четвртак, 17. јануар 2013.

IMPERIJA DODIK 2

Portal "Žurnal" krajem 2011. godine objavio je iscrpan dosje o poslovnoj biografiji Milorada Dodika u kojem je naveden najveći broj njegovih poslova, veze sa tajkunima, firmama, te načini na koje je sve dolazio do novca. U dosjeu su navedene i nekretnine porodice Dodik. Dosje prenosimo uz dozvolu redakcije "Žurnala".

IMPERIJA DODIK

Poslovna biografija gospodara Republike Srpske (2)




PRVI PREMIJERSKI MANDAT: Prvi milioni

Dodiku se životna šansa otvara 1997. godine, kada Biljana Plavšić tadašnja predsjednica RS, poslije osuđena za ratne zločine, pokreće akciju protiv Radovana Karadžića i cijepa SDS. Na vanrednim izborima Dodik ulazi u NSRS, a u januaru 1998. godine postaje i premijer u prvoj poslijeratnoj multietničkoj vladi.

Dodik je u to vrijeme bio prezadužen. Sem već navedenih dugova, potraživanja od njega i „Igokee“, imala je i „Agroprom banka“ koja mu je 1997. godine oduzela kuću u Laktašima, jer nije imao novca da servisira 80 hiljada maraka kredita.

Istina, Dodik je u to vrijeme posjedovao dvosoban stan u Laktašima i dva manja stana u Beogradu, ali njihova vrijednost nije bila dovoljna da podmiri ni dvadeset posto ukupnih dugova koje je imao.

Preuzimanjem funkcije predsjednika vlade, Dodik unapređuje svoje imovinsko stanje. Odmah po dolasku na vlast naplaćuje cigarete koje su mu oduzete tokom rata. Na ovom poslu zaradio je više od milion maraka, premda ni po kom osnovu nije mogao od Republike Srpske naplatiti ta potraživanja.


Vraća dugove i kreće u izgradnju imanja. Za vrijeme prvog mandata, na imanju u Bakincima izgradio je niz drvenih kućica, ribnjak i bazen. Navešćemo samo dva „državna“ posla, koji su najbolji obrazac Dodikovog odnosa prema narodnom novcu, i pokazatelj kako je do para dolazio. U tim poslovima pomogli su mu Dragan Đurić, predratni taksista iz Dervente, a sadašnji uspješni beogradski biznismen i predsjednik FK „Partizan“, te Mile Radišić, nekadašnji direktor „Lutrije“ RS, koji je trenutno optužen pred banjalučkim sudom zbog malverzacija sa akcijama „Medicinske elektronike“.

Kredit za Zekstra Rent A Car

Priča počinje 23.12.1998. godine, kada je premijer Milorad Dodik odobrio kredit iz deviznih sredstava budžeta RS u iznosu od 750 hiljada KM preduzeću "Zekstra rent a car" (svidokumenti u posjedu “Žurnala”). Prvi problem je što je riječ o privatnoj firmi iz druge države, tadašnje SR Jugoslavije i sadašnje Srbije jer je “Zekstra” registrovana u Zemunu.

Za realizaciju odobrenog kredita bila je zadužena “Agroprom banka” A.D. Banjaluka. Rok vraćanja je bio šezdeset dana, a kamata nula. Na ovom mjestu počinjena je druga zloupotreba, jer je Dodik u ime vlade RS, a bez njenog znanja, potpisao sa “Agroprom bankom” Ugovor o komisionom kreditu, kojim se u članu 1 precizira da Vlada RS "odobrava Banci namjenski devizni kredit iz deviznih sredstava budžeta u iznosu od 750.000 KM".

U članu 2 istog Ugovora navodi se da će "odobreni kredit iz člana 1 ovog Ugovora banka plasirati preduzeću "Zekstra rent a car", Beograd (Zemun). Znači, banka je samo bila bajpas između Vlade RS i zemunske firme.


