Portal "Žurnal" krajem 2011. godine objavio je iscrpan dosje o poslovnoj biografiji Milorada Dodika u kojem je naveden najveći broj njegovih poslova, veze sa tajkunima, firmama, te načini na koje je sve dolazio do novca. U dosjeu su navedene i nekretnine porodice Dodik. Dosje prenosimo uz dozvolu redakcije "Žurnala".
IMPERIJA DODIK
Poslovna biografija gospodara Republike Srpske (2)
PRVI PREMIJERSKI MANDAT: Prvi milioni
Dodiku se životna šansa otvara 1997. godine, kada Biljana
Plavšić tadašnja predsjednica RS, poslije osuđena za ratne zločine, pokreće
akciju protiv Radovana Karadžića i cijepa SDS. Na vanrednim izborima Dodik
ulazi u NSRS, a u januaru 1998. godine postaje i premijer u prvoj poslijeratnoj
multietničkoj vladi.
Dodik je u to vrijeme bio prezadužen. Sem već navedenih
dugova, potraživanja od njega i „Igokee“, imala je i „Agroprom banka“ koja mu
je 1997. godine oduzela kuću u Laktašima, jer nije imao novca da servisira 80
hiljada maraka kredita.
Istina, Dodik je u to vrijeme posjedovao dvosoban stan u
Laktašima i dva manja stana u Beogradu, ali njihova vrijednost nije bila
dovoljna da podmiri ni dvadeset posto ukupnih dugova koje je imao.
Preuzimanjem funkcije predsjednika vlade, Dodik unapređuje
svoje imovinsko stanje. Odmah po dolasku na vlast naplaćuje cigarete koje su mu
oduzete tokom rata. Na ovom poslu zaradio je više od milion maraka, premda ni
po kom osnovu nije mogao od Republike Srpske naplatiti ta potraživanja.
Vraća dugove i kreće u izgradnju imanja. Za vrijeme prvog
mandata, na imanju u Bakincima izgradio je niz drvenih kućica, ribnjak i bazen.
Navešćemo samo dva „državna“ posla, koji su najbolji obrazac Dodikovog odnosa
prema narodnom novcu, i pokazatelj kako je do para dolazio. U tim poslovima
pomogli su mu Dragan Đurić, predratni taksista iz Dervente, a sadašnji uspješni
beogradski biznismen i predsjednik FK „Partizan“, te Mile Radišić, nekadašnji
direktor „Lutrije“ RS, koji je trenutno optužen pred banjalučkim sudom zbog
malverzacija sa akcijama „Medicinske elektronike“.
Kredit za Zekstra Rent A Car
Priča počinje 23.12.1998. godine, kada je premijer Milorad
Dodik odobrio kredit iz deviznih sredstava budžeta RS u iznosu od 750 hiljada
KM preduzeću "Zekstra rent a car" (svidokumenti u posjedu “Žurnala”).
Prvi problem je što je riječ o privatnoj firmi iz druge države, tadašnje SR
Jugoslavije i sadašnje Srbije jer je “Zekstra” registrovana u Zemunu.
Za realizaciju odobrenog kredita bila je zadužena “Agroprom
banka” A.D. Banjaluka. Rok vraćanja je bio šezdeset dana, a kamata nula. Na
ovom mjestu počinjena je druga zloupotreba, jer je Dodik u ime vlade RS, a bez
njenog znanja, potpisao sa “Agroprom bankom” Ugovor o komisionom kreditu, kojim
se u članu 1 precizira da Vlada RS "odobrava Banci namjenski devizni
kredit iz deviznih sredstava budžeta u iznosu od 750.000 KM".
U članu 2 istog Ugovora navodi se da će "odobreni
kredit iz člana 1 ovog Ugovora banka plasirati preduzeću "Zekstra rent a
car", Beograd (Zemun). Znači, banka je samo bila bajpas između Vlade RS i
zemunske firme.
