Portal "Žurnal" krajem 2011. godine objavio je iscrpan dosje o poslovnoj biografiji Milorada Dodika u kojem je naveden najveći broj njegovih poslova, veze sa tajkunima, firmama, te načini na koje je sve dolazio do novca. U dosjeu su navedene i nekretnine porodice Dodik. Kompletan dosje prenijećemo, uz dozvolu redakcije "Žurnala" u narednim danima. Za početak prva dva nastavka.
IMPERIJA DODIK
Poslovna biografija gospodara Republike Srpske (1)
Od Laktaša do zvijezda |
Imperija Dodik je poslovna biografija gospodara Republike Srpske, potkrijepljena dokumentima, faksimilima ugovora, fotografijama. U feljtonu čiji će se nastavci objavljivati od 15. avgusta između ostalog možete čitati: Ratni poslovi s cigaretama, alkoholom, naftom ● Poslovne veze sa Fikretom Abdićem ● Kako su se gomilali milioni: Zekstra, Lutrija RS, Farmland, Medicinska elektronika, Nova banka ● Saradnja s Rusima ● Administrativni centar, autoput, zgrada RTRS-a ● Veze sa Stankovićem, Davidovićem, Čičićem ● Sve kuće, vile, imanja, voćnjaci...
Milorad Dodik rođen je 12. marta 1959. godine u Laktašima. Ima brata Gorana i sestru Bogdanu. Otac Bogoljub i majka Mira bili su zemljoradnici. Na imanju od 70 dunuma proizvodili su, uglavnom, krompir, od čije prodaje su živjeli i školovali djecu.
Porodična kuća, traktor i tanjirača je sve što su Dodikovi imali, a živjeli su skromno i bez velikih prohtjeva. Nikada nisu bili bogataši, kako to danas javnosti predstavlja sin Milorad. U Laktašima je završio osnovnu školu, u Banjoj Luci je 1978. godine završio srednju Poljoprivrednu školu gdje se školovao za mesara. U to vrijeme pobijedio je na lokalnom takmičenju u oranju traktorom. Košarku je igrao u klubu „Potkozarje“.
U SJENI
Fakultet političkih nauka u Beogradu završio je 1983. godine. Za predsjednika Izvršnog odbora SO Laktaši izabran je 1986. godine i na toj funkciji je ostao do 1990.
Na prvim višestranačkim izborima, održanim 1990. godine, kao član Saveza reformskih snagaAnte Markovića izabran je u Parlament BiH. Stranku nezavisnih socijaldemokrata, zajedno sa (pokojnim) Nenadom Baštincem osniva 1996. godine, i postao je njen predsjednik, što je i sada. Stranka mijenja ime u Savez nezavisnih socijaldemokrata nakon što se 2002. godine ujedinila sa Demokratskom socijalističkom partijom, nastalom cijepanjem Socijalističke partije RS.
Na vanrednim izborima, nakon podjele SDS-a na pristalice Radovana Karadžića i Biljane Plavšić, održanim 1997. godine, izabran je za poslanika u Narodnoj skupštini RS. Nakon toga postaje premijer. Za mandatara ga je predložila Biljana Plavšić, a izabran je januara 1998. godine na skupštini u Bijeljini. Ostaće zapamćeno da su poslanici SDS i SRS RS napustili parlament, ali je u sali ostao 41 poslanik, među kojima značaj broj Bošnjaka i Hrvata. Nije bilo kvoruma, pa je SFOR helikopterom vratio u skupštinu 42 poslanika.
Godinu dana prije nego što je prvi put izabran za premijera, Dodik je imenovan za ministra razvoja u Alternativnom vijeću ministara BiH, formiranom u Sarajevu marta 1997., kao građanski odgovor tadašnjoj vladajućoj koaliciji nacionalnih stranaka. Prvi šef Vlade u sjeni bio je Sejfudin Tokić, a njegovi zamjenici Miodrag Živanović i Željko Ivanković. Osim ministra za razvoj, Alternativno vijeće ministara BiH imalo je i ministarstvo vanjske politike (Srđan Dizdarević), privrede (Nikola Kragulj), ljudskih prava (Senka Nožica), nauke, kulture i sporta (Juraj Martinović).
