piše: Dragan Čavić
Zadnji dan 2012. godine Večernje novosti su objavile
intervju sa Miloradom Dodikom. Drugi dan 2013. godine režimski Glas i Nezavisne
novine objavili su intervju koji je dao režimskoj novinskoj agenciji SRNA.
Po običaju i po vlastitom ubjeđenju, najveći Srbin u
hiljadugodišnjoj srpskoj istoriji, u prazničnoj atmosferi ponovo srbuje, političke
protivnike optužuje da su izdajnici, saradnici zapada i američke diplomatije, a
on, stamena srbenda, proruski, proizraelski i proazerbejdžanski patriota, koji
je zaustavio propadanje Republike Srpske, najbolje zna šta Srbi trebaju činiti
i u Srbiji i u Republici Srpskoj.
Nije on bez razloga, prije par dana, kao pokrovitelj,
aplaudirao na manifestaciji Nezavisnih novina kada je za ličnost godine izabran
Milo Đukanović, jer se očigledno slaže da je Milo najbolji, zato što je priznao
Kosovo kao nezavisnu državu, jer je uspostavio Crnogorsku pravoslavnu crkvu i
ukinuo Srpski jezik u školama u svojoj privatnoj državi.
Milo mu je uzor, jer ima državu u privatnoj svojini, što
bi i Milorad htio. Doduše, Milorad nema državu (volio bi da ima, ali još ne
može), a do tada on ima entitet, i to u privatnoj svojini, kao i Milo.
I ovaj put poručuje Nikoliću i Dačiću da im je
najpametnije da priznaju državu Kosovo i da Srbiji prisajedine sjever Kosova, a
preostale Srbe iz južnih enklava da presele u Srbiju i Republiku Srpsku.
Ako je to neostvarivo, poručuje im da teret Kosova skinu
sa vrata Srpskog naroda, i da neopterećeni krenu u svijetlu budućnost.
Ovakve prosvijetljene i vizionarske političke lekcije
nije dijelio svom prijatelju Borisu Tadiću, koji je vlast morao prepustiti
„političkom pobačaju“ kako je Milorad krajnje primitivno i bezobzirno nazvao predsjednika
Srbije Tomislava Nikolića, dva dana prije Borisovog poraza.
Po ko zna koji put Milorad ponavlja da je od 2006. godine,
kada je on ponovo postao premijer, zaustavljeno nestajanje Republike Srpske, a
još se i licemjerno prisjeća da je sve počelo zajedničkim tablicama i državnom
graničnom službom, a onda i ostalim nadležnostima koje su prenošene na nivo
BiH.
I opet ponavlja, oni koji su protiv njega protiv su
Republike Srpske, jer ako oni dođu poslije njega, nestaće Republika Srpska.
Svi su se nekome prodali, samo on nije.
I ne zaustavlja se samo na političarima, sada su na
dnevnom redu i mediji koji ne informišu po njegovoj želji.
Prije nekoliko sedmica vlasniku BN televizije je
telefonom ispsovao sve što se opsovati može, uključujući najbližu porodicu;
vulgarnije nego što to može uraditi najprimitivniji kočijaš, a sada ga je i svrstao
u red stranih plaćenika i izdajnika.
To što je Dodik u stanju izgovoriti i uraditi novinarima
najbolje znaju oni koji nisu njegovi i koji ga se ne boje, a takvih je, nažalost,
malo u Republici Srpskoj.
Po njegovom ubjeđenju, on najbolje zna šta je najbolje
svim Srbima svugdje u svijetu. Svi drugi nemaju vizije koje ima on, „vizije
srećnog i međunarodno uvaženog Srpskog naroda“.
„Ko ga ne zna skupo bi ga platio“ kaže stara narodna
poslovica.
Rekao bi čovjek, Milorad Dodik se bavi politikom tek od
2006. godine. Do tada je samo posmatrao šta se događa, učio na greškama drugih
i čekao svoju priliku da prekine saradnju Republike Srpske sa mrskim
neprijateljima sa zapada, i da obznani najsrpskiju od svih srpskih politika. Kakve
li ironije!