Banka je toj firmi isplatila prvu tranšu u iznosu od 350
hiljada KM. To su nove zloupotrebe, jer je Vlada RS budžetska sredstva
beskamatno dodijelila firmi iz države u kojoj nema nikakve ingerencije. Pare su
date na posudbu beskamatno, iako u to vrijeme budžetska sredstva nisu, zbog
odluke MMF-a, mogla da se posuđuju ni ovdašnjim državnim firmama.
Prije nego što je banka isplatila onih 350 hiljada
beogradskom preduzeću, sa njima je 23.12.1998. potpisala Ugovor o kratkoročnom
deviznom kreditu, u kojem je precizirano da će "Zekstra" pare vratiti
do 31.01.1999. godine, te da će za tu uslugu banci platiti kamatu od 1,5 posto.
Dodik se protiv ovog dijela Ugovora nije bunio zato što on i Dragan Đurić,
suvlasnik zemunske firme, nisu ni imali namjeru da vraćaju kredit. Jer, Đurićev
kompanjon u toj firmi bio je niko drugi do Milorad Dodik.
Koliko im se žurilo, svjedoči i činjenica da je Ugovor
između Agroprom banke i "Zekstre" potpisan isti dan kada i Ugovor
između Vlade RS i banke.
Kada je došao 31. januar 1999. godine i banka od
"Zekstre" nije ništa naplatila, uslijedio je, na molbu beogradske
firme, aneks 1 Ugovora o kratkoročnom deviznom kreditu, kojim se precizira da
će to preduzeće pare vratiti do 01.03.1999. godine.
"Zekstra" u februaru te godine vraća samo nešto
više od 10 posto uzetog novca, odnosno 47 hiljada KM, i zbog toga im banka
upućuje dopis u kojem ih obavještava da do novog predviđenog roka (01.03.1999.
g.) moraju izmiriti preostale 303 hiljade KM i uz to još 9.526,60 KM na ime
kamata. Zekstra" se nije obazirala ni na taj, a ni na ostale dopise iz
banke i pare nije vraćala. (Dokumenti u posjedu “Žurnala”)
Formiranje taxi službe u Beogradu i Zemunu
Za 350 hiljada maraka kupljeno je jedanaest novih automobila
"opel astra" i u okviru firme "Zekstra rent a car"
organizovana je u Beogradu i Zemunu taksi služba. Ali, ne zadugo, jer je 24.
marta 1999. godine krenula akcija NATO-a protiv tadašnje SR Jugoslavije, pod
imenom "Milosrdni anđeo". Sve automobile Dodik je iz Beograda
prebacio na svoje imanje u Bakincima kod Banjaluke. Čim je opasnost minula,
"astre" su ponovo otišle za Beograd. Trajalo je to do septembra 2000.
godine, koja je bila izborna. Sva vozila ponovo su dovezena u RS.
U to vrijeme na čelu Agroprom banke nalazio se Miroslav
Soldat, postavljen na tu funkciju u maju 2000. godine. Miroslav je muž Irene
Soldat, tadašnje poslanice SNSD-a u Narodnoj skupštini RS, a sadašnjeg
pomoćnika Ministra obrazovanja. Dodik je Soldata “nagovorio” da iz deviznih
sredstava banke, onih 303 hiljade KM, koliko je “Zekstra” ostala dužna, vrati u
budžet RS, a njemu je predao onih 11 izraubovanih "opel astri" da se
njihovom prodajom naplati.
Naravno da 11 polovnih automobila nije bilo moguće prodati
za 300 hiljada maraka, već za nekih pedesetak, što znači da su na ovaj način
oštetili “Agroprom banku” za preko 250 hiljada KM i tako znatno umanjili njenu
vrijednost u privatizacionom procesu.
Soldat uopšte iz sredstava banke nije morao vraćati pare
budžetu, jer su one dodijeljene komisionim kreditom, koji štiti banku kao
posrednika.