Banka je toj firmi isplatila prvu tranšu u iznosu od 350 hiljada KM. To su nove zloupotrebe, jer je Vlada RS budžetska sredstva beskamatno dodijelila firmi iz države u kojoj nema nikakve ingerencije. Pare su date na posudbu beskamatno, iako u to vrijeme budžetska sredstva nisu, zbog odluke MMF-a, mogla da se posuđuju ni ovdašnjim državnim firmama.

Prije nego što je banka isplatila onih 350 hiljada beogradskom preduzeću, sa njima je 23.12.1998. potpisala Ugovor o kratkoročnom deviznom kreditu, u kojem je precizirano da će "Zekstra" pare vratiti do 31.01.1999. godine, te da će za tu uslugu banci platiti kamatu od 1,5 posto. Dodik se protiv ovog dijela Ugovora nije bunio zato što on i Dragan Đurić, suvlasnik zemunske firme, nisu ni imali namjeru da vraćaju kredit. Jer, Đurićev kompanjon u toj firmi bio je niko drugi do Milorad Dodik.

Koliko im se žurilo, svjedoči i činjenica da je Ugovor između Agroprom banke i "Zekstre" potpisan isti dan kada i Ugovor između Vlade RS i banke.

Kada je došao 31. januar 1999. godine i banka od "Zekstre" nije ništa naplatila, uslijedio je, na molbu beogradske firme, aneks 1 Ugovora o kratkoročnom deviznom kreditu, kojim se precizira da će to preduzeće pare vratiti do 01.03.1999. godine.

"Zekstra" u februaru te godine vraća samo nešto više od 10 posto uzetog novca, odnosno 47 hiljada KM, i zbog toga im banka upućuje dopis u kojem ih obavještava da do novog predviđenog roka (01.03.1999. g.) moraju izmiriti preostale 303 hiljade KM i uz to još 9.526,60 KM na ime kamata. Zekstra" se nije obazirala ni na taj, a ni na ostale dopise iz banke i pare nije vraćala. (Dokumenti u posjedu “Žurnala”)

Formiranje taxi službe u Beogradu i Zemunu

Za 350 hiljada maraka kupljeno je jedanaest novih automobila "opel astra" i u okviru firme "Zekstra rent a car" organizovana je u Beogradu i Zemunu taksi služba. Ali, ne zadugo, jer je 24. marta 1999. godine krenula akcija NATO-a protiv tadašnje SR Jugoslavije, pod imenom "Milosrdni anđeo". Sve automobile Dodik je iz Beograda prebacio na svoje imanje u Bakincima kod Banjaluke. Čim je opasnost minula, "astre" su ponovo otišle za Beograd. Trajalo je to do septembra 2000. godine, koja je bila izborna. Sva vozila ponovo su dovezena u RS.

U to vrijeme na čelu Agroprom banke nalazio se Miroslav Soldat, postavljen na tu funkciju u maju 2000. godine. Miroslav je muž Irene Soldat, tadašnje poslanice SNSD-a u Narodnoj skupštini RS, a sadašnjeg pomoćnika Ministra obrazovanja. Dodik je Soldata “nagovorio” da iz deviznih sredstava banke, onih 303 hiljade KM, koliko je “Zekstra” ostala dužna, vrati u budžet RS, a njemu je predao onih 11 izraubovanih "opel astri" da se njihovom prodajom naplati.

Naravno da 11 polovnih automobila nije bilo moguće prodati za 300 hiljada maraka, već za nekih pedesetak, što znači da su na ovaj način oštetili “Agroprom banku” za preko 250 hiljada KM i tako znatno umanjili njenu vrijednost u privatizacionom procesu.

Soldat uopšte iz sredstava banke nije morao vraćati pare budžetu, jer su one dodijeljene komisionim kreditom, koji štiti banku kao posrednika.