Izgleda da normalan čovjek mora redovno podsjećati na sva
Miloradova politička djela u protekle 22 godine; koliko je politički aktivan,
da bi se shvatila politička i moralna prevrtljivost ovog nevjerovatnog
političkog cinika, od 1991. godine.
On, Milorad Dodik, u rano proljeće 1992. godine čuvenim
avionom tzv. Kikašom, iz Laktaša je sa porodicom pobjegao u Beograd. Odatle je
sve do januara 1998. godine „ratovao“ za stvaranje Republike Srpske švercom
cigaretama, alkoholom i gorivom, i bio miljenik Slobodana Miloševića.
Od njega je dobio šansu da nešto zaradi, pa je i u Srbiji
formirao firmu za proizvodnju namještaja i dušeka „Igokea“. Trgovao je i sa
Republikom Srpskom i Republikom Srpskom Krajinom.
Blizak Borislavu Mikeliću, preko kancelarije RSK u
Beogradu i Slobodanke Parežanin imao je eksluzivno pravo za dozvole za
trgovanje. I uz sve te privilegije, koje je imao od 1992. godine pa sve do
polovine 1998. godine, uspio je poslovno propasti i ostati bez ičega i u
dugovima do guše.
Kada je Narodna skupština RS tokom rata odbila Vens
Ovenov plan, Milorad Dodik je bio jedini poslanik iz RS koji je taj plan
podržavao, a taj plan je bio plan sahrane ideje postojanja Republike Srpske.
Poslije rata bio je najbliži saradnik i nada američke
diplomatije. Kao takav je i došao na mjesto predsjednika Vlade RS na Krstovdan
1998. godine, uz punu podršku SFOR-a, ali i Miloševića.
Brutalno se obračunao sa SDS-om i SRS-om i preko noći
preuzeo svu vlast u svoje ruke.
Šprdao sa na račun srpske tvrdoglavosti i
nefleksibilnosti Momčila Krajišnika,i poručivao da Srbi ne smiju biti protiv
BiH.
Krajišnika, Buhu i Poplašena optuživao je da su Republiku
Srpsku odveli u međunarodnu izolaciju, a sa Plavšićkom je srdačno otvorio vrata
međunarodnom intervencionizmu dolaskom na vlast uz podršku SFOR-ovih tenkova i
helikoptera.
Samo tri mjeseca poslije ustoličenja u fotelju predsjednika
Vlade RS, organizovao je logistiku za
rušenje Slobodana Miloševića: cijela tadašnja opozicija Srbije, u hotelu San u
Laktašima, uz podršku Amerikanaca sa Dodikom je radila na pripremi rušenja
Miloševića, bez prekida sve do Miloševićevog pada.
Kada je on došao na vlast u Srpskoj, počela su hapšenja i
progon po nalozima Haškog tribunala, a prije njega to se nije događalo.
U Madridu, Sintri, Bonu na sjednicama Savjeta za implementaciju
mira u BiH, zdušno je podržavao uvođenje nadležnosti Visokom predstavniku da
smjenjuje kadrove SDS-a i SRS-a. To što je podržavao i dobio je, pa su smjene i
progoni krenule upravo onda kada je on došao na vlast.
U pripremama NATO-a za bombardovanje Srbije, on je krajem
1998. godine i početkom 1999. godine obećao Amerikancima da će zadržati mir u
RS kada počne bombardovanje Srbije, pod uslovom da se smijeni izabrani predsjednik
RS Nikola Poplašen kako bi se onemogućio izbor nove Vlade RS, i Dodik ostao na njenom
čelu i poslije izbora 1998. godine. Tražio je i da mu zapad pomogne da Brčko
ostane u sastavu RS, i prijetio ostavkom ako odluka bude loša po Srpsku.