ŠAMPION MEĐUNARODNE ZAJEDNICE
Vladu RS je vodio od 1998. do 2001. godine, iako je izgubio na redovnim izborima održanim 1998. godine. Madeleine Albright je u proljeće 1998. godine Dodikov politički uspon opisala kao "dah svježeg vjetra", a marta 2000. u Banjaluci izjavila da je Dodik „šampion međunarodne zajednice. Izabrani predsjednik RS Nikola Poplašen nije htio da ga predloži za mandatara, pa ga je smijenio visoki predstavnik Carlos Westendorp. Nakon te odluke, Dodik je naložio MUP-u RS da izbaci Poplašena iz Banskih dvora, što je policija i učinila.
Gubi na izborima 2000. u trci za predsjednika RS od kandidata SDSMirka Šarovića i odlazi u opoziciju.
"Prvo ću se odmarati uz intenzivno učenje engleskog jezika, a potom ću izvršiti reformu SNSD-a i stranku pripremati za naredne predsjedničke i parlamentarne izbore", rekao je Dodik, nakon što je izgubio izbore i postao opozicionar. Engleski nikada nije naučio.
Gubi i 2002. godine, ali na čelo Vlade RS dolazi u februaru 2006. godine. Mandat mu je dao tadašnji predsjednik RS i SDS Dragan Čavić. Čavić je izgubio iste godine u predsjedničkoj trci od Milana Jelića, kandidata SNSD. Čavić je krajem te godine srušen i sa čela SDS, a najteža optužba od stranačkih prvaka mu je bila što je mandat dao Dodiku. Nakon ubjedljive pobjede na oktobarskim izborima 2006. godine, Dodik je ostao na čelu Vlade RS do izbora 2010., kada njegov SNSD osvaja uvjerljivu pobjedu na parlamentarnim izvorima, a Dodik u trci za predsjednika RS.
POLITIKA I NOVAC
Uspon Milorada Dodika počeo je njegovim izborom za predsjednika Izvršnog odbora Skupštine opštine Laktaši. Već tada je znao da politika na ovim prostorima jest jednako novac i nikada nije odstupio od te devize. Na toj funkciji ostao je od 1986. do 1990. godine. Ključni ljudi u tom periodu njegovog profesionalnog života bili su Uroš Gostić, tadašnji pomoćnik dikretora za investicije Privredne banke udružene banke Sarajevo (PBUBS), Mirko Karać, tadašnji predsjednik opštine Laktaši,Ranko Karapetrović, u to vrijeme sekretar opštine Laktaši. Gostić je danas poslanik Dodikovog SNSD u Narodnoj skupštini RS, Karapetrović, član SNSD, obavlja funkciju generalnog sekretara NSRS, a Karać je biznismen sa razvijenim poslovima u Novom Sadu (predstavnik firme „Mercedes“, poslovi za željezom...), u susjednoj Srbiji.
Karać, Dodik i Karapetrović, uspjeli su u Laktaše prije rata privući veliki broj privrednika, jer su pojednostavili birokratske procedure, a onima koji su pokretali biznis u tom gradiću, omogućeno je da za male pare dolaze do građevinskih placeva. Takođe, oni su se pojavljivali pred raznim tadašnjim bankama, a posebno Privrednom bankom Sarajevo sa brojnim projektima, kojima su omogućavali laktaškim poljoprivrednicima i privrednicima finansijske subvencije. Prvi veliki novac Dodiku je omogućio Gostić, dajući mu, pred sam rat, milionski kredit, kojim je on i pokrenuo sopstveni biznis – proizvodnju namještaja, dušeka i jorgana. Ovaj kredit Dodik nikada nije vratio... Interesantno je napomenuti da je Gostić tada dodijelio kredit i Slavku Roguljiću, tri miliona maraka, koji nikada nije vraćen.
