piše: Slobodan Vasković
1.
Kraj ratova na prostoru nekadašnje AVNOJ-evske Jugoslavije označen je na 74. godišnjicu njenog nastanka - 29. novembra 2017. Istorijski cinizam.
Kraj ratova označila je pravosnažna presuda “Hrvatskoj šestorki”, vojnom i političkom vrhu takozvane Herceg Bosne.
2.
Sedamdesetčetiri godine nakon Drugog zasjedanja AVNOJ-a (29.11.1943, Jajce) i 26 godina nakon početka ratova na prostorima nekadašnje SFRJ, faktičko stanje je uspostavljanje sedam novih država, uz fusnotu da je BiH sastavljena od dva entiteta, Republika Srpska i Federacija BiH.
3.
Činjenice kažu i da su sve novostvorene države, kao i entiteti, manje više etnički očišćeni od pripadnika drugih naroda. To je direktna posledica rata.
Presude Haškog tribunala nisu promijenile etničku strukturu država, stvorenu ratovima, niti će, u vremenu koje dolazi, ni na koji način bitnije uticati na nju.
4.
Činjenice kažu i da je, Haškim okončanjem ratova, stavljen pečat i na rješavanje nacionalnih pitanja: Srpsko nacionalno pitanje riješeno je kroz državu Srbiju i postojanje Republike Srpske unutar BiH, Hrvatsko nacionalno pitanje kroz državu Hrvatsku, Bošnjačko nacionalno pitanje kroz opstanak BiH, Albansko nacionalno pitanje kroz osamostaljenje Kosova…
5.
Presude Haškog tribunala verifikovale su takvo stanje na terenu.
6.
Presuda “Hrvatskoj šestorki” direktna je potvrda Dejtonskog sporazuma - BiH je sastavljena od dva entiteta i treći entitet se neće dogoditi; Ovdašnji Hrvati će svoju konstitutivnost nastaviti arikulisati kroz Federaciju BiH i BiH; Ovdašnji Srbi trebaju da prestanu sa bilo kakvim improvizacijama o osamostaljenju.
7.
Presuda “Hrvatskoj šestorki” dokazala je da je i Hrvatska (a ne samo Srbija) bila, itekako, umiješana u rat u BiH; Ta presuda je opomena Hrvatskoj da je Hrvatsko nacionalno pitanje riješeno priznavanjem države Hrvatske i da je insistiranje na Trećem, hrvatskom, entitetu u BiH, poticanje na takve zahtjeve, najblaže rečeno, teško kažnjivo traženje “hljeba preko pogače”.
8.
Presuda je vrlo vrlo težak udarac za Hrvatsku, jer su označeni kao direktni učesnik rata u BiH, snose dio krivice za stradanja, a takvu presudu nije spriječila ni činjenica da je ta zemlja članica EU i NATO pakta.
9.
Hrvatska politika, kako unutrašnja, tako i vanjska, doživjela je u Hagu pravi brodolom - pomnožena je sa nulom i ta zemlja će morati korjenito mijenjati sopstveni odnos prema manjinama i komšijama.
10.
Ratovi su ovdje okončani, stavljena je tačka na njih.
Aktuelne nacionalne politike u BiH moraće se početi privikavati na tu činjenicu, kao i na činjenicu da, uprkos tendencijama, nemaju snage izazvati nove.
11.
Postavlja se, nakon svega, pitanje da li je Haški tribunal doveo do pomirenja?
Tribunal je samo jedno od sredstava koje je trebalo/treba dovesti do pomirenja; Politike u Regionu su ključne za pomirenje; Problem je što su one presude Tribunala mahom koristile za održanje “kulture zločina”, kao jedan od alata za opstanak na vlasti, a ne kao odmicanje od nje.
Takav stav je dugoročno neodrživ, što nikako ne znači da će nestati sutra; Čak ni za pet šest godina, ali će nestati.
12.
Da li su presude Tribunala pravedne?
Možda je najispravnije konstatovati da niko nevin nije osuđen/presuđen, ali da je bilo onih koji su izmakli zasluženoj kazni.
13.
Da li je Tribunal bio politički?
Tribunal je nastao kao posledica političke odluke Velikih sila (UN), samim tim on je jednim dijelom i dio te politike, što ga, opet, nužno ne čini i političkim sudom!
Uz to, sve države nastale na teritoriji nekadašnje SFRJ priznale su Tribunal, sarađivale sa njim, isporučivale mu svoje građane, dokumenta…, čime su potvrdile njegov legalitet i legitimitet.
14.
Najvažnije od svega je da je Rat napokon zauvijek okončan. Velika većina žrtava jeste presudama dobila satisfakciju; Ostale će pravdu (do)čekati na lokalnim sudovima.
Činjenica je i da pravda za sve nikada neće biti dostignuta.
15.
Zatvaranjem Tribunala, presudama pojedincima, nikako narodima, sve države nastale na tlu nekadašnje SFRJ dobile su širok prostor za približavanje, razvijanje mnogo kvalitetnijih odnosa.
Tribunal je prečesto bio sredstvo za izazivanje međusobnih političkih sukoba; Sada je on dio istorije, kao i razarajuće nacionalističke politike koje su dovele do njega; Svako insistiranje na njihovom održanju osuđeno je na propast.
Samoubistvo Slobodana Praljka
Jeziv detalj izricanja presude “Hrvatskoj šestorki” je ispijanje otrova pred TV kamerama - Samoubistvo s predumišljajem, koje je počinio general Slobodan Praljak, nakon što mu je potvrđena kazna od dvadeset godina za ratne zločine. (Nekoliko časova potom preminuo je u bolnici).
Taj detalj je, ujedno, i ubistvo s predumišljajem, jer je Praljku Neko doturio otrov, ohrabrio ga da počini samoubistvo, samim tim inicirao ubistvo.
Praljak je, za jedne, želio da ode kao Mučenik; Za druge kao Herman Gering, ali je, činjenično, otišao kao presuđeni ratni zločinac.
Činjenica je i da je njegovo (samo)ubistvo dokaz nedjelotvornosti određenih službi Tribunala i da se, upravo zbog navedenog, moraju pronaći i presuditi osobe koje su ohrabrile/poticale Praljka na samoubistvo i doturile mu smrtnosno sredstvo u pritvorsku jedinicu, kao i oni koji su propustili to spriječiti.