Soldat je svojevremeno pokušao da demantuje ovu tešku
nezakonitost, tvrdeći "da je Vlada bila okvirni garant Ugovora između
banke i 'Zekstre'”, što je netačno. Ako bi bilo tako, onda je Vlada RS mogla
samo garantovati da će vratiti novac banci, ukoliko to ne učini beogradska
firma, što je van svake poslovne logike. Soldat je tada potvrdio da je banka
uzela automobile “opel astra” kao naknadu za neisplaćeni kredit, čime je
praktično konstatovao počinjenu zloupotrebu.
Treba istaći da je posljednjih dana svog prvog premijerskog
mandata Dodik banjalučkoj verziji beogradske firme "Zesktra"
dodijelio još jedan kredit vrijedan 250 hiljada KM. Učinio je to 31.12.2000.
godine preko tadašnje "Kristal banke", iako premijer po zakonu ne
može napraviti ni jedan jedini finansijski aranžman iz javnih sredstava. Ni te
pare, naravno, nikada nisu vraćene.
3.
POSLOVI S KUMOM: Zarada na lutriji
Kuća na Kipru
Dodik je za vrijeme prvog premijerskog mandata kupio i kuću
na Kipru, u Limasolu, što on demantuje. Njegova kći je prije par godina
izjavila da je na Kipru završila koledž na smjeru “General Business
Administration”. Do kuće je Dodik došao, nakon posla dogovorenog između
„Lutrije“ RS i kiparske firme „Glori“. Direktor „Lutrije“ u to vrijeme bio je
Mile Radišić, Dodikov kum i, donedavno, prvooptuženi, kako je to Specijalno
tužilaštvo RS tvrdilo, “šef zločinačke organizacije” koja je ovaj entitet
oštetila za milionski iznos malverzacijama sa akcijama „Medicinske
elektronike“.
Mile Radišić je nakon rata radio kao vozač, a najznačajniji
posao bio mu je voženje Branislava Lolića, nekadašnjeg visokog funkcionera
SDS-a u Banjaluci. Tokom previranja 1997. godine i sukoba između Biljane
Plavšić i Radovana Karadžića, Lolić je podržao tadašnju predsjednicu RS i bio
jedan od osnivača njenog Srpskog narodnog saveza. Zajedno sa njim u SNS učlanio
se i Radišić koji neobično brzo završava fakultet i biva postavljen na čelo
„Lutrije“ RS. Tog trenutka kreće Radišićevo naglo bogaćenje, uspostavlja bliske
odnose sa tadašnjim premijerom Dodikom, a najveći dio novca iz „Lutrije“
završava u privatnim džepovima.
Pljačka „Lutrije“
Vrhunac je famozni ugovor između “Lutrije” i kiparske firme
Glori, potpisan 11. marta 2000. godine. Dodik i Radišić su se u pratnji
Branislava Lolića, tadašnjeg predsjednika Upravnog Odbora Lutrije, zaputili u
Limasol i potpisali štetni ugovor, prema kojem je iz “Lutrije” Republike Srpske
u devet narednih godina trebalo da se na nezakonit način izvuče oko 90 miliona
maraka.
Suština štetnog dokumentasadržana je u odrednici da firma
“Glori” u savez sa “Lutrijom” unosi jedan računar, i delegira jednog čovjeka u
Menadžerski tim, dok “Lutrija” ustupa sve svoje materijalne, infrastrukturne i
ljudske resurse.
U takvoj postavci stvari i sve ostalo je nezakonito: tako je
određeno da od zarade, “Lutriji” Republike Srpske pripadne 40 posto, a “Glori”
60 posto novca iz Zajedničkog fonda, koji je formiran odmah nakon potpisivanja
ugovora. Još je naglašeno i podvučeno da svako od svojih para plaća svoje
zaposlene – “Glori” svog menadžera, a “Lutrija” sve ostale radnike. Uz to je
“Lutrija” garantovala da će “sva oprema i ostala imovina koju upotrebljava
“Glori” u ovoj saradnji ”biti svojina kiparske firme i kao takva isključena od
bilo kojeg potraživanja bilo koje vrste od bilo kojeg trećeg lica prema
“Lutriji”. Preciznije, “Lutrija” je iz onih svojih 40 posto trebala podmiriti i
sve troškove i eventualne gubitke, (dokumenti u posjedu “Žurnala”).