Po Dodika bitan čovjek iz tog perioda je i Radoje Mijatović, koji je do rata bio direktor sektora za investicije PBUBS i, zajedno sa Gostićem, učestvovao u plasiranju kredita u Laktaše. Po izbijanju rata, Mijatović odlazi u Beograd na čelo Kredibel banke, koja kreditira Dodikov privatni projekat. Ovoj banci nije vratio 180 hiljada maraka.
POD GENERALSKOM ZAŠTITOM
Dodik je na prvim višestranačkim izborima, održanim 1990. godine, kao član Saveza reformskih snaga Ante Markovića izabran u Parlament BiH. Po izbijanju rata, zajedno sa ostalim srpskim parlamentarcima napušta državnu skupštinu i djeluje kao nezavisni poslanik u Narodnoj skupštini RS.
Dodik se danas hvališe da je bio pripadnik Vojske RS, ali to nije tačno. Njegovi ratni zaštitnici, generali Momir Talić i Boško Kelečević su ga samo formalno rasporedili u jedinicu Vojne policije, koja je bila stacionirana na Aerodromu „Mahovljani“ kod Banjaluke, ali se Dodik nikada nije pojavio na „ratnom zadatku“.
Osim pomenutih generala koji su ga štitili, najvažniji čovjek iz tog perioda za Dodika bio jeBorislav Mikelić, šef takozvane Republike Srpske Krajine i desna ruka Slobodana Miloševića u ratu na teritoriji Hrvatske. Preko Mikelića išle su robe iz Srbije u RS, RSK, kao i teritoriju pod kontrolom Fikreta Abdića, a Dodik je bio jedan od povlaštenih „distributera“.
Dodik je bio fasciniran Miloševićevom snagom i godinama je tražio od Mikelića da ga odvede kod njega, što je ovaj i učinio tokom 1994. godine. Od tada, pa do sukoba Miloševića sa cijelim svijetom, koje je završilo NATO bombardovanjem Srbije, Dodik je bio jedan od njegovih najodanijih ljudi u BiH. Zbog toga je i izabran za premijera 1998. godine. Dodik je, napuštajući Miloševića i stajući na stranu međunarodne zajednice u tom sukobu, pokazao da zna procijeniti gdje je snaga, ali i gdje su pare. U to vrijeme u Beogradu sastajao se i sa Mirkom Marjanovićem, tadašnjim premijerom Srbije, a „veza“ mu je, osim Mikelića, bio tamošnji biznismen Živko Šarić.
Svoje veze sa Mikelićem i Miloševićem, Dodik je mistifikovao tokom rata, kako bi sebi dao na značaju i tako se nametnuo kao alternativa neprikosnovenom SDS. U tome je imao bezrezervnu podršku tajkuna Slobodana Puhalca, (bio ministar u Dodikovoj trećoj Vladi),Nikole Vukelića, takođe tajkuna, Nenada Baštinca, a djelimično i Slavka Roguljića, koji ga nikada nije volio i uvijek je tvrdio da je Dodik čovjek „kojem ne možeš dati male pare i biti miran“. Kasnije se pokazalo da je bio potpuno u pravu.
Svi oni su, na sastancima koji su tokom rata održavani u Laktašima i na koje su pozivani tadašnji ugledni krajiški ljudi, teško kritikovali SDS-ovu vlast, pa čak tvrdili da prave i alternativnu vladu. Tom krugu pripadali su i Milenko Čičić, (vlasnik „Kaldera kompani“), a jedno vrijeme i Goran Popović, ratni direktor „Vitaminke“. Popović je kasnije napustio Dodika i približio se SDS. Dodik se 1994. godine sastao sa Sejfudinom Tokićem u Peruđi, a režimski mediji su ga proglasili izdajnikom i osobom bez morala.
