уторак, 30. јул 2013.

Dodik&Borenović: Lažov protiv Licemjera

piše: Slobodan Vasković

Nije neinteresantna “rasprava” Milorada Dodika i Branislava Borenovića o sudbini Željka Vulića i izgradnji mega objekta u Picinom parku, koji realizuje Mile Radišić i njegov “Grand trade”.

U istupima obojice može se naći ponešto istine: Borenović je u pravu kada kaže da iza megaprojekta stoji Dodik, Dodik je u pravu kada zbori da je Borenović „političar u pokušaju“.

Ogavno je kada Dodik navede da je „lično zainteresovan za slučaj Vulić“, pokušavajući pokazati svoju brigu za čovjeka kojemu je uništio život. I njegovoj porodici. Ništa manje ogavna nije ni Borenovićeva briga za Vulićevo zdravlje, jer su se svi (pa i on) Vulića sjetili tek kada je tijelom spriječio bagere da mu raskopaju put do kuće, a od tada ga se prisjete od premlaćivanja do premlaćivanja.

Vulić je prav zdrav pritvoren u psihijatriji i to nije nikakvo iznenađenje: zločinačka organizacija spremna je na sve. Iznenađenje je što je Vulić još uopšte živ.

Milan Vukelić iste te nije preživio. Ali, Vukelića malo ko od političara pominje. Rijetko i o godišnjicama masakra u kojem je raznesen u paramparčad, Tomo Dobrnjac ostao bez obje noge, a Slava Pepinović „išarana“ gelerima.

Najogavnije je, ipak, kada Borenović traži od Dodika da podnese ostavku zbog slučaja „Vulić“; istog onog Dodika koji mu je prilikom one laktaške kafe od prije dva i po mjeseca (12. maja o.g.) itekako bio predsjednik. I nakon te „kafe“ (kojoj je nazočio i Mladen Ivanić), upravo je Borenović učinio sve da rastrubi na sve strane kako je bila kvalitetna, gusta i potaman slatka.

Gdje je Borenoviću tada bio Vulić? A uveliko je baš tih majskih dana bio progonjen. Vulić, a ne Borenović, koji ga se tada nije ni sjetio, ozaren blizinom Dodika. I mirisom mogućih političkih dobitaka od tog „iznenadnog“ sastanka, za koji se ispostavilo da je bio Vaterlo velikih PDP-ovih očekivanja.

Dodik ne treba podnijeti ostavku, njega treba narod svrgnuti i sudovi procesuirati zbog svih nedjela koja je počinio, a u kojima je slučaj Vulić tek jedna brojka.

Borenović je taj koji treba da podnese ostavku, jer je, zajedno sa najvećim brojem opozicionih političara, godinama ćutao i tolerisao mafiju koja suvereno vlada RS.

Njegova ćutnja i tišina njemu sličnih, mafiji je dala krila da zdrave ljude zatvaraju u psihijatriju, dok vladaju „ruku pod ruku“ sa stvarnim bolesnicima.

Da je Borenović iskren, a ne licemjer (i to malih dometa) jednom bi se konačno odvažio da kaže da slučaj Vulić nije uzrokovan željom „Grand trade“ da prekopa pristupni put porodičnom imanju Željka Vulića, već da je cijela ta storija tek mala, ali dramatična posljedica činjenice da Banjalukom vlada mafija. I da je ta ista mafija 2003. godine, mimo svih zakonskih normi i po Dodikovom nalogu, dodijelila Picin park Miletu Radišiću.

Svi dokumenti o toj prevari postoje, kao i dokumenti o prevarama koje su uslijedile, i svi su objavljeni, ali Borenović nije smogao snage da ih vidi. Ili nije „stigao“.

Da mafija nije „bezecovala“ i otela Picin park, danas slučaj Vulić ne bi postojao; da mafija nije pljačkala na rekonstrukciji Trga Krajine, izgradnji parka Petar Kočić, izgradnji kolektora... danas bi Milan Vukelić bio živ; da mafija ne gospodari Banjalukom i svim njenim resursima, Mile Radišić bi i dalje bio vozač, Milorad Janjetović bi imao neku malu cvjećaru, Ljubo Ćubić bi bio furman, Čedo Savić jedva bi preživljavao od penzije, njegov sin Vedran bio bi na Birou za zapošljavanje, Budo Stanković bi klao svinje komšijama da prehrani sebe i porodicu...

Ali mafija vlada Banjalukom i zato su sva pomenuta gospoda mafijaši danas multimilioneri. I zato je Vukelić pod zemljom, a Vulić na psihijatriji.

Ta mafija ne bi bila toliko jaka da su Borenović i njemu slični progovorili na vrijeme i ukazali šta se dešava, da su demonstrirali, da su štrajkovali, da su napustili parlamente, da su prozivali korumpirane tužioce i sudije, da su..., da su preduzeli bar nešto više sem jalovih sporadičnih istupa u kojima kenjkaju, pokušavajući da na tuđoj nesreći zarade pokoji politički poen. A kada im „zamiriše“ kafa, sve zaborave.

Vuliću i njegovoj porodici se dobro ne piše. Nisu se uspjeli odbraniti od mafije čak ni u situaciji kada je njihova nesreća postala vlasništvo svih i kada je kompletna javnost prati kao „Farmu“.

Nažalost, u takvoj su situaciji, jer takozvana opozicija (sem časnih izuzetaka) još uvijek kalkuliše da li će sa mafijom praviti koaliciju ili neće. Što je mafija iskoristila da u RS napravi sebi državu, a preko osamdeset posto njenih stanovnika pretvori u vuliće,  otimajući im sve - ugljenokope, oranice, šume, vode, struju, fabrike, milijarde..., živote.