Na Kipru je prvo ovjeren Ugovor o poslovno tehničkoj
saradnji, čiji je potpisnik bio Mile Radišić, a svjedoci Milorad Dodik i
Branislav Lolić, a potpisan je i Ugovor o saradnji na klasičnim igrama na
sreću. Po povratku, Vlada RS, 14. aprila 2000. godine Rješenjem o davanju saglasnosti
na Ugovor o saradnji na klasičnim igrama na sreću, pečati posao započet u
Limasolu. Ovo rješenje, odlukom vlade, nije objavljeno u službenom glasniku.
Važno je istaći da vlada ovaj Ugovor nikako nije smjela dopustiti, a kamoli
podržati, jer je bio u suprotnosti sa svim, u to vrijeme važećim zakonima, a
posebno sa Zakonom o igrama na sreću, koji nije dopuštao bilo kakvu
privatizaciju “Lutrije”, što suštinski, ovaj dokument jeste. Uprkos tome,
“Glori” i “Lutrija” već 22 juna 2000. godine kreću u zajednički poduhvat i
emitovanje instant srećke.
Sedam i po miliona srećki
“Lutrija” RS tokom 2000-e i 2001-e godine kupuje lutrijskog
materijala u vrijednosti od 7,3 miliona maraka. Ovaj akt je dio plana iz
Limasola i poslužio je za izvlačenje novca iz “Lutrije”. Cijeli ovaj lutrijski
materijal i danas je u skladištima ove kuće, a da nije utrošen ni jedan jedini
papirić. Radi se o bezvrijednoj hrpi hartije koja se jedino može prodati za par
stotina maraka, kao stari papir za reciklažu.
Lutrijski materijal vrijedan 7,3 miliona dovoljan je za
cijeli kontinent, a kamoli za RS, pa nema dileme da on uopšte nije toliko ni
plaćen. Njegova vrijednost bila je najviše stotinu hiljada maraka, a ostale
pare završile su u privatnim džepovima. Interesantno je da u “Lutriji” RS,
sudeći prema zvaničnim Revizorskim izvještajima za 2008. i 2009. godinu, ovaj
materijal i dalje vode u vanbilansnim evidencijama i to u vrijednosti od 7,3
miliona.
“Najveći dio lutrijskog materijala se odnosi na zastarjeli
lutrijski materijal iz 2000. i 2001. godine kupljen radi organizacije
zajedničke instant lutrije sa firmom “Glori” (7,336,490 KM). Zastarjeli
lutrijski materijal trebalo bi zapisnički uništiti i isknjižiti iz evidencije,
jer već odavno nije upotrebljiv”, navodi se u revizorskim izvještajima.
Krajem 2000. godine Dodik gubi izbore, što je bio siguran
znak da ni Mile Radišić neće još dugo ostati direktor “Lutrije”. Sredinom jula
te godine on je i smijenjen, ali je prije svog odlaska sa direktorskog mjesta
samoinicijativno prekinuo Ugovor sa kiparskom firmom “Glori”, premda je na taj
način rizikovao da “Lutrija” RS u arbitražnom postupku pred beogradskim
trgovačkim sudom izgubi 82 miliona maraka, na ime odšete zbog tog jednostranog
čina. Nakon raskida ugovora, advokati “Glori” su se u nekoliko navrata tokom
2001. i 2002. godine obraćali novom menadžmentu, zahtijevajući nastavak
saradnje, pri tom prijeteći tužbom od 82 miliona maraka. Niti je uspostavljena
saradnja niti je tužbe bilo, što svjedoči da je Dodik primirio stvari, čekajući
da se ponovo vrati na vlast. Što se i desilo 1. marta 2006. godine.
