понедељак, 20. јануар 2014.

Krivična protiv Neđe Ilića je marketinški trik Režima; “Sudska praksa” Srbačkog klana garantuje Iliću oslobađajuću presudu


piše: Slobodan Vasković



Srbački pravosudni klan koji hara Republikom Srpskom neće dozvoliti da Neđo Ilić, bivši direktor “Šuma RS”, bude presuđen zbog brojnih krivičnih djela koja je počinio. Tačnije, “sudska praksa” ustanovljena ranijih godina u slučajevima, sličnim onom zbog kojeg je Ilić dobio krivičnu prijavu, ovom kriminalcu garantuje miran san.

Tvorci takve “sudske prakse”, u kojoj se optuženi oslobađaju i pored konkretnih dokaza o kriminalnim radnjama, odreda su pripadnici srbačkog klana: Milorad Novković, aktuelni predsjednik Visokog sudskog tužilačkog savjeta, Želimir Lepir, Glavni okružni tužilac u Banjaluci, te još niz drugih sudija/tužilaca, među kojima značajno mjesto zauzima i Radenko Janković, aktuelni tužilac u Okružnom tužilaštvu Banjaluka.

Uvidom u slične predmete, poput ovog Ilićevog, jasno je da presuđenja neće biti i da je krivična prijava, koju je CJB Banjaluka podnio protiv bivšeg direktora “Šuma RS” i njegovih saradnika, najobičniji marketinški trik.
Taj trik bi u izbornoj godini trebalao da predstavlja dokaz da se vladajući Režim bori protiv kriminala i korupcije.

To je nonsens, jer kako se oni koji su glavni promoter i organizatori bezočne pljačke narodne imovine mogu boriti protiv kriminala i korupcije?! To samo zna Komandant policijske hunte Radislav Jovičić, koji je postao udarna pesnica Režima i spreman je učiniti štošta kako bi zaštitio nenarodnu, kriminalnu i zlu kliku na vlasti. Krenimo redom.

CJB Banjaluka je 16.01. ove godine saopštio da je Neđo Ilić osumnjičen za zloupotrebu položaja, jer je kao direktor "Šuma RS" u periodu od 1. januara 2008. do 1. novembra 2011. godine “prekoračio granice ovlaštenja i zaključivao ugovore s kupcima koji su imali neplaćena potraživanja prema ovom preduzeću”.

Ilića policija tereti da “nije sačinio sporazum o reprogramu obaveza i pribavio bankarske garancije za postojeće obaveze, čime je omogućio sticanje koristi u iznosu od 413.791 KM”.
Još su naveli da je Ilić “bio upoznat s nezakonitim postupanjem direktora šumskih gazdinstava, a nije ništa preduzeo, usljed čega je nastupila šteta po preduzeće u iznosu od 4.371.743 KM”.
Dva dana nakon CJB oglasio se i Radenko Laketić, v.d. direktora Šume RS, koji je u intervjuu Nezavisnim novinama izjavio da “očekuje okončanje postupaka protiv bivših rukovodilaca preduzeća, koje terete da su zloupotrebom položaja firmu oštetili za 4,3 miliona KM”.
"Očekujem da se takvi slučajevi više neće dešavati u ovom preduzeću. Podržavamo rad policije i otvoreni smo za saradnju, kako bi ovaj slučaj bio riješen", rekao je Laketić.
On je još rekao da je MUP-u dostavljen “spisak firmi koje su uzimale robu, a nisu plaćale”. “Možda treba razmišljati u pravcu da i one budu ispitane i da protiv njih bude podnesen izvještaj i podignuta optužnica za poslovnu prevaru, jer postavlja se pitanje da li su te firme imale namjeru da prevare preduzeće”, zaključio je on.

Interesantno je da niko od čelnika tih “prevarantskih firmi” nije obuhvaćen krivičnom prijavom, a, kako stvari stoje, neće ni biti.

Još je interesantnije da je Laketić, savremeni “borac protiv kriminala”, prije nešto više sedam godina pravosnažno oslobođen od optužbi za kriminalna djela, gotovo identična onim za koje se tereti Ilić.

Najinteresantnije je da je Laketić ta djela počinio za vrijeme prvog premijerskog mandata Milorada Dodika, a da je oslobođen za vrijeme njegovog drugog mandata na mjestu predsjednika Vlade RS.

Gotovo nevjerovatno zvuči podatak da je tada sudija Osnovnog suda, koji je donio prvostepenu oslobađajuću presudu, bio Radenko Janković, a da su u sastavu vijeća Okružnog suda, koje je potvrdilo presudu, bili Milorad Novković i Želimir Lepir.

Danas su Lepir i Janković vodeći tužioci u Okružnom tužilaštvu Banjaluka i trebali bi da optuže Ilića. Nema šanse. A zbog toga ne trebaju da se brinu, jer ih štiti Novković kao predsjednik VSTS.

Pogledajmo sada slučaj poštenog Laketića.

Laketić je kao direktor JP “Srpske Šume” potpisao ugovor sa firmom “Novacel” iz Loznice (Srbija) o isporuci celuloznog drveta. U članu 5. tog Ugovora precizirano je da “Novacel” mora “obezbijediti garanciju jedne od banaka u RS”, kako bi mu roba bila isporučena. U vrijeme zaključenja tog ugovora “Novacel” je dugovao Šumama 400.000 KM, što znači da nije bio kvalitetan kupac.