Soldat je svojevremeno pokušao da demantuje ovu tešku nezakonitost, tvrdeći "da je Vlada bila okvirni garant Ugovora između banke i 'Zekstre'”, što je netačno. Ako bi bilo tako, onda je Vlada RS mogla samo garantovati da će vratiti novac banci, ukoliko to ne učini beogradska firma, što je van svake poslovne logike. Soldat je tada potvrdio da je banka uzela automobile “opel astra” kao naknadu za neisplaćeni kredit, čime je praktično konstatovao počinjenu zloupotrebu.

Treba istaći da je posljednjih dana svog prvog premijerskog mandata Dodik banjalučkoj verziji beogradske firme "Zesktra" dodijelio još jedan kredit vrijedan 250 hiljada KM. Učinio je to 31.12.2000. godine preko tadašnje "Kristal banke", iako premijer po zakonu ne može napraviti ni jedan jedini finansijski aranžman iz javnih sredstava. Ni te pare, naravno, nikada nisu vraćene.

3.

POSLOVI S KUMOM: Zarada na lutriji

Kuća na Kipru


Dodik je za vrijeme prvog premijerskog mandata kupio i kuću na Kipru, u Limasolu, što on demantuje. Njegova kći je prije par godina izjavila da je na Kipru završila koledž na smjeru “General Business Administration”. Do kuće je Dodik došao, nakon posla dogovorenog između „Lutrije“ RS i kiparske firme „Glori“. Direktor „Lutrije“ u to vrijeme bio je Mile Radišić, Dodikov kum i, donedavno, prvooptuženi, kako je to Specijalno tužilaštvo RS tvrdilo, “šef zločinačke organizacije” koja je ovaj entitet oštetila za milionski iznos malverzacijama sa akcijama „Medicinske elektronike“.


Mile Radišić je nakon rata radio kao vozač, a najznačajniji posao bio mu je voženje Branislava Lolića, nekadašnjeg visokog funkcionera SDS-a u Banjaluci. Tokom previranja 1997. godine i sukoba između Biljane Plavšić i Radovana Karadžića, Lolić je podržao tadašnju predsjednicu RS i bio jedan od osnivača njenog Srpskog narodnog saveza. Zajedno sa njim u SNS učlanio se i Radišić koji neobično brzo završava fakultet i biva postavljen na čelo „Lutrije“ RS. Tog trenutka kreće Radišićevo naglo bogaćenje, uspostavlja bliske odnose sa tadašnjim premijerom Dodikom, a najveći dio novca iz „Lutrije“ završava u privatnim džepovima.

Pljačka „Lutrije“

Vrhunac je famozni ugovor između “Lutrije” i kiparske firme Glori, potpisan 11. marta 2000. godine. Dodik i Radišić su se u pratnji Branislava Lolića, tadašnjeg predsjednika Upravnog Odbora Lutrije, zaputili u Limasol i potpisali štetni ugovor, prema kojem je iz “Lutrije” Republike Srpske u devet narednih godina trebalo da se na nezakonit način izvuče oko 90 miliona maraka.

Suština štetnog dokumentasadržana je u odrednici da firma “Glori” u savez sa “Lutrijom” unosi jedan računar, i delegira jednog čovjeka u Menadžerski tim, dok “Lutrija” ustupa sve svoje materijalne, infrastrukturne i ljudske resurse.

U takvoj postavci stvari i sve ostalo je nezakonito: tako je određeno da od zarade, “Lutriji” Republike Srpske pripadne 40 posto, a “Glori” 60 posto novca iz Zajedničkog fonda, koji je formiran odmah nakon potpisivanja ugovora. Još je naglašeno i podvučeno da svako od svojih para plaća svoje zaposlene – “Glori” svog menadžera, a “Lutrija” sve ostale radnike. Uz to je “Lutrija” garantovala da će “sva oprema i ostala imovina koju upotrebljava “Glori” u ovoj saradnji ”biti svojina kiparske firme i kao takva isključena od bilo kojeg potraživanja bilo koje vrste od bilo kojeg trećeg lica prema “Lutriji”. Preciznije, “Lutrija” je iz onih svojih 40 posto trebala podmiriti i sve troškove i eventualne gubitke, (dokumenti u posjedu “Žurnala”).

