piše: Slobodan Vasković
„Minhenski paket“, sastavljen od
raznoraznih neimenovanih NVO, neimenovanih špijuna i revolucionara, neimenovanih
stranih obavještajnih službi; zapržen sa imenovanih navodnih 10 miliona dolara,
(upumpanih u Republiku Srpsku za rušenje Milorada Dodika), danima je zabavljao
ovdašnju javnost. Krešendo je bio u emisiji RTRS-a „Presing“, gdje su dva
izanđala lafoobavještajca trebali da pred srpskim publikumom, u čast odbrane „srpskih“
interesa, smažu/pojedu/progutaju/sliste dvoje predstavnika NVO, odabranih da
budu žrtve ove bolesne, psihodelične paraobavještajne „minhenske“ priče! Ali,
ne lezi vraže: NVO „Jelo“ nije dozvolilo da bude pojedeno, već je, na potpuno
iznenađenje režisera „Masterchef“ i voditeljice/snaše, bez puno pardona, ali sa
mnogo izraza gađenja, pojelo Kanibale, koji su se prethodno ugušili u vlastitim
bljuvotinama.
Nakon što su bolesni Čuvari ovdašnjeg
svakodnevnog pakla završili u kanalizaciji, (kao i pomenuta emisija), te nakon
što su predstavnici NVO iz lonca spremljenog za njih izašli kao potpuni
pobjednici (onaj nesretni potpredsjednik pobjegao je vrlo svjesno „Jelu“ ispod „Zuba“),
mnogi su skloni „Minhenski paket“ prepustiti zaboravu, arhivirajući ga pod
oznakom „Gadarije Režima“. I prepustiti se čarima analiza koje nedvosmisleno
govore da je Milorad Dodik pao u najsmrdljiviju kaljugu čim je sebi dozvolio da
ga brane tipovi poput onih iz „Presinga“, koji su jedino maksimalno uspjeli da
pokažu svu mentalnu i intelektualnu bijedu režima i njegovih sluga. Bila bi to
greška.
Dodik zaista ima ogromnih i vrlo
vrlo dramatičnih razloga za zabrinutost. Oni su čak objavljeni/pozicionirani u
suludoj priči o „Minhenskom paketu“. U toj skaski upisana je rečenica koja glasi
„...Zagreb, Beograd i zemlje zapadne diplomatije
potpuno su saglasne da Dodikovo liderstvo treba što prije ograničiti, a
Republiku Srpsku što više destabilizovati”.
U stvari, ovo je ključna rečenica cijele “Minhenske”
priče, a najznačajnija poruka u njoj jeste da je i zvanični Beograd pristao na
rušenje ne samo Dodika, već i Republike Srpske. To bi trebalo da znači da je RS
u neobjavljenom ratu sa cijelim svijetom. I to ratu, u kojem je zvanični
Beograd šef neprijateljske mašinerije. U to ne bi trebalo biti sumnje, jer takvu
tvrdnju iznose Dodikove apologete, koji su prije nekih desetak godina istom tom
Dodiku pljunuli ravno u lice, kada su im to stranci naložili (slučaj Dragan
Gašić na RTRS).
Bilo bi neozbiljno cijelu ovu
situaciju sa „Beogradom koji je pristao na rušenje“ tek tako odbaciti, tvrdeći da
je to netačno. Naprotiv, to je tačno; s tim, što aktuelni zvanični Beograd ima
namjeru da detronira Dodika, što nikako ne znači da će, usput, razvaliti i RS.
Dodik je za zvanični Beograd simbol
svega ono protiv čega se danas taj Beograd bori – Mišković, Beko, Đurić...,
urušene institucije, korupcija, kriminal, pljačka države... Gotovo sve mete zvaničnog
Beograda su Dodikovi prijatelji i poslovni saradnici; u gotovo svim istragama
koje se vode u Beogradu dio tragova vodi ka RS i Dodiku... Beograd, htio ne
htio, mora djelovati protiv Dodika ukoliko želi da u Srbiji uvede sistem u
kojem sjecikese, hohštapleri, gulanferi, kriminalci, kurve i đidije neće biti vlasnici
iste te Srbije, već će ona biti vraćena narodu.
Da se ne lažemo, Beograd će
ukloniti Dodika sa vlasti. Ali, isto tako, da se ne lažemo, Beograd ga je i
doveo na vlast. I ne samo njega, već i sve ostale koji su bili lideri u ovom
entitetu – od Radovana, preko Biljane, pa sve do Milorada. Nikakve NVO, strane pare, k.., palci..., neće
detronirati ovdašnji režim. Učiniće to Beograd.
Svjestan je toga Dodik. I
prestravljen je zbog te činjenice, kao i njegove bijedne sluge, koje su ga
dovele u mišolovku u kojoj se trenutno nalazi. Poistovjećivanje Dodika sa
Republikom Srpskom i identifikovanje političkog obračuna koji sa njim,
neminovno, iz Beograda slijedi kao napada na RS, posljednja je linija odbrane
hulja što su ovaj entitet uništili po principu svojih beogradskih prijatelja,
koji se u toj zemlji sada odazivaju na ime „bivša vlast“.
Upravo ta „bivša vlast“ iz
Beograda koautor je „Minhenskog paketa“. Preciznije, ne postoji „Minhenski
paket“, postoji samo „Beogradski paket“, a svi minheni, zagrebi, strane diplomatije, službe, milioni..., tek su
začini koji bi trebalo da prikriju činjenicu da je paket, kojim nas
kontaminiraju već dvadesetak dana, poslat iz đilasovog Beograda.
Bivša srbijanska vlast u Dodiku,
svom prijatelju i poslovnom saradniku, vidi zadnje sredstvo kojim se možda može
suprotstaviti vladajućem establišmentu u Srbiji. Tamošnja opozicija
(preciznije, njen najveći dio koji vodi DS) potpuno je razbijena, razdrobljena,
mikrosegmentirana, i, što je najvažnije, žestoko uplašena zbog uspostavljanja
pravne države, koja je mišiće i zube već pokazala na najtvrđim orasima, kakav
je Miroslav Mišković. Nakon što je on, tajkun nad tajkunima, slomljen bez
pardona, svi ostali se mogu tretirati kao faširano meso.
Taj poraženi Beograd, koji više
ne drži u ropstvu Srbiju, sada pokušava da one koji ih pozivaju na odgovornost oslabe
nekim udarom iz RS, u kojem će Dodik biti u ulozi „ratnog ovna“ što bi trebalo
da razbije kalemegdanske kapije. Cilj je da se aktuelni beogradski vlastodršci predstave kao "antisrpski projekat". Nemoguća misija.
Uprkos tome, oni neće stati. Tzv.
„Minhenski paket“ je samo prvi u nizu sličnih, koji će „smijenjeni Beograd“
baciti na ovaj entitet, vjerujući da će tako nanijeti štetu zvaničnom Beogradu.
S pravom su ubijeđeni da Dodik nema kud i da mora igrati ovu igru u kojoj je
unaprijed osuđen na potpuni poraz. Dodik i njegov „Orkestar za sahranu RS“ se neće lako predati, jer su svjesni da gube
sve - od bogatstva do slobode. Teške bitke tek slijede, ovo je bilo
zagrijavanje, ali neka. Bitno je da se zna pobjednik.