Dodikovi prijatelji Puhalac, Vukelić i Roguljić svi odreda bili su tajkuni Radovana Karadžića i povlašteni biznismeni koji su mogli uvoziti u ratu deficitarne robe, prije svega naftu. Poznata je velika „naftna operacija“, koju je odobrio Karadžić, a izveo pomenuti trojac, odigrana 1994. godine. Tada su oni za svega nekoliko mjeseci zaradili po osam miliona maraka, jer je gorivo u Krajini koštalo po litru 4,20 maraka, a nabavna cijena, sa prevozom, iznosila je 1,20 maraka. Kao protivuslugu za ovaj posao, Puhalac, Vukelić i Roguljić su Karadžiću kupili najnoviji tip mercedesa, u kojem je bio ugrađen satelitski telefon.
Kolike sume su se tada vrtile, svjedoči i sljedeća priča, koju nam otkriva izvor koji je u to vrijeme bio blizak s Dodikom: u Roguljićev restoran „Bomi“, gdje su se tajkuni okupljali, Vukelić je donio torbu u kojoj se nalazilo tri miliona maraka i bacio je Roguljiću: „Evo ti ta sića“! Ovaj torbu nije uzeo, nego je šutnuo nogom, a onda ju je šutnuo i Vukelić. „Fudbal“ je trajao pola sata uz smijeh i šalu.
ŠVERC I JORGANI
Dodik se, uz pomoć Mikelića i ostalih, bacio na „trgovinu“ cigaretama, alkoholom, naftom. Istovremeno je na Pančevačkom putu, kod Beograda, imao firmu za proizvodnju namještaja, dušeka i jorgana, a takvu je imao i u Laktašima-Igokea. Izlagao je na dva Beogradska sajma, a firma je nakon dvije godine neslavno završila i propala. Dodik je švercovao cigarete a srbijanska veza mu je bio izvjesni Dule Ciganin. Samo u jednom danu, Dule mu je u prostorije u beogradskom „Interkontinentalu“, (gdje je Dodik imao kancelarije), donio oko 700 hiljada maraka od prodaje cigareta. Naš izvor tvrdi da se pare nisu brojale, radilo se na riječ, a oni su se šalili da „pare vagaju, pa šta vaga kaže“. Od ovog novca Dodik je kupio stanove u Beogradu i živio na visokoj nozi.
Međutim, na poslovima je i padao, jer nije imao nikakvog smisla za organizaciju firmi koje je vodio, niti je na tome išta radio. Uvijek je težio „velikim parama“ i ulazio nekritički u poslove, što je jedan od ključnih razloga zbog čega je iz rata, uprkos milionima koje je propustio kroz ruke, izišao bez prebijene pare. Dodik je mnogima ostao dužan iz tog perioda, ali su i njemu brojni ostali dužni. On svoje dugove nije vraćao, ali je istina da ni od svojih dužnika nije tražio povrat duga. Bio je i ostao veliki hazarder čiju je cijelu političku i poslovnu karijeru obilježio veliki rizik.
U nastavku feljtona o Imperiji Dodik navešćemo samo neke od načina na koje je Milorad Dodik tokom svojih premijerskih mandata stekao ogromno bogatstvo koje ga čini jednim od najimućnijih ljudi u regiji.
Poslovna biografija gospodara Republike Srpske (2)
Imperija je rođena u fabrici namještaja
LICA
Milorad Dodik (otac)
Milorad Dodik naveo je u svom imovinskom kartonu, dostavljenom u julu 2010. godine Centralnoj izbornoj komisiji BiH, da njegova imovina vrijedi ukupno 2.850.505 konvertibilnih maraka.
Imovinu čine kuća u Beogradu, čiju je vrijednost procijenio na 1,7 miliona KM, kuća u Laktašima od 300.000 KM, dva stana u Beogradu ukupne vrijednosti 600.000 KM i stan u Laktašima od 110.000 KM. Iste nekretnine Dodik je prijavio i u svom imovinskom kartonu 2006. godine, ali su tada stanovi u Beogradu vrijedili 160.000 KM, a stan u Laktašima 30.000 KM.
