom potpuno nemuštim saopštenjem o rasporedu sjedenja tokom
pomenute akademije i to bi bilo to.
Bosić se nije mogao vidjeti ni u
programu BN TV, upriličenom povodom Dana republike; Valjda za njih nije imao
vremena osmišljavajući impotentna saopštenja, koja čak ni najvatrenijim
simpatizerima SDS-a već godinama ne ulivaju nadu da će se nešto u političkim
odnosima u RS promijeniti.
Interesantno je da je za Dan
republike i vremena i prostora našao Aleksandar Vučić, koji je na BN TV
gostovao desetak minuta, a da Bosić nije. Arogancija lidera SDS-a je žalosna,
čak smiješna, jer je morao iskoristiti praznične dane za promociju i stranke i
politike koju vodi, ako se to može nazvati politikom.
Kad nema Bosića, tu je Dodik,
koji je čak počeo odgovarati na pitanja novinara BN TV, uprkos odluci SNSD-a da
njihovi članovi ne komuniciraju sa tom medijskom kućom. Dodikov potez je
logičan, jer su mu PR stručnjaci sugerisali da „mora popraviti odnose sa BN TV
ukoliko uopšte misli da napravi ikakav izborni rezultat“. I on i SNSD.
Dodik je bio i ostao
ultrapragmatičan - u situaciji kada je RTRS bez ikakvog uticaja, a rejtinzi
ATV-a tonu kao kamen, koristi funkciju i praznike da bi se našao i u programima
BN TV, koja intenzivno, već godinama, prati sva dešavanja oko Dana republike.
I Mladen Ivanić odlično se
odmorio preko praznika. A počeo ih je još prije gotovo mjesec dana. U prvih
dvanaest dana ove godine vidjeli smo ga, zajedno sa Branislavom Borenovićem i
Zoranom Đerićem, na prijemu povodom Dana republike. Dao je i intervju Face TV, i nestao ponovo.
Ni PDP-u se nigdje ne žuri,
valjda su svjesni snage sopstvene politike, ako se to može nazvati politikom.
Nije bilo ni Dragana Čavića, ali
on je operisan i u vrijeme prazničnih dana nalazio se u bolnici.
Nema dileme da je vlast u prvim
danima Nove godine sa nulom potukla opoziciju, koja se ponaša kao da su izbori
za devet vijekova, a ne za devet mjeseci.
Nema dileme da bi i u vrhu SDS-a
i u vrhu PDP-a bili prezadovoljni da se trenutno političko stanje zamrzne, da
se i njihove pozicije zamrznu i da se ništa ne mijenja. Očito im ova situacija
u potpunosti odgovara, jer ispunjava njihova mediokritetska htijenja. Koja, kao
što vidimo, nisu baš velika.
Da je drugačije, Bosić i Ivanić
bi osmislili neki događaj, parirali poziciji, obišli neke radničke/seoske/boračke
porodice, ili familije invalida rata, poginulih boraca da ih upitaju kako žive,
kako bez posla, kako na poslu...
Ali, ništa.
Tužno, pretužno, ali nema dileme
da vrh SDS-a i PDP-a trenutnu situaciju smatra odličnom za sopstvene interese,
te im nije palo na pamet da ukaljaju obuću u ove praznične dane i spuste se
među običan svijet da vide kako žive i uliju im neku nadu u bolje sutra. Nije
im palo na pamet ni da kažu bilo šta sem nekoliko ovještalih riječi bez ikakvog
značenja.
Najveći problem opozicije je što
će izbora biti i moraće se pojaviti na njima, kako bi, bar, zadržali postojeće
stanje.
Sve procjene kažu da bi se
pobjeda opozicije trebala vidjeti/osjetiti već u junu, ako hoće da dobiju u
oktobru. Kako sada stvari stoje, veliko je pitanje da li će se do juna uopšte znati
opozicioni kandidati za predsjedničke funkcije.
Ako ih uopšte budu imali.