Nakon Dodikovog ponovnog dolaska na vlast uslijedila je
smjena čelnika “Lutrije”, a za direktora je postavljen javnosti nepoznati
Siniša Dojčinović. Dojčinović je sin rođene sestre Mileta Radišića i doveden je
u “Lutriju” da bi konačno anulirao štetni ugovor iz 2000 godine. Dojčinović je
pokušao sakriti odnose između “Lutrije” i “Glori”, tvrdeći da se ništa ne
isplaćuje Kipranima, što je neistina. Revizorski izvještaj za 2008. godinu o radu
“Lutrije”, svjedoči da je “Glori” isplaćeno 302 hiljade maraka. Tolika je
odšteta presuđena zbog raskida ugovora. Za ovu sumu dodatno je oštećen ovaj
entitet.
Prevare Medicinske elektronike
Slučaj „Medicinska elektronika“ dobro opisuje kompleksnost poslova
Dodikovih najbližih saradnika, poput Mileta Radišića. Taj slučaj može poslužiti
i kao jedan od dokaza da Dodik neprikosnoveno kontroliše pravosuđe Republike
Srpske, jer će Radišić, u najgorem slučaju, na kraju postupka koji se vodi
protiv njega pred ovdašnjim Okružnim sudom, proći sa simboličnom kaznom. Ovaj
slučaj, ujedno, govori i o korupciji u pravosuđu, gdje se pozitivan ishod za
prijatelje režima plaća radnim mjestima članovima porodica sudija i tužilaca.
Također, iz njega se vidi kompleksnost nezakonitih akcija i uvezanost lokalnih
vlasti sa entitetskim. Bitno je naglasiti da u svim poslovima koje Radišić vodi
ili je vodio, Dodik lično stoji iza njega.
Radišić je tokom 2010. godine napravio teške zloupotrebe sa
akcijama „Medicinske elektronike“. Sudski postupak protiv njega razvlači se
unedogled, premda je Nikica Bajić, jedan od optuženih, prihvatio nagodbu sa
Tužilaštvom i priznao „zločinačko udruživanje“.Vesna Stanković Ćosović, sudija
Okružnog suda u Banjaluci, mjesecima je odbijala da potvrdi i prihvati nagodbu
Bajića i Specijalnog tužilaštva, nakon čega bi, ekspresno, Radišić bio presuđen
na najmanje pet godina zatvora.
Naši sagovornici iz Specijalnog tužilaštva tvrde da sudija
svjesno odugovlači proces, kako bi javnost zaboravila na njega i kako bi
Radišić prošao bez kazne. Interesantno je da je Vesna Stanković Ćosović, krajem
prošle godine dobila posao u Sudu BiH, ali ga je naprasno odbila, jer joj je
muž Slavko Ćosović istovremno dobio posao u KPZ Tunjice. Uposlio ga je Džerard
Selman, ministar pravde u Vladi RS. Specijalno tužilaštvo na kraju je izmjenilo
optužnicu, u kojoj više nema kvalifikacije za „organizovani kriminal“, već su
mnogo blaže optužbe, kao što su manipulacija cijenama akcija, širenje lažnih
informacija i podstrekavanje na izvršenje zloupotrebe službenog položaja, što
znači da će Radišić dobiti minimalnu ili nikakvu kaznu.
Šta je Radišić učinio u toj aferi?
Akcija na akcije
Radišić, Bojan Golić, bivši v.d. direktor Investiciono
razvojne banke RS, Željko Katalina, v.d. direktor firme “Medicinska
elektronika”, te dvojica bivših radnika IRB RSDragan Cerovac i Nikica Bajić,
osumnjičeni su da su za svega 180 hiljada maraka došli u posjed državnog
kapitala „Medicinske elektronike“, koja se nalazi u centru Banjaluke i
posjeduje najatraktivije prostore.