U kartonu je naveo i platu iz 2009. godine od 59.220 KM, a prijavio je i prihode od poljoprivrede u ukupnom iznosu od 80.000 KM, te rentu za kuću u Beogradu od 100.000 KM. Prijavio je da je vlasnik automobila vrijednog 100.000 KM, te da je dioničar Banje Laktaši, kao i sva tri člana njegove porodice, sa jednakim udjelima od po 0,003924 posto. Svaki od udjela, kako je navedeno, vrijedi svega 505 KM. Na računu u banjalučkoj “Novoj” banci ima 10.000 KM, a u “Pavlović International banci” zaduženje od 1,7 miliona KM i kredit reprogramiran na rok otplate od 20 godina.
Snježana Dodik (supruga)
Dodikova supruga Snježana, kako je navedeno, po osnovu kooperacije u okviru zajedničkog poljoprivrednog imanja ostvarila je prihode od 45.000 maraka, posjeduje poslovni prostor vrijedan 100.000 KM i automobil “pežo 407” procijenjen na 30.000 KM. Firmi u čijem je vlasništvu poslovni prostor Snježana Dodik duguje 100.000 KM.
Gorica Dodik Trišić (kćerka)
Kćerka Gorica Dodik Trišić, po osnovu plate u 2009. godini zaradila je 21.000 KM, njena firma “Trinity media & consulting” procijenjena je na 92.874 KM, dok na računu u “NLB Razvojnoj banci” posjeduje svega 74 KM. Gorica je dugoročno zadužena, pa je Komercijalnoj banci obavezna vratiti dva kredita: 95.000 KM do 2022. godine i 47.417 KM do 2018. godine.
Igor Dodik (sin)
Sin Igor Dodik, kako je izjavio, u 2009.godini nije imao prihoda, ali jeste imovinu vrijednu 2.686.404 KM. Dodik je u svojoj izjavi naveo da izdržava sina. Igor, međutim, navodi da je vlasnik 50 posto firme “Fruit Eco”, procjenjujući svoj udio na 2.625.095 KM. Osim toga, vlasnik je automobila vrijednog 50.000 KM i računa u “Hypo banci” na kojem se nalazi 10.804 KM. Firma “Fruit Eco” je 2008. godine dobila kredit Investiciono-razvojne banke RS od tri miliona KM, a odobrio ga je Kreditni odbor akcionara banke na čijem se čelu nalazio Milorad Dodik, u to vrijeme premijer RS!
PRIJAVLJENO BOGATSTVO: 6.066.087 KM
Prema izjavama dostavljenim CIK-u, pokretna i nepokretna imovina porodice Dodik procjenjuje se na 5.760.867 KM. Kada se ovome dodaju prihodi od plata, poljoprivrednog imanja i rente u iznosu od 305.220 KM, ukupno bogatstvo Dodikovih iznosi 6.066.087 KM.
Zanimljivo je da je u imovinskom kartonu iz 2002. godine, Dodik naveo da posjeduje stan u Laktašima vrijedan 30.000 maraka, dva stana u Beogradu u vrijednosti od 80.000 KM, porodično naslijeđe od 200.000 KM i automobil vrijedan 30.000 KM. Za suprugu Snježanu tada je naveo da posjeduje samo porodično naslijeđe vrijedno 50.000 KM. Dakle, te 2002. godine imovina porodice Dodik iznosila 390.000 KM i za sedam godina narasla je na 6.066.087 KM! Zvanično...
STVARNO BOGATSTVO: Više od 400 miliona KM
Dodikovo bogatstvo višestruko je veće od ovih šest miliona koje je prijavio Centralnoj izbornoj komisiji. On je jedan od najbogatijih ljudi na prostorima bivše SFR Jugoslavije, a, bez sumnje, spada među tri najbogatija političara u regionu. Vrlo teško je procijeniti njegovo bogatstvo, ali sigurno nije manje od četiri stotine miliona maraka.