U martu 1998. godine, isti dan smijenjen je Nikola
Poplašen i donesena konačna i loša arbitražna odluka za Brčko, Dodik je u znak
neslaganja sa ovom zapadnom nepravdom podnio ostavku koja je trajala manje od
24 sata.
Poslije prijateljskog ubjeđivanja američkog ambasadora da
to ne čini, povukao je ostavku, odmah je progutao i oduzimanje Brčkog i smjenu
Poplašena, samo da bi nezakonito, nasilno, nelegalno i nemoralno ostao
predsjednik Vlade RS.
Za uzvrat je dobio zabranu da potpredsjednik RS Mirko
Šarović imenuje novog Predsjednika Vlade RS, i nasilno je vladao sve do
2001.godine.
Nije mu bilo dovoljno što je OHR smjenio Poplašena, nego
je on odmah uskratio finansiranje kabineta predsjednika RS, a onda je i zabranio
ulazak u kabinet predsjednika RS Poplašenu i svim njegovim saradnicima.
Tada se šprdao na prorusku politiku SDS-a, a Radovana
Karadžića nazivao kriminalcem kojem treba presuditi srpski narod.
Bespogovorno je provodio sve ono što su Amerikanci od njega
tražili, pa su tako uvedeni jedinstveni pasoši BiH bez oznaka Republike Srpske,
uvedene jedinstvene automobilske tablice, DGS, osnovan Sud BiH, povećan sastav
Savjeta ministara BiH, ukinut dinar kao platežno sredstvo u Republici Srpskoj...
Tih godina je primljen kod Klintona; Olbrajtova ga je
nazivala „svježim daškom vjetra“ na Balkanu, jer je bespogovorno i brutalno
uništavao od naroda izabrane predstavnike SDS-a i SRS-a, zajedno sa SFOR-om i
Visokim predstavnikom u BiH.
Kada je otišao sa vlasti 2001. godine, iza sebe je
ostavio budžetsku provaliju, neisplaćene plate i penzije, ali i brojne afere
koje nikada nisu dobile sudski epilog. Iz tog vremena traju njegova poslovna
prijateljstva sa Draganom Đurićem, vlasnikom Zekstre iz Beograda, i Draganom
Čičićem, vlasnikom više firmi u Srbiji i Hrvatskoj.
Ta prijateljstva imaju kontinuitet sve ove godine i za
rezultat imaju višemilionske štete po Republiku Srpsku nastale poslovnim
transferima u korist Čićićevog Zmijanjeplasta i Đurićeve Zekstre.
On, koji danas isprazno srbuje i dijeli političke lekcije
svim Srbima koji su od naroda izabrani i u Srbiji i u Republici Srpskoj, ima
samo jedan cilj: ostati što duže na vlasti po cijenu primjene svakog oblika
sile protiv svih onih koji ga mogu ugroziti u toj namjeri.
I danas, kada živi u ubjeđenju da sve što radi radi u
interesu srpskog naroda, pravi ogromne političke greške kao i tokom rata i u
vrijeme svog prvog premijerskog mandata, kada je isto tako bio ubijeđen da sve
što radi radi u interesu Srba.
A prava istina je da u njegovom političkom djelovanju
postoji samo jedan interes koji ga pokreće ogromnom energijom, a to je lični
interes.
Navodna briga i rad za srpske nacionalne interese samo je
obično sredstvo za vladavinu, režimsku, brutalnu, nemilosrdnu i bezočnu u
funkciji njegove enormno obogaćene porodice, nekoliko bliskih prijatelja i
njihovog ogromnog imetka.
Navodni sukob sa zapadnim adminstarcijama i navodna
prosrpska Dodikova politika nikada nisu doživjeli bilo kakvo kažnjavanje.
Nikada niko iz Dodikove stranke i njegovih koalicionih
partnera nije kažnjen nekom odlukom OHR, ali su zato predstavnici SDS-a, ali i SRS-a,
redovno kažnjavani i progonjeni.