Oni su, prema istražnim radnjama Specijalnog tužilaštva,
nizom nezakonitih postupaka snizili cijenu akcija “Medicinske elektronike” na
banjalučkoj berzi, koje je Radišić preuzeo, nakon što mu je to svojim potpisom
omogućio Golić. On je kasnije napravio nagodbu sa Specijalnim tužilaštvom i
dobio 4 mjeseca zatvora. Cijeli ovaj štetni posao, urađem tokom 2010. godine,
omogućili su i naredili najviši funkcioneri RS. Njihovu ključnu ulogu u cijeloj
finansijskoj aferi potvrđuju i odluke Vlade RS kojima je omogućeno
reprogramiranje budžetskih obaveza «Medicinske elektronike» i deblokiranje
računa ove firme, nakon što je prešla u Radišićeve ruke.
Radišić se sumnjiči i za nezakonito prisvajanje 30 dunuma
gradskog građevinskog zemljišta, koje je Skupština grada Banjaluka dodijela
krajem 2003-e godine dodijelila njegovoj firmi „Grand trade“. Suvlasnik
zemljišta je Dodik, a on se nikada nije jasno izjasnio oko tih tvrdnji.
Bitno je naglasiti da ova dva slučaja nisu odvojena, jer je
«Medicinska elektronika» polovinom 2003. godine osporila pravo Gradskoj upravi
da pomenuto zemljište dodijeli Radišićevoj firmi, ali je gradonačelnik
Dragoljub Davidović njihove zahtjeve, a potom i tužbu ignorisao, jer je, prema
našim izvorima, imao direktnu Dodikovu naredbu da se plac dodijeli „Grand
trade“.
Gradska uprava je 9. oktobra 2003. godine raspisala Konkurs
za dodjelu neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta na korištenje radi
građenja na uglu ulica Vuka Karadžića i Prvog krajiškog korpusa, a rješenjem
Skupštine grada Banjaluka 1. decembra 2003. godine plac je dodijeljen Radišiću.
Zemljište je potpuno nezakonito dodijeljeno »Grand trade«, a
innteresantno je da su Dodik, Davidović i Radišić tada »kratkih rukava«
ostavili Slobodana Stankovića, čija firma »Integral inženjering« se takođe
prijavila na konkurs za dodjelu zemlje.
Stanković je dao najpovoljniju ponudu, ali Radišić i Čedo Savić,
predsjednik Komisije i, u to vrijeme, direktor Zavoda za izgradnju grada,
otvorili su koverat i pri tom slomili pečat, kojim je zapečaćen. Kada su se
uvjerili da je njegova ponuda finansijski izdašnija od Radišićeve napisali su
novu ponudu koja je bila bolja od Stankovićeve, zapečatili je i ostavili sa
ostalim. Tu im se pojavio problem, jer su morali zapečatiti i Stankovićev
koverat. Našli su visoko kvalitetnog falsifikatora u Srbiji koji im je napravio
pečat »Integrala«, nakon čega su zapečatili i Stankovićevu ponudu. Kada su
koverte otvorene, Radišić je bio bolji i dobio je zemlju.
Žalba »Medicinske elektronike«
Rješenje je doneseno bez obzira na to što prethodno nije
doneseno rješenje o urbanističkoj saglasnosti. Na taj način prekršen je Zakon o
upravno - pravnom postupku. Zbog toga je "Medicinska elektronika"
17.06.2003. godine Okružnom sudu Banjaluka podnijela tužbu kojom se zahtijeva
poništenje spornog rješenja Skupštine grada Banjaluka. U toj tužbi se navodi i
to da je zastupnik ovog preduzeća shodno članu 30 stav 1 Zakona o građevinskom
zemljištu, prilikom njegovog saslušanja u postupku preuzimanja građevinskog
zemljišta, podnio zahtjev za ostvarenje prvenstva prava korišćenja zemljišta
radi građenja. Oglušujući se o sve zahtjeve i primjedbe "Medicinske
elektronike", Skupština grada je sporno građevinsko zemljište dodijelila
firmi “Grand trade” koja nikada nije izmirila svoje obaveze.
