piše: Slobodan Vasković
Mladen Bosić, lider SDS-a,
istrajan je u pokušaju pronalaženja (bar jedne) „Lagranžove tačke“ na
političkoj sceni, koja bi njemu i njegovoj stranci, istovremeno, omogućila nekretanje,
ali i uticaj na sva dešavanja u BiH i RS.
Premda
zvuči apsurdno i gotovo nemoguće, ipak, Bosić je uvjeren da je skoro uspio u
svom naumu.
SDS
se nalazi u potpunom nekretanju, ali i takav šlogirani SDS ima i dalje veoma
veliki uticaj na sva politička dešavanja. Tako na nivou BiH, SDS čini vlast u
kojoj ne čini ništa, a sva odgovornost za taj nivo leži na njihovom platformaškom
partneru SNSD-u. Istovremeno, SDS je tom istom SNSD-u navodno opozicija na
entitetskom nivou, ali ni u toj orbiti stranka se ne kreće, što omogućava
opstanak simbioze u bh. ravni.
SNSD
bi, bez obzira na statičnost SDS-a, partnere najrađe izbacio iz bh. platforme,
ali su svjesni da se njihov džemper para, te da je sve realnija situacija u
kojoj oni bez pomoći Bosićeve stranke neće moći osvojiti neku od predsjedničkih
funkcija na izborima 2014., niti formirati vlast. Zato trpe.
Ostatak
opozicije u RS najrađe bi SDS, zbog njihovog upornog nekretanja, proglasili
neopozicijom i trabantom i slugom vlasti, ali se ne usuđuju da na taj način
naljute Bosića, kako on ne bi sklopio kockice sa SNSD-om. I tako se dva tijela
(SNSD, koje je mnogo veće i ostatak opozicije, koje je mnogo manje) vrte jedni
oko drugih, dok Bosić čuči u umišljenoj “Lagranžovoj tački”, ni ne pomišljajući
da se pokrene. Jednostavnije rečeno, Bosić oba ova subjekta drži u “matnoj
poziciji” (narodski rečeno ucjenjuje), vjerujući da SNSD nikako neće ući u bilo
kakvu koaliciju sa PDP, DP, SRS… (i obratno), što njemu omogućava da ih do
2014. drži u šahu, a nakon opštih izbora probere koga će matirati.
To
što smatra da je gotovo uspio da nađe “Lagranžovu tačku” na političkoj sceni i sjedne
na nju, ne znači da je to i dobro rješenje; premda Bosić vjeruje suprotno, čim
istrajava na nekretanju (čitaj potpunom nedostatku bilo kakve odgovornosti za
ekonomsku i socijalnu propast građana RS, koju pokriva blijedom pričom o “zajedničkom
nastupu”, koji ovom entitetu ne donosi ništa, osim nekoliko funkcijica u Sarajevu
za Bosićeve stranačke drugare).
Faktor
vrijeme, koje gotovo da i ne postoji na stvarnim Lagranžovim tačkama, itekako
je značajno na ovoj Bosićevoj, a sunovrat ekonomije, privrede, finansija;
galopirajuće osiromašenje građana, beznađe, besperpektivnost i sveopšti jad…,
svakim danom dodatno dobijaju na akceleraciji i već su traumatično dramatični,
bez izgleda za bilo kakvim skorim zaustavljanjem, a o poboljšanju se ne može
čak ni sanjati.
Faktor
vrijeme je taj usud koji Bosića sprečava da zaista i materijalizuje projektovanu
“Lagranžovu tačku” i sa nje (konačno) povuče konkretan potez (bar i 2014.), jer
za dvije godine ovjde ćemo imati sprženu zemlju, na kojoj (u privrednom, ekonomskom,
socijalnom, obrazovnom, političkom… planu) čak, figurativno rečeno, ni korov ne
niče.
Bosić
i SDS su u procentu kojim su zastupljeni u Narodnoj skupštini RS i u parlamentu
BiH, odgovorni za ovakvo stanje, a taj omjer raste nakon lanjskih izbora, jer
je ta stranka na lokalnom nivou ovladala sa više od pola entiteta.
Bio
je to šok za sve, a za SDS najveći, jer se uopšte nisu snašli, niti bilo ko u
ovom entitetu ima saznanje/spoznaju/osjećaj/emociju da se u
načinu/funkcionisanju/ponašanju vlasti na bilo kom nivou, pa i onom lokalnom, bilo
šta promijenilo. Iako su prošla gotovo tri mjeseca od preuzimanja vlasti od
SNSD-a (u preko 40 opština, od čega SDS ima načelnike u preko 30), javnost još
uvijek nema pojma (osim kada su u pitanju opštine Gradiška i Dubica) kakvo
stanje je u njima zatečeno i da li se zaista kralo/otimalo/pljačkalo u mjeri u kojoj
su to i Bosićevi puleni tvrdili?!