Na Kipru je prvo ovjeren Ugovor o poslovno tehničkoj saradnji, čiji je potpisnik bio Mile Radišić, a svjedoci Milorad Dodik i Branislav Lolić, a potpisan je i Ugovor o saradnji na klasičnim igrama na sreću. Po povratku, Vlada RS, 14. aprila 2000. godine Rješenjem o davanju saglasnosti na Ugovor o saradnji na klasičnim igrama na sreću, pečati posao započet u Limasolu. Ovo rješenje, odlukom vlade, nije objavljeno u službenom glasniku. Važno je istaći da vlada ovaj Ugovor nikako nije smjela dopustiti, a kamoli podržati, jer je bio u suprotnosti sa svim, u to vrijeme važećim zakonima, a posebno sa Zakonom o igrama na sreću, koji nije dopuštao bilo kakvu privatizaciju “Lutrije”, što suštinski, ovaj dokument jeste. Uprkos tome, “Glori” i “Lutrija” već 22 juna 2000. godine kreću u zajednički poduhvat i emitovanje instant srećke.

Sedam i po miliona srećki


“Lutrija” RS tokom 2000-e i 2001-e godine kupuje lutrijskog materijala u vrijednosti od 7,3 miliona maraka. Ovaj akt je dio plana iz Limasola i poslužio je za izvlačenje novca iz “Lutrije”. Cijeli ovaj lutrijski materijal i danas je u skladištima ove kuće, a da nije utrošen ni jedan jedini papirić. Radi se o bezvrijednoj hrpi hartije koja se jedino može prodati za par stotina maraka, kao stari papir za reciklažu.

Lutrijski materijal vrijedan 7,3 miliona dovoljan je za cijeli kontinent, a kamoli za RS, pa nema dileme da on uopšte nije toliko ni plaćen. Njegova vrijednost bila je najviše stotinu hiljada maraka, a ostale pare završile su u privatnim džepovima. Interesantno je da u “Lutriji” RS, sudeći prema zvaničnim Revizorskim izvještajima za 2008. i 2009. godinu, ovaj materijal i dalje vode u vanbilansnim evidencijama i to u vrijednosti od 7,3 miliona.

“Najveći dio lutrijskog materijala se odnosi na zastarjeli lutrijski materijal iz 2000. i 2001. godine kupljen radi organizacije zajedničke instant lutrije sa firmom “Glori” (7,336,490 KM). Zastarjeli lutrijski materijal trebalo bi zapisnički uništiti i isknjižiti iz evidencije, jer već odavno nije upotrebljiv”, navodi se u revizorskim izvještajima.

Krajem 2000. godine Dodik gubi izbore, što je bio siguran znak da ni Mile Radišić neće još dugo ostati direktor “Lutrije”. Sredinom jula te godine on je i smijenjen, ali je prije svog odlaska sa direktorskog mjesta samoinicijativno prekinuo Ugovor sa kiparskom firmom “Glori”, premda je na taj način rizikovao da “Lutrija” RS u arbitražnom postupku pred beogradskim trgovačkim sudom izgubi 82 miliona maraka, na ime odšete zbog tog jednostranog čina. Nakon raskida ugovora, advokati “Glori” su se u nekoliko navrata tokom 2001. i 2002. godine obraćali novom menadžmentu, zahtijevajući nastavak saradnje, pri tom prijeteći tužbom od 82 miliona maraka. Niti je uspostavljena saradnja niti je tužbe bilo, što svjedoči da je Dodik primirio stvari, čekajući da se ponovo vrati na vlast. Što se i desilo 1. marta 2006. godine.