Prema svim raspoloživim podacima, bogatstvo je stekao na, najblaže rečeno, kontroverzan način, maksimalno koristeći tri premijerska i tekući predsjednički mandat. Svi članovi Dodikove porodice su milioneri: sin Igor, kći Gorica, brat Goran, otac Bogdan, zetovi i stričevi rođaci.
KLJUČNI POMAGAČI
Ključne osobe uz čiju pomoć je stekao enormna sredstva, nekretnine i imanja su Slobodan Stanković, vlasnik firmi „Inegral inženjering“ i „Integra inženjering“, (koja se nominalno vodi na njegovoj supruzi Slavici), Ljubo Ćubić, vlasnik „Niskogradnje“, Milenko Čičić, vlasnik „Kaldera kompani“, Slavko Roguljić sa svojim “Sinekopom“, Zoran Đurić, suvlasnik „Zekstre“, Dragan Čičić, vlasnik brojnih fantomskih firmi, Aleksandar Džombić, aktuelni premijer RS, te brojni drugi tajkuni. U posljednjih pet godina jedan od najbližih Dodikovih saradnika je tajkun svih tajkuna Miroslav Mišković.
2. RAĐANJE IMPERIJE: Ratno doba
Igokea
Ključ svih Dodikovih uspjeha je firma „Igokea“. Osnovana je 3. juna 1991. godine i registrovana za proizvodnju tapaciranog namještaja i dekorativnih artikala, inžinjering poslove na izgradnji i opremanju poslovnih zgrada, izvoz i uvoz neprehrambene robe, te usluge prometa i reklama.
„Igokea“ je u početku zaista proizvodila namještaj, garniture s imenima „Kea“, „Igo“, „Mila“ i „Dik“, (što su nadimci njegove djece i članova porodice). Početkom rata nastavio je sa proizvodnjom namještaja, pa čak i dušeka, koje je izlagao na Beogradskom sajmu, ali je 12. juna 1992. godine u banjalučkom sudu proširio djelatnosti firme.
„Igokea“ je od tada mogla trgovati naftnim derivatima, cigaretama i alkoholom, a iste godine još jednom je dopunio djelatnost, na „ugostiteljske usluge tipa bife, bar, kafana i slično“. U to vrijeme Dodik je bio poslanik u tadašnjoj Narodnoj skupštini Srpske Republike BiH koja je kasnije preimenovana u NS Republike Srpske. Trgovao je naftom, cigaretama, kafom i alkoholom, ali je na poslovima više izgubio, nego što je dobro poslovao, tako da slovi kao jedini ratni biznismen koji se nije obogatio, već je iz rata izašao potpuno osiromašen.
Utaja poreza
U Izvještajima Finansijske policije Republike Srpske, iz ratnog i poratnog perioda, tvrdi se da je Dodik tokom rata ovaj entitet finansijski oštetio utajom poreza i izbjegavanjem plaćanja brojnih drugih dažbina. Vidljivo je to iz Rješenja sačinjenog maja 1993. godine kojim se Dodiku nalaže da „radi otklanjanja nezakonitosti u poslovanju uplati obračunati porez za prvi kvartal te godine, kao i neplaćeni porez za 1992. godinu“.
Tokom kontrole poslovanja „Igokee“, obavljene tokom jula i avgusta 1993. godine, utvrđene su brojne nezakonitosti direktora Milorada Dodika. Kako se navodi, u knjigama uopšte nije prikazao prodaju parfema, a inspektori su smatrali da je riječ o utaji poreza, pa su naložili plaćanje. Utvrđeno je i da je sakrio 44 hiljade litara dizela, „kako bi utajio porez“.
Kontrolom je utvrđen i „šverc alkoholom“. Još drastičniji je nalaz finansijske policije iz juna 1994. godine. U njemu se navodi da je MUP RS utvrdio da je „Igokea“ na osnovu „falsifikovanih dokumenata prikazivala manju vrijednost robe i njeno porijeklo radi izbjegavanja uplate akciza i poreza“.
