четвртак, 9. октобар 2014.

Dodikova Tri Kastrata – Kraj Arije


piše: Slobodan Vasković
Banjaluka je 08.10. okrenula leđa Dodiku, stavila tačku na njegovu političku karijeru i okončala devetogodišnju diktaturu. Banjaluka nije došla na miting SNSD-a, ignorisala ga je, nije podlegla ni prijetnjama ni ucjenama kojima se Režim služio.

Banjaluka zna biti spora, ali kada se pokrene, onda subjekt njene ljutnje, razočarenja, zgađenosti difinitivno biva teško poražen. U poslednjih 17 godina, ovo je četvrti put da je Banjaluka odlučila o promjeni vlasti.

Svoj poraz Dodik je razrogačenih očiju video na polupraznom Trgu Krajine.

Taj poraz, koji će biti zvanično verifikovan 12. oktobra, ne mogu spriječiti višedecenijski, dobro ugojeni i od Režima preplaćeni, lakeji svih diktatorskih dvorova, angažovani da, poslednjih dana kampanje, zmijski otrov bace na sve one što žele da im uskrate nezaslužene sinekure.

Međutim, odavno je to potrošena Legija; Legija davalaca tuđe krvi, Legija svih pljačkaških pohoda, Legija koja je zastupala sve Režime na ovim prostorima. A kada bi počeli tonuti, bježali su prvi sa Galija, hitajući novom gospodaru.

Ti isluženi Legionari danas, umjesto stvarne bitke za Dodika, otimaju se za zadnje mrvice sa njegovog autokratskog stola, hineći borbu do poslednjeg daha. Kojeg oni nemaju već dobrih petnaestak godina.

Dok u torbe trpaju sve što se strpati može, usput ispaljuju na brzinu reciklirane panegirike Vođi na odlasku i paskvile protiv onih koji ga zauvijek šalju u političku prošlost.

Ako se malo pažljivije izanaliziraju i panegirici i paskvile, teško se oteti utisku da su podjednako odvratni, plitki, ovještali, nekreativni. Riječju baš jadni.

Konfekcijske uvrede, ispaljene hiljade puta iz usta vječitih sluškinja svih Režima, apologeta zla koje su ti režini počinili, trubadura plaćenih sa narodne grbače i zaduženih za ukivanje u sramne lažne epove, neće promijeniti ništa u prirodnom redu stvari koji kaže da Dodik definitivno odlazi. Izvan svake razumne sumnje.

Ipak, Legionari su itekako bitni, jer, poput magnetne rezonance, precizno oslikavaju dubinu truleži društva koju je Režim prouzrokovao.



Oni su otvoreni gnojni čirevi, ogromnih razmjera, koji svojim postojanjem, vidljivošću i vrenjem, pokazuju/dokazuju da je došlo vrijeme da ih se liječi, da ih se društvo otarasi. Tako što će ih istisnuti. Sa šerpe vlasti.

Postoje dvije kaste lakeja – domaći, koji ima status parija i matični, što bolje kotira u aparatu služinčadi Režima.

Ovdašnji lakeji svezali su svoju sudbinu za Dodikov politički život.

Danas oni više strahuju za njegovu političku sudbinu, nego za sopstveni život, bitnije su im njegove brige i glavobolje od sopstvenih najvećih problema; Danas se oni kuhaju u Loncu polupraznog Trga Krajine, nadajući se Čudu. Ali, Čuda nema. Samo čuđenje što su u tolikoj mjeri potcijenili sami sebe, doživljavajući se bezvrijednim do mjere da su se odlučili da žive Dodikov život, da se raduju njegovim uspjesima, da boluju zbog njegovih neuspjeha, da, suočeni sa 12. oktobrom, vrište od straha u sopstvenim glavama. Prirodan završetak ubogih imitatora, loših kradljivaca identiteta.  

Matična služinčad dolazi iz Matice; Iz beogradskih ugodnih restorana, kvalitetnih stanova, skupocjenih automobile… odrađuju svoje poslednje zadatke – spremanje trpezarijskog stola Režima.

Otimaju sve što išta vrijedi: Kosti za supu, krilca za supu, povrće se može i podgrijati, pečenje zalediti, rakiju sastavi, ne bacaj ni vino, koja stotina hiljada još se možda može prebaciti… 

Pijančilo se i gostilo devet godina, na stolu je štošta bilo. I otpaci su slasni.

Matičnu koloniju satrulih legionara predvode Emir, Kec i Lazanski, uz pratnju ostalih antića, vukadinovića, zavetnika protiv svake demokratije u Srba i protiv normalnog života Srba.

Najžešće se Emir od njih bori, što i ne čudi, jer on je dohvatio čak do buta. Međutim, Emir je već odavno krezub, ujeda tu nema. Čuje se tek slabašna piska nekada uglednog i moćnog barda. Kojeg je napustila čak i sopstvena sjena. Od stida.

Kec je mudriji, svjestan je da je baš nejak. Ponio je tek ruksačić da potrpa nešto ogrizaka sa stola i ponese kući u Beograd. Odavno je krtinu odnio i spremio na sigurno u Srbiji.

Republika Srpska za njega je bila i ostala lagani mentalni bauštel, kojim je fascinirao ovdašnje neznalice, poltrone, parije, prodajući im trice i kučine, šarene laže i staklena ogledalca. Komanči su vješto prevareni.

Lazanski je uzeo toliko da ne mora da se pojavljuje u RS i javno služi, ali ima obavezu da sa “beogradske osmatračnice” ispali poneku poderanu paranoju  na neprijateljske mu redove. Što on čini u maniru zadnjeg džambasa, koji lipsalu ragu prodaje pod firmom rasnog ata.
Za Lazanskim se već poodavno prašina ne diže, ma koliko prašnjav bio drum.