Ili
se nije kralo i otimalo, ili su SDS-ovci (kao i ostatak načelnika koji nisu iz
redova SNSD-a) napravili dil o nenapadanju sa svojim prethodnicima, imajući
namjeru da nastave tamo gdje su oni stali. Postoji i treća mogućnost: svi
novoizabrani načelnici (sem onih iz Gradiške i Dubice), koji nisu iz redova
SNSD-a, potpuno su nesposobni da snime stanje, što je nerealno.
Paradoks
je da se Bosić, nakon pobjede na lokalnim izborima, nije odmah okrenuo čvršćoj
saradnji sa ostatkom opozicije, bez koje te pobjede ne bi ni bilo, već se, brže
bolje, vratio u umišljenu “Lagranžovu tačku”, sa jasnom namjerom da se iz nje
ne pokrenu ni on ni SDS do novog izbornog ciklusa. Kobna greška.
Bosićev
bijeg od odgovornosti, od snažnih odluka, od temeljnog opozicionog rada protiv
vlasti, koju i on smatra lošom i nesposobnom, najbolje je iskoristila upravo ta
vlast, te je njen čelnik Milorad Dodik u vrlo kratkom vremenu uspio da stvori
ambijent u kojem se za SDS-ovu ubjedljivu lokalnu pobjedu više i ne zna. Dodik
je izborni poraz anulirao sa nekoliko vještih marketinških poteza, te čak doveo
SDS u potopunu političku defanzivu, koja je bila toliko vidljiva da je i Bosića
natjerala da se protegne i ponešto progovori.
Uobičajeno,
Bosić pri istupu nije uzeo sve parametre u obzir; posebno one koji kažu da je
značajan broj njegovih visokih funkcionera i dalje fasciniran Dodikom, te je
upao u šizofrenu situaciju u kojoj je on pričao “u klin”, dok su drugi važni
SDS-ovci udarali “u ploču”.
Tako
je Bosić kritikovao “projekat Andrićgrad”, (uz to SDS-ov višegradski načelnik bojkotovao
je prijem kod Emira Kusturice), a onda je “projekat Andrićgrad” uzvratio i osuo
po Bosiću u vrijeme dok se sokolački načelnik slikao sa tim istim Kusturicom i ugovarao
etno sela sa njim. Slično je bilo i odmah iza Nove godine, kada je Dodik “nagrdio”
SDS, premda su mu njihove perjanice dan prije toga došle na poklonjenje. Da se
ne govori o sarajevskom valjanju po blatu sa Dragom Kalabićem, ili, pak, tviter
napadu na BN TV SDS-ovih tviteraša, u vrijeme kada je ta kuća oštro kritikovala
njihovog najvećeg političkog protivnika, pod čijim se snažnim pritiskom nalazi…
Ovi
slučajevi još uvijek ne ukazuju da je u SDS-u rasulo, ali svakako svjedoče da
nema profilisane politike, te, čak, da unutar SDS-a ima nekoliko politika, koje
međusobno nisu uopšte komplementarne.
Nije
to ni za čuditi, jer i sam Bosić, (koji bi trebalo “bubnjem” da daje politički
ritam), djeluje asinhrono, i sam sebe demantuje iz izjave u izjavu.
Tako
će Bosić reći da će u borbu protiv kriminala i korupcije SDS ući po “principu
Aleksandra Vučića”, pri tom optužujući SNSD i njihove partnere u vlasti da su “nosioci
kriminala i korupcije”. Samo nekoliko dana potom isti taj Bosić reći će “nismo protiv platforme sa SNSD-om na nivou RS”,
što znači da su spremni za vlast sa, kako je ranije rekao, “nosiocima korupcije
i kriminala”.
Jedno sa drugim ne ide: Ostvarivost “projekta Vučić” i
koalicija sa onima koji bi trebali biti meta tog projekta nije moguća čak ni u
ovoj zemlji, u kojoj je gotovo sve moguće. Bez daljih pojašnjenja jasno je da
Bosić ne zna “kud udara”, a nikakve su šanse i da to sazna. SDS nema nikakve
snage za “Vučića” i njihova priča o tom je tek isprazna poza. Sama činjenica da
su spremni koalirati sa onima za koje tvrde da su ih “spremni hapsiti” suluda
je sama po sebi i sve govori o istrošenosti i bezidejnosti SDS-a, a baš ništa o
objektu njihovih “antikriminalnih i antikoruptivnih” tlapnji. SDS, definitvno,
nije alternativa.
Na ovom mjestu postavlja se logično pitanje: Da li je
ostatak opozicije alternativa i da li su u stanju da savladaju dvije
tradicionalne stranke, SDS i SNSD, i u skorom vremenu se nametnu kao “treće
rješenje”. Realno - nije.
Oni, maksimalno, mogu formirati jedan blok, koji hoće
polučiti kvalitetan rezultat, ali ni približno u mjeri potrebnoj za promjenu
vlasti.
“Treće rješenje” jeste potpuno nova politička opcija za
koju postoji ogroman prostor. Da bi ona i zaživjela nužno je da iza nje otvoreno
stane državni vrh Srbije. Bez toga neće ići, sviđalo se to kome ili ne.