Nakon Dodikovog ponovnog dolaska na vlast uslijedila je smjena čelnika “Lutrije”, a za direktora je postavljen javnosti nepoznati Siniša Dojčinović. Dojčinović je sin rođene sestre Mileta Radišića i doveden je u “Lutriju” da bi konačno anulirao štetni ugovor iz 2000 godine. Dojčinović je pokušao sakriti odnose između “Lutrije” i “Glori”, tvrdeći da se ništa ne isplaćuje Kipranima, što je neistina. Revizorski izvještaj za 2008. godinu o radu “Lutrije”, svjedoči da je “Glori” isplaćeno 302 hiljade maraka. Tolika je odšteta presuđena zbog raskida ugovora. Za ovu sumu dodatno je oštećen ovaj entitet.

Prevare Medicinske elektronike


Slučaj „Medicinska elektronika“ dobro opisuje kompleksnost poslova Dodikovih najbližih saradnika, poput Mileta Radišića. Taj slučaj može poslužiti i kao jedan od dokaza da Dodik neprikosnoveno kontroliše pravosuđe Republike Srpske, jer će Radišić, u najgorem slučaju, na kraju postupka koji se vodi protiv njega pred ovdašnjim Okružnim sudom, proći sa simboličnom kaznom. Ovaj slučaj, ujedno, govori i o korupciji u pravosuđu, gdje se pozitivan ishod za prijatelje režima plaća radnim mjestima članovima porodica sudija i tužilaca. Također, iz njega se vidi kompleksnost nezakonitih akcija i uvezanost lokalnih vlasti sa entitetskim. Bitno je naglasiti da u svim poslovima koje Radišić vodi ili je vodio, Dodik lično stoji iza njega.

Radišić je tokom 2010. godine napravio teške zloupotrebe sa akcijama „Medicinske elektronike“. Sudski postupak protiv njega razvlači se unedogled, premda je Nikica Bajić, jedan od optuženih, prihvatio nagodbu sa Tužilaštvom i priznao „zločinačko udruživanje“.Vesna Stanković Ćosović, sudija Okružnog suda u Banjaluci, mjesecima je odbijala da potvrdi i prihvati nagodbu Bajića i Specijalnog tužilaštva, nakon čega bi, ekspresno, Radišić bio presuđen na najmanje pet godina zatvora.

Naši sagovornici iz Specijalnog tužilaštva tvrde da sudija svjesno odugovlači proces, kako bi javnost zaboravila na njega i kako bi Radišić prošao bez kazne. Interesantno je da je Vesna Stanković Ćosović, krajem prošle godine dobila posao u Sudu BiH, ali ga je naprasno odbila, jer joj je muž Slavko Ćosović istovremno dobio posao u KPZ Tunjice. Uposlio ga je Džerard Selman, ministar pravde u Vladi RS. Specijalno tužilaštvo na kraju je izmjenilo optužnicu, u kojoj više nema kvalifikacije za „organizovani kriminal“, već su mnogo blaže optužbe, kao što su manipulacija cijenama akcija, širenje lažnih informacija i podstrekavanje na izvršenje zloupotrebe službenog položaja, što znači da će Radišić dobiti minimalnu ili nikakvu kaznu.

Šta je Radišić učinio u toj aferi?

Akcija na akcije

Radišić, Bojan Golić, bivši v.d. direktor Investiciono razvojne banke RS, Željko Katalina, v.d. direktor firme “Medicinska elektronika”, te dvojica bivših radnika IRB RSDragan Cerovac i Nikica Bajić, osumnjičeni su da su za svega 180 hiljada maraka došli u posjed državnog kapitala „Medicinske elektronike“, koja se nalazi u centru Banjaluke i posjeduje najatraktivije prostore.

Oni su, prema istražnim radnjama Specijalnog tužilaštva, nizom nezakonitih postupaka snizili cijenu akcija “Medicinske elektronike” na banjalučkoj berzi, koje je Radišić preuzeo, nakon što mu je to svojim potpisom omogućio Golić. On je kasnije napravio nagodbu sa Specijalnim tužilaštvom i dobio 4 mjeseca zatvora. Cijeli ovaj štetni posao, urađem tokom 2010. godine, omogućili su i naredili najviši funkcioneri RS. Njihovu ključnu ulogu u cijeloj finansijskoj aferi potvrđuju i odluke Vlade RS kojima je omogućeno reprogramiranje budžetskih obaveza «Medicinske elektronike» i deblokiranje računa ove firme, nakon što je prešla u Radišićeve ruke.

