 |
| Rade i Ja |
Piše: Slobodan Vasković
Preminuo je Rade Biljić, moj veliki prijatelj, moj badžo, jedan od najboljih i najobrazovanijih ljudi koje sam upoznao.
Iskreno, imao sam tu privilegiju.
Kad razmislim o svemu, svim razgovorima sa njim, zaključim da je otišao, jer mu je dosadilo da gleda sav jad, jed i čemer oko sebe. Imao je 69 godina. Preminuo je tiho, bez jauka.
Poodavno se povukao od svega i svih; Promišljao život; Jasno vidio gdje smo svi i koliko je tegobno, teško, bezizgledno i gotovo bezizlazno za svakog, ali baš za svakog, živjeti na način na koji se živi u BiH.
U početku su naše polemike bile pune vatre. Vremenom ih je stišao; Nikada nije odstupao niti uzmicao.
Posljednjih godina vidjeli bi se koji put preko aplikacija; Da pitamo jedan drugog za zdravlje, porodice. Kratko. Tehnika ne može nadomjestiti emociju.
Svako se trudi da intenzivno živi život u okruženju u kojem se kreće; On ga je najintenzivnije živio u sebi, sam sa sobom, Svojom Biljom, koja mu je bila sve, bez koje nije mogao.
Trudio se da uči djecu, potom i unučad, šta je dobro, a šta zlo; Ne mrzeći nikoga, svjestan slabosti koje dominiraju antidruštvom.
Stajao je kao stijena, ćutljiv, zamišljen, mudar, uvijek sa malim skrivenim osmijehom u uglovima usana koji je bio najveća kazna za skorojeviće i kvazielitu koji su ga decenijama pokušavali pridobiti na svoju stranu i nikada im to nije pošlo za rukom.
Čovjek konačno umre onog trenutka kada njegovo ime zadnji put izgovori neko od njegovih poznanika. Rade će još dugo biti tu.
Iako mu je dosadilo. I otišao je.
Zbogom moj veliki, dragi Badžo; Prijatelju prije svega.
