piše: Slobodan
Vasković
Sinoć oko 20
časova vjerovao sam da više nikad neću napisati ni slova. Takođe sam vjerovao
da ni moja supruga Ljiljana Kovačević više neće napisati ni slova. Bio sam
ubijeđen da smo mrtvi. Na sreću, ispostavilo se da smo preživjeli, što mi je,
moram priznati, veoma drago.
Sinoć oko 20
časova, između Vidova Vrela i Tisovca, otisnuli smo se Ljilja, ja i Mazda 626 u
preko 20 m duboku provaliju, nakon što sam ja zbog leda i snijega izgubio
kontrolu nad vozilom. Prednji kraj je snažno krenuo sa ceste, pa onda niz
provaliju, do neke stijene (koju smo usput izvalili), pa se prevrnuli na krov,
pa se onda još jednom prevrnuli. Bio sam ubijeđen da smo mrtvi sve dok me
Ljilja nije upitala: „Jesi li dobro“? Odgovorio sam pitanjem: „Jesi li ti dobro
i jesmo li živi?“ Ispostavilo se da jesmo. Nismo stigli ni da se uplašimo. Nekako
smo se iskobeljali iz automobila, a u tom trenutku niz strminu silazio je
čovjek koji se predstavio kao Brkljač i koji se zapanjio što nas vidi žive.
„Pravo je čudo
da ste živi i da se još uz to krećete“, dijagnostikovao je udes. Uz njegovu
pomoć smo ponovo došli do ceste. Sjeli smo u auto njegovog prijatelja
Todorovića koji su nas odvezli u hitnu. Tu su mene previli, jer sam krvario. Ljilja
se ugruvala. Potom su nas vozilom hitne pomoći odvezli na Hirurgiju gdje su
utvrdili da nema lomova. A odatle su me proslijedili na Maksilofacijalnu gdje
me doktor Dragan Baroš sašio. Iz lica mi je izvadio komad stakla, da imam za
uspomenu.
Ljilja i ja
želimo da se zahvalimo gospodi Brkljaču i Todorovićima i svim uposlenicima Hitne
pomoći, Hirurgije, kao i Maksilofacijalne hirurgije.
Hvala i doktoru
Draganu Barošu za ručni rad na mojoj glavi. Osam „kopči“.
Hvala i momcima iz CJB Banjaluka
na korektnosti.
Hvala Bogu što smo živi.