Radišić se sumnjiči i za nezakonito prisvajanje 30 dunuma gradskog građevinskog zemljišta, koje je Skupština grada Banjaluka dodijela krajem 2003-e godine dodijelila njegovoj firmi „Grand trade“. Suvlasnik zemljišta je Dodik, a on se nikada nije jasno izjasnio oko tih tvrdnji.

Bitno je naglasiti da ova dva slučaja nisu odvojena, jer je «Medicinska elektronika» polovinom 2003. godine osporila pravo Gradskoj upravi da pomenuto zemljište dodijeli Radišićevoj firmi, ali je gradonačelnik Dragoljub Davidović njihove zahtjeve, a potom i tužbu ignorisao, jer je, prema našim izvorima, imao direktnu Dodikovu naredbu da se plac dodijeli „Grand trade“.

Gradska uprava je 9. oktobra 2003. godine raspisala Konkurs za dodjelu neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta na korištenje radi građenja na uglu ulica Vuka Karadžića i Prvog krajiškog korpusa, a rješenjem Skupštine grada Banjaluka 1. decembra 2003. godine plac je dodijeljen Radišiću.

Zemljište je potpuno nezakonito dodijeljeno »Grand trade«, a innteresantno je da su Dodik, Davidović i Radišić tada »kratkih rukava« ostavili Slobodana Stankovića, čija firma »Integral inženjering« se takođe prijavila na konkurs za dodjelu zemlje.

Stanković je dao najpovoljniju ponudu, ali Radišić i Čedo Savić, predsjednik Komisije i, u to vrijeme, direktor Zavoda za izgradnju grada, otvorili su koverat i pri tom slomili pečat, kojim je zapečaćen. Kada su se uvjerili da je njegova ponuda finansijski izdašnija od Radišićeve napisali su novu ponudu koja je bila bolja od Stankovićeve, zapečatili je i ostavili sa ostalim. Tu im se pojavio problem, jer su morali zapečatiti i Stankovićev koverat. Našli su visoko kvalitetnog falsifikatora u Srbiji koji im je napravio pečat »Integrala«, nakon čega su zapečatili i Stankovićevu ponudu. Kada su koverte otvorene, Radišić je bio bolji i dobio je zemlju.

Žalba »Medicinske elektronike«

Raspisivanju konkursa za pomenuto zemljište prethodila je višemjesečna procedura, na čiju slabu vezu sa zakonom je više puta upozoravano. Jedan od ranijih posjednika spornog zemljišta AD "Medicinska elektronika" Banjaluka doveo je u pitanje zakonitost postupka kojim je to zemljište izdvojeno iz posjeda.Rješenje o izdvajanju iz posjeda zemljišta u centru Banjaluke, Skupština grada donijela je još 12. maja 2003. godine.

Rješenje je doneseno bez obzira na to što prethodno nije doneseno rješenje o urbanističkoj saglasnosti. Na taj način prekršen je Zakon o upravno - pravnom postupku. Zbog toga je "Medicinska elektronika" 17.06.2003. godine Okružnom sudu Banjaluka podnijela tužbu kojom se zahtijeva poništenje spornog rješenja Skupštine grada Banjaluka. U toj tužbi se navodi i to da je zastupnik ovog preduzeća shodno članu 30 stav 1 Zakona o građevinskom zemljištu, prilikom njegovog saslušanja u postupku preuzimanja građevinskog zemljišta, podnio zahtjev za ostvarenje prvenstva prava korišćenja zemljišta radi građenja. Oglušujući se o sve zahtjeve i primjedbe "Medicinske elektronike", Skupština grada je sporno građevinsko zemljište dodijelila firmi “Grand trade” koja nikada nije izmirila svoje obaveze.