Jer, Bosić čini sve da ne bude
predsjednički kandidat (i uspjeće u tome), dok Ivanić radi na tome da
obezbijedi rezervni položaj, ukoliko izgubi trku za člana Predsjedništva, iako
još nije ni nominovan za tu poziciju. Kombinacija hedoniste, koji je politička
kukavica, i političara koji na izborima jedino želi kvalitetno radno mjesto,
varijanta su koja ne može dobiti ni na ilegalnoj tomboli organizovanoj u
zadnjoj vukojebini.
Moglo bi se konstatovati da je
takvo ponašanje katastrofalno. I jeste, ali to je realna slika opozicije,
njenih lidera i njihovih (ne)htijenja. Ako ćemo pošteno, njihove nesposobnosti.
Čitava (jeftina, bezlična,
otužna, trivijalna...) filozofija opozicionih lidera svodi se na „promišljanje“
da će ih na vlast, nakon što mimo svoje volje izađu na izbore, iznijeti
nezadovoljstvo građana.
Toliko su lijeni da im je mrsko
pogledati i do vrha sopstvenog nosa, a na tom mjestu piše – građani jesu
nezadovoljni, ali taj njihov osjećaj multipliciran je činjenicom da opozicija
ne nudi ama baš ništa.
„Za koga glasati, kada su
nikakvi i ne nude ništa što bi asociralo na promjene?“, pitanje je koje se
bezbroj puta svakog dana može čuti na ulici, poslu, kafani, u medijima... I to
mjesecima.
Svi čuju to pitanje, sem
opozicionih lidera, koji ušuškani u svojoj lažnoj veličini smatraju da će im
vlast sama pasti u krilo.
Neće, jer ako nezadovoljni građani
ne dobiju kredibilan odgovor na to pitanje, teško da će izaći da glasaju. Neće
imati za koga. Pozicija će svoje glasače izvesti i ponovo ostvariti pobjedu.
Nažalost,
ima još.
Do
sada nijednom nismo čuli da su u vrhu SDS-a eksplicitno rekli da neće koalirati
sa SNSD-om nakon izbora. Nisu to nijednom ni u nekoj umotanoj formi naznačili.
Jer bi to bilo netačno.
U
SDS-u je i dalje veliki broj onih koji računaju na koaliranje sa SNSD-om nakon
izbora.
Kada
je Milorad Dodik, prije nekoliko mjeseci, ponudio Mladenu Bosiću da SNSD i SDS
daju zajedničke kandidate za predsjedničke pozicije, a nakon toga koaliraju,
Bosić je to odbio. Istovremeno, šef SDS-a ponudio je razgovore nakon izbora
SNSD-u. To je odbio Milorad Dodik.
Bosić,
nakon toga, nikada nije ni javno ni tajno povukao tu ponudu, što znači da je
ona još uvijek otvorena. Da je drugačije, već bi imali rezolutan stav SDS-a po
tom pitanju. A njega nema.
Istina,
Bosić jeste rekao da SDS “neće više napraviti grešku kao na lokalnim izborima u
Banjaluci” (kada je ta stranka predala Banjaluku SNSD-u), ali to se odnosilo na
pojedinačne kandidature, a ne na koaliranje.
Bosić
je, (ma koliko ništa ne radio, ma koliko se trudio da se ne kandiduje, ma
koliko javno demonstrirao da mu je prvo mjesto u SDS-u mnogo važnije od
predsjedničke funkcije RS, ma koliko svojim hedonizmom i kukavičlukom razbijao
opoziciju), svjestan jedne stvari: ukoliko SDS nakon sledećih izbora ne bude
vlast, ta stranka će se raspasti.
Zato
je moguće koaliranje sa SNSD-om uže koje se nikako ne odbacuje.
Vlast
u RS jeste u velikoj mjeri dozlogrdila građanima ovog entiteta, ali im ništa
manje nije dozlogrdila ni impotentna, lijena, sterilna, kukavička opozicija.
(Ne)sretnici
kojima je dopalo da žive na ovim prostorima taoci su političke elite koja
jedino misli o sebi i svojim ličnim interesima, a građane tretiraju kao tek
sišle sa drveta. Kobna greška.