Loznička firma nije obezbijedila nikakvu garanciju, ali je Laktić dozvolio da joj se u periodu od “27.03.2000. do 12.03.2001. isporuči robe od vrijednosti od 2.361.610, 83 KM”.
Dio isporučene robe “Novacel” je platio, ali je ostao dužan “Šumama” 585.618 KM i te pare nikada nisu naplaćene.

Zbog toga što je lozničkoj firmi isporučio robu bez obezbijeđene bankarske garancije, zbog čega su “Šume” ostale bez skoro 600.000 KM, Okružno tužilaštvo Banjaluka je 15. 11. 2004. godine podiglo optužnicu (KT-II-205/04) protiv Laketića.   

Predmet je mirovao do 7.03.2006. godine (šest dana ranije Dodik je ponovo postao premijer), nakon čega kreće ubrzani sudski proces, da bi već 12.05.2006. tadašnji sudija, a sada tužilac, Radenko Janković donio oslobađajuću presudu.

Ta presuda je apsurdna i svjedoči koliko duboko je u blato palo pravosuđe RS. U njoj sudija Janković navodi da nije sporno da je drvo prodato “Novacelu”, a da prethodno “Novacel” nije obezbijedio garanciju neke od banaka u RS. Zatim konstatuje da iz “dokaza odbrane proizilazi da u konkretnoj situaciji takvu garanciju nije bilo moguće obezbijediti”.
“Tužilac nije ponudio nijedan dokaz optužbe da je u konkretnim okolnostima bilo moguće obezbijediti garanciju jedne od banaka iz RS. Tužilac je morao, ne samo dokazati da Novacel kao kupac celuloznog drveta nije obezbijedio bankarsku garanciju i da je optuženi odobrio prodaju celuloznog drveta bez pribavljene bankarske garancije, što je tužilac i dokazao, već da je tu bankarsku garanciju u konkretnim uslovima bilo moguće obezbijediti. To tužilac nije dokazao”, navodi sudija Janković u obrazloženju oslobađajuće presude Laketiću.

Ovakvi stavovi su potpuno apsurdni, jer je jasno da sudija Janković nastupa kao advokat lozničke firme sa namjerom da odbrani Laketića. Ni Sud ni Tužilaštvo nije trebalo da se bavi time da li je “Novacel” mogao ili ne da obezbijedi bankarsku garanciju, već samo Ugovorom koji nije ispoštovan
i u kojem su “Šume” ostale oko 600.000 zbog neobezbjeđivanja bankarske garancije.

Umjesto da štite državnu imovinu, sudije štite one koji tu imovinu pljačkaju. Jankovićeva presuda je najbolji dokaz za to.

Nije ovdje kraj bezobraznim i kriminalnim konstatacijama sudije Jankovića. “Po mišljenju Suda, tužilac je dokazao i da je optuženi bio svjestan da usljed toga može nastupiti imovinska šteta i da je takva šteta i nastupila u iznosu koji je naveden u optužnici”, konstatuje Janković i dodaje da bi neisporučivanje drveta lozničkoj firmi “dovelo do nastupanja znato veće štete od one koja se može javiti preduzimanjem poslova koji u sebi sadrže dozu rizika”.

Janković poručuje da je manje štetno robu dati nekome ko je neće platiti, nego tu robu zadržati na svojim skladištima. Drskost bez granica.

Tužilac se žalio na oslobađajuću presudu Okružnom sudu, ali su ga tamo dočekali razigrani Novković i Lepir, koji su potvrdili prvostepenu presudu.
“Dakle, ni na koji način nije dokazano da je u konkretnim uslovima bilo moguće pribavljanje garancije neke od banaka u RS, u kom slučaju bi radnje optuženog, označene u optužnici kao radnje izvršenja krivičnog djela, predstavljale očigledno nesavjesno postupanje optuženog u vršenju dužnosti u smislu krivičnog djela koje je optuženom stavljenom na teret”, navodi se u presudi Okružnog suda koju su potpisali Lepir i Novković, datiranoj 19.12.2006. godine.

Šta reći nakon svega?


Ništa, sem da ne postoji ni minimum uslova za borbu protiv kriminala i korupcije, dok god su vodeći ljudi u pravosuđu Novković i Lepir, Janković, Milan Tegeltija, Miodrag Bajić (listom pripadnici “Srbačkog klana”) i njima slični i dok god policija djeluje po principu hunte i spremna je kritičare režima lažno optužiti za najjezivija nedjela.

Što se tiče Neđe Ilića, on može mirno da spava i uživa u otetom, jer nema dileme da će Sud “shvatiti” da firme kojima je džaba dao robu, bez ikakvog obezbjeđenja u vidu bankarske garancije, tu garanciju nisu ni mogle obezbijediti, pa to zato nisu ni pokušale učiniti. A to nije ni prevara, pokazao je Laketićev slučaj.

Ukoliko bi, pukim slučajem, neki savjesni tužilac (a ima ih još nekoliko u Okružnom tužilaštvu Banjaluka) uspio dokazati suprotno, Sud će, bez dileme, pribjeći krajnjem sredstvu i odbaciti optužbu protiv Ilića uz obrazloženje da su biometeorološki uslovi taj dan bili nepovoljni, što je Ilića onemogućilo da ispravno rezonuje.