Džombić daje pare

Nakon obznanjivanja afere oko nelegalnog dodjeljivanja zemljišta firmi »Grand trade« 2004. godine, »Nova banka« dodjeljuje Radišiću kredit, kojim je on trebao platiti zemlju i dažbine gradu.

„Grand trade“ je za zemljište trebao platiti svega 4,4 miliona maraka. Uz to, Radišić je trebao platiti i milion i sto hiljada KM na ime dažbina gradu. Zajedno to je 5,5 miliona, a sudski vještak tada je procijenio da je vrijednost zemlje 12 miliona, što znači da je grad na ovom poslu izgubio gotovo osam miliona maraka. Gradska skupština je Radišiću dodijelila 27 dunuma kod „Medicinske elektronike“, ali je te 2003. godine za svega 100 hiljada maraka njegovoj firmi „Grand trade“ prodala i dodatna tri dunuma u naselju Mejdan. Grad je uz zemlju, Radišiću poklonio i projektnu dokumentaciju. Zemlja u Obilićevu ključna je u cijeloj priči, jer ta tri dunuma Radišić „prodaje“ Ljubi Ćubiću, vlasniku firme „Niskogradnja“, za 5,5 miliona maraka, odnosno za tačno onoliko novca koliko je on trebao platiti onih 27 dunuma u centru grada!

»Nova banka« dodijelila je Radišiću kredit od gotovo 5 miliona maraka, kojim on plaća mali dio obaveza gradu, a veći dio para zadržava. Kredit je odobrio tadašnji uposlenik banke Džombić. Radišić nije vraćao pare, pa je Džombić u dogovoru sa Ćubićem dogovorio da on preuzme Radišićev milionski dug. Ćubić se zadužuje kod »Nove banke« za 5 miliona, tako što banci prebacuje svoja potraživanja od opština u kojima je SNSD na vlasti. Banka to prihvata i opštinama odobrava dugoročne kredite, a Ćubiću prebacuje pare, koje on daje Radišiću, a ovaj opet banci. Suštinski, opštine plaćaju Radišićev plac, jer su Ćubićevi poslovi u njima naduvani.

Ćubić i Radišić međusobne obaveze zatvaraju raznim Ugovorima. Prvi sklapaju krajem 2005. godine, a Radišić daje pod hipoteku Ćubiću ona tri dunuma iz Mejdana, a Ćubić njemu 4 miliona maraka, (dokumenti u posjedu »Žurnala«). Nakon toga, januara 2007. godine sklapajupredugovor o kupoprodaji nekretnina, kojim Radišić Ćubiću tri dunuma, koja je gradu Banjaluka platio 100 hiljada maraka, sada prodaje za 5,5 miliona. Sve je ovjereno kod notaraaprila 2008. godine, kada su smatrali da su najveći dio poslova pokrili papirima. Ćubić je ovih 5,5 miliona izvukao iz izgradnje puteva u Srebrenici gdje je otuđeno preko 30 miliona maraka.


Oduzimanje zemljišta

Nakon otvaranje afere »Medicinska elektronmika«, gradonačelnik Davidović je podnio zahtjev zemljo-knjižnom uredu da oduzme prava firmi »Grand trade« na korištenje zemljišta, a morao je podnijeti i zahtjev da se i ona tri dunuma oduzmu Ćubićevoj »Niskogradnji«. Davidović je to morao uraditi još prije šest godina, jer je tako precizirano Rješenjem skupštine grada. Radišiću je zemljište moralo biti davno oduzeto, jer, prema zvaničnim podacima, nije uplatio najmanje 960 hiljada za dažbine. Ta cifra je višestruko veća, jer je Radišić falsifikovao uplatnice, kako nam je potvrđeno u Specijalnom tužilaštvu. Na kraju cijele priče, uprava grada Banjaluka, nakon hapšenja osumnjičenih u aferi »Medicinska elektronika«, oduzela je Radišiću zemljište, kako bi se primirila javnost, ali plac će mu biti vraćen.

Nastaviće se...