Sve njegove tzv. velike političke pobjede u tzv.
zaustavljanju prenosa ovlaštenja sa RS na BiH, u stvari su Pirove pobjede, jer
da njega nije bilo ti prenosi ovlaštenja ne bi se ni dogodili.
On tvrdi da je srpskom narodu vratio dostojanstvo, ali
zaboravlja da kaže da je upravo to dostojanstvo on satjerao u crnu zemlju,
preuizimajući vlast u Republici Srpskoj na tenkovima SFOR-a, sa svega 2
poslanika u Narodnoj skupštini RS.
Više od 6 poslednjih godina njegove neprekidne vladavine
obilježene su najvećim kreditnim zaduženjima od MMF-a i drugih zapadnih
finansijskih institucija i banaka. On, koji optužuje opoziciju da se prodala
zapadu, sa istim tim zapadom dogovara kredite i prodaje budućnost vlastitog
naroda koji će jednog dana vraćati sve dugove koje je upravo Dodik napravio.
Kako je moguće da njemu kredite daju oni protiv kojih se
on navodno najviše bori?
Za Republiku Srpsku nije bilo kredita ni aranžmana sa
MMF-om u svim godinama kada je Predsjednik Vlade bio iz SDS-a. Kad god je Dodik
na vlasti krediti teku bez ograničenja. Od ukupnih inostranih, isključivo “zapadnih“,
kredita, odobrenih Republici Srpskoj, 95 % je dogovoreno sa Dodikom.
I sada, dok isprazno srbuje i optužuje nas iz opozicije
za navodno podaništvo zapadu i Amerikancima, on sa njima konstantno održava
nesmanjenu komunikaciju i obećava sve i svašta - od ulaska u NATO do uvođenja
Apelacionog suda BiH. Ali više mu ništa ne vjeruju, pa se i susreću sa njim
samo kad moraju.
Zbog toga šalje Radojičića po svijetu da uvjerava
sagovornike u Vašingtonu i Briselu da je njegova retorika samo sa namjerom da
se ne dozvoli dolazak na vlast SDS-a, koji će voditi još radikalniju politiku
od njegove retorike. Zato ih moli da začepe uši, i da ne obraćaju pažnju na ono
što govori, već da cijene šta će uraditi. Obećao je da više neće ni spomenuti
riječ referendum, i da će sve uraditi da BiH implementira uslove za nastavak
integracije u EU i NATO.
Svoj strah od socijalnih nemira koji mogu eskalirati zbog
njegove nakaradne ekonomske politike, i koje mogu pokrenuti izgladnjeli i
opljačkani građani, pretvara u zapadnu zavjeru u režiji Amerike i Evrope, koja
navodno treba da se dogodi na proljeće uz saučesništvo „domaćih izdajnika i
stranih plaćenika“.
Za sve su kriv Bosić, Čavić i Ivanić, jer „jedan skija sa
američkim ambasadorom na Jahorini, drugom kampanju plaćaju stranci, a treći
hoda po svijetu i olajava njegovu prosrpsku politiku“, tvrdi Srbenda Milorad.
Laž je njegovo jedino sredstvo protiv opozicije, a
njegovi mediji služe da ponavljaju njegove laži kako bi sto puta ponovljene
laži postale istina. Ako je to doskora i moglo, sada može mnogo manje, jer je i
najzagriženijim pristalicama njegovog srbovanja postalo jasno koliko su prazna
njegova obećanja, i koliko se teže živi otkako on vlada.
U svim njegovim retoričkim egzibicijama, najmanje koga treba
da se boji je opozicija. On zna da opozicija trenutno nema dovoljno poslanika
da sruši njegov režim, ali takođe zna da u njegovim redovima ima mnogo onih
koji više ne mogu trpjeti ni njega ni njegove poltrone kojima je okružen.