Poslovi s Fikretom Abdićem i Arkanovim povjerenikom
I Zapisnik iz 1995. godine svjedočanstvo je o, kako se u njima tvrdi, nezakonitim postupcima Milorada Dodika. Sve vrijeme rata, Dodik je poslovao sa Borislavom Mikelićem, čovjekom od visokog povjerenja Slobodana Miloševića i Željka Ražnatovića Arkana, a trgovao je i sFikretom Abdićem, presuđenim ratnim zločincem. Važno je istaći da je Dodik, uprkos svim ovim vezama, u ovom periodu ostao dužan mnogima, a dugove je vratio iz budžeta Republike Srpske kada je prvi put postao premijer. Potvrđuje to, indirektno, i izvještaj Glavne službe za reviziju RS o poslovanju Direkcije za robne rezerve u vrijeme prvog Dodikovog mandata. Tokom rata Dodik je ostao dužan novac firmi „Elnos komerc“ iz Bora. Pare je vratio tako što je „Elnosu“ za poljoprivredne mašine, koje nikada nisu stigle u Robne rezerve, isplatio 553.548 KM.
Nije ostao dužan samo „Elnosu“, već i „Makedonija tabaku“, za cigarete koje su mu zaplijenjene 1993. godine, ali i „Banjalučkoj banci“, kod koje je sve vrijeme rata, a i nakon njega, podizao „kratkoročne kredite za tekuću likvidnost“. Dodik je kredite uzimao u maju, junu,avgustu, oktobru, novembru 1993., potom januaru 1995., kao i u decembru 1997. godine (svi dokumenti u posjedu „Žurnala“). Uzimao je novac i iz primarne emisije, prodajom komercijalnih zapisa.
Bilo je to uspješno zaduživanje, jer je inflacija preko noći proždirala vrijednost novca. Uzimane se krupne cifre, a vraćana sića. Provjereni recept tadašnjih vlastodržaca iz SDS-a i Dodik je primijenio u nekoliko navrata. Kada su se sveli računi, Dodik je „Banjalučkoj banci“ ostao dužan 258 hiljada maraka, kako je to u svom izvještaju o poslovanju ove finansijske institucije naveo i glavni revizor Boško Čekomarta 2004. godine.
Dodik je ovaj dug pokušao vratiti 2002. godine na rijetko zabilježen način u finansijskim poslovima.Ugovor o prenosu potraživanja između „Banjalučke banke“ i „Igokee“, datiran 22. maja 2002. godine, izuzetan je dokument, koji svjedoči da je u ovoj zemlji sve moguće: Dodik je dug svoje firme banci vratio tužbom „Igokee“ protiv preduzeća „Prima trejd“ iz Nove Topole; odnosno banka je tužbu, koja u tom trenutku nije bila riješena pred Osnovnim sudom u Banjaluci, prihvatila kao nadoknadu za 342.838. maraka duga, koji je Igokea imala prema toj finansijskoj instituciji.
O čemu se zapravo radi: firma «Prima trejd» je dugovala „Igokei“ 65 miliona dinara još iz maja 1992. godine, za đubrivo. Dodik je 1993. tužio „Primu“, a sud nije riješio slučaj u narednih deset godina. Onda je Dodik tu tužbu 2002. godine, (direktor „Igokee“ tada je bio njegov brat Goran), prodao banci za preko 340 hiljada maraka. Kada je banka krenula da se naplati iz firme „Prima“, saznali su da je to preduzeće poodavno završilo u stečaju (dokumenti u posjedu „Žurnala“)! Vlasnik firme „Prima“ Nenad Kesić, član SNSD-a, je u vrijeme njegovog prvog premijerskog mandata bio zamjenik ministra poljoprivrede, a trenutno je poslanik SNSD-a u Narodnoj skupštini.
Nastaviće se...
(zurnal.info)