Džombić daje pare
Nakon obznanjivanja afere oko nelegalnog dodjeljivanja
zemljišta firmi »Grand trade« 2004. godine, »Nova banka« dodjeljuje Radišiću
kredit, kojim je on trebao platiti zemlju i dažbine gradu.
„Grand trade“ je za zemljište trebao platiti svega 4,4
miliona maraka. Uz to, Radišić je trebao platiti i milion i sto hiljada KM na
ime dažbina gradu. Zajedno to je 5,5 miliona, a sudski vještak tada je
procijenio da je vrijednost zemlje 12 miliona, što znači da je grad na ovom
poslu izgubio gotovo osam miliona maraka. Gradska skupština je Radišiću
dodijelila 27 dunuma kod „Medicinske elektronike“, ali je te 2003. godine za
svega 100 hiljada maraka njegovoj firmi „Grand trade“ prodala i dodatna tri
dunuma u naselju Mejdan. Grad je uz zemlju, Radišiću poklonio i projektnu
dokumentaciju. Zemlja u Obilićevu ključna je u cijeloj priči, jer ta tri dunuma
Radišić „prodaje“ Ljubi Ćubiću, vlasniku firme „Niskogradnja“, za 5,5 miliona
maraka, odnosno za tačno onoliko novca koliko je on trebao platiti onih 27
dunuma u centru grada!
»Nova banka« dodijelila je Radišiću kredit od gotovo 5
miliona maraka, kojim on plaća mali dio obaveza gradu, a veći dio para
zadržava. Kredit je odobrio tadašnji uposlenik banke Džombić. Radišić nije
vraćao pare, pa je Džombić u dogovoru sa Ćubićem dogovorio da on preuzme
Radišićev milionski dug. Ćubić se zadužuje kod »Nove banke« za 5 miliona, tako
što banci prebacuje svoja potraživanja od opština u kojima je SNSD na vlasti.
Banka to prihvata i opštinama odobrava dugoročne kredite, a Ćubiću prebacuje pare,
koje on daje Radišiću, a ovaj opet banci. Suštinski, opštine plaćaju Radišićev
plac, jer su Ćubićevi poslovi u njima naduvani.
Ćubić i Radišić međusobne obaveze zatvaraju raznim
Ugovorima. Prvi sklapaju krajem 2005. godine, a Radišić daje pod hipoteku
Ćubiću ona tri dunuma iz Mejdana, a Ćubić njemu 4 miliona maraka, (dokumenti u
posjedu »Žurnala«). Nakon toga, januara 2007. godine sklapajupredugovor o
kupoprodaji nekretnina, kojim Radišić Ćubiću tri dunuma, koja je gradu
Banjaluka platio 100 hiljada maraka, sada prodaje za 5,5 miliona. Sve je
ovjereno kod notaraaprila 2008. godine, kada su smatrali da su najveći dio
poslova pokrili papirima. Ćubić je ovih 5,5 miliona izvukao iz izgradnje puteva
u Srebrenici gdje je otuđeno preko 30 miliona maraka.
Oduzimanje zemljišta
Nakon otvaranje afere »Medicinska elektronmika«,
gradonačelnik Davidović je podnio zahtjev zemljo-knjižnom uredu da oduzme prava
firmi »Grand trade« na korištenje zemljišta, a morao je podnijeti i zahtjev da
se i ona tri dunuma oduzmu Ćubićevoj »Niskogradnji«. Davidović je to morao
uraditi još prije šest godina, jer je tako precizirano Rješenjem skupštine
grada. Radišiću je zemljište moralo biti davno oduzeto, jer, prema zvaničnim
podacima, nije uplatio najmanje 960 hiljada za dažbine. Ta cifra je višestruko
veća, jer je Radišić falsifikovao uplatnice, kako nam je potvrđeno u
Specijalnom tužilaštvu. Na kraju cijele priče, uprava grada Banjaluka, nakon
hapšenja osumnjičenih u aferi »Medicinska elektronika«, oduzela je Radišiću
zemljište, kako bi se primirila javnost, ali plac će mu biti vraćen.
Nastaviće se...