U njegovim redovima postoje oni koji će ga sigurno mnogo
brže srušiti od opozicije, a to su oni koji su uzidani u temelje njegove vlasti,
i kojima je okružen. Oni pregovaraju sa probranim administracijama sa zapada,
ali i istoka, da se okanu Dodika koji je otišao predaleko i nepovratno na putu
političke isključivosti i utopije, ali kriminala i korupcije.
Srušiće ga i njegovi ministri, poslovni partneri, direktori
javnih preduzeća, fondova, načelnici opština, koji više ne mogu trpiti davanja;
po kafanama pričaju šta su sve i kome morali dati, ali i kako će propasti zbog
tolikih davanja.
Ovakav kakav jeste postao je nepodnošljiv za one koji ga
okružuju, a uz to je postao i nepovjerljiv prema gotovo svima, osim prema
četvero najlojalnijih i najbližih (Mitrović, Čubri, Cvijanović i Korać).
Nisu više samo izdajnici oni iz opozicije, izdajnik sada
može biti i svako iz njegove stranke, osim ovih četvoro najbližih.
Svoj ego preostalo je samo da hrani pljuvanjem onih od
kojih najviše strahuje, dijela opozicije i stranaca koji mu više ništa ne
vjeruju i koji su ga odavna potpuno „rendgendski snimili“ i strpljivo čekaju,
jer imaju vremena, a ovakav kakav je Dodik im trenutno najviše politički
odgovara.
Priča a ne djeluje protiv njih, što je za njih, u ovim
okolnostima, poželjno i podnošljivo.
Istovremeno, detaljno i tiho istražuju mnoge stvari, što
on zna i od čega ne spava mirno. To rade i u Srbiji, a to ga najviše brine i
čini nervoznim. A sve je više onih oko njega koji između svoje i njegove glave
biraju svoju.
Milorad je u paranoičnom strahu, više nikome ne vjeruje,
i preostalo mu je još samo poslednje vjerovanje, da će ga u odsudnom trenutku
štiti narod.
Po njemu, srpski narod mu je dužnik, jer je on lično spasio Srbe od unitarne BiH, i on
očekuje od naroda, onda kada dođe na red istina o njemu samom, da taj isti
narod to shvati kao zapadnu propagandu i laž,i da poskače sa motkama u rukama
braneći Milorada i njegov mukom stečeni imetak od „mrskih stranaca i domaćih
izdajnika“.
„Prljavi zapadni dolari“ i „izdajnička plaćena opozicija“
za njega su saučesnici srpskog proljeća po uzoru na arapsko proljeće, koje
treba da se desi ove godine, kako Milorad prognozira.
Ove izmišljotine Milorad plasira da kod gnjevnih građana,
osiromašenih i opljačkanih od strane njegovog režima, utihne potrebu da izađu
na ulice i pruže otpor režimskoj bezočnosti,nepotizmu, korupciji i otimačini.
Jer, izlazak na ulice je izdajnički, antisrpski i
plaćenički čin, ko god da to radi protiv njegovog režima.
Ne strahuje on od arapskog proljeća, poučen sudbinom
arapskih naroda, njega brine način na koji su kraj dočekali arapski diktatori.
Sve što je stekao vladajući, ubijeđen je da je stekao pošteno
, i uz put sam sebe ubjeđuje da je i to skromno s obzirom koliku političku
zaslugu ima za sadašnju političku poziciju Republike Srpske, koja po njemu
nikada nije bila čvršća.
I zato on, bojeći se naroda, strahuje da bi narod mogla
povesti opzicija, jer je siguran da to neće uraditi Mišićka i Ćurguz (za njega
su i oni plaćenici, ali njegovi).
Milorad je svjestan - jednoga dana doći će kraj režimu.
Kad tad.
Što je kraj bliži, njegov strah je veći.
A on i dalje neka priča šta hoće. U zadnje vrijeme iz njega
sve više izlazi strah, jer je sve više sam i jer sa prijateljima koje on ima
njemu i ne trebaju neprijatelji.
A ja mu nisam prijatelj.
