piše: Dragan Čavić, predsjednik Demokratske partije
Ne postoji ništa od onoga što im je posao po funkciji da rade ozbiljno i studiozno osim osmišljavanja “projekata“ iz kojih se izvlači lična korist za režimske prvake i njihove prijatelje, rođake i stranačke biznismene.Kao i sve što rade, improvizovano i površno, i, uglavnom, deklarativno , režimski dvojac crvenih i crvenijih, koji se ne znaju ni zacrveniti kada prevare ili slažu građane koji su ih birali, u dvije zadnje sedmice su naizmjenično oživljavali inicijativu za prolongiranje lokalnih izbora za dvije godine. Obrazloženje izgleda prilično nesuvislo, iako stoji da bi izborni proces trebalo ozbiljno reformisati, ali ne ovako kako oni predlažu.
Izbori koji se održavaju svake dvije godine destabilizuju politički ambijent i realno onemogućavaju podjednako i vlast i opoziciju da se četiri mandatne godine posvete poslovima zbog kojih i postoje.
Radi razumjevanja potrebe promjene cijele izborne prakse u BiH potrebno je podsjetiti se na istoriju poslijeratnih izbora u BiH i RS.
U Republici Srpskoj od 1996. godine održani su sledeći izbori:
1996.godine prvi poslijeratni opšti izbori za poslanike u Narodnoj skupštini RS, Predsjednika RS, poslanike u Parlamentarnoj skupštini BiH i člana Predsjedništva BiH.
1997. godine održani su vanredni izbori za Narodnu skupštinu RS i prvi poslijeratni lokalni izbori.
1998. godine održani su drugi redovni opšti izbori za poslanike u Narodnoj skupštini RS, Predsjednika RS, poslanike u Parlamentarnoj skupštini BiH i člana Predsjedništva BiH.
2000. godine održani su drugi poslijeratni lokalni izbori i opšti izbori za poslanike u Narodnoj skupštini RS, Predsjednika RS i poslanike u Parlamentarnoj skupštini BiH.
2002. godine održani su treći opšti izbori za poslanike u Narodnoj skupštini RS, Predsjednika RS,poslanike u Parlamentarnoj skupštini BiH i člana Predsjedništva BiH.
2004. godine održani su treći poslijeratni lokalni izbori.
2006. godine održani su četvrti opšti izbori za poslanike u Narodnoj skupštini RS, Predsjednika RS,poslanike u Parlamentarnoj skupštini BiH i člana Predsjedništva BiH.
2007. godine održani su prvi vanredni izbori za Predsjednika RS.
2008. godine održani su četvrti poslijeratni lokalni izbori.
2010. godine održani su peti opšti izbori za poslanike u Narodnoj skupštini RS, Predsjednika RS, poslanike u Parlamentarnoj skupštini BiH i člana Predsjedništva BiH.
2012. godine trebaju se održati peti poslijeratni lokalni izbori.
Dakle, u poslednjih 12 godina ukupno će biti 13 izlazaka na izbore na kojima su se građani izjašnjavali ukupno za 33 liste kandidata.
Da SAD održavaju ovoliki broj izbora u ovako malo godina, pitanje je da li bi bili prva sila svijeta.
Zbog čega smo ovako često izlazili na izbore i ko nam je skrojio ovakav izborni istorijat, pitanje je koje zaslužuje odgovor prije odgovora na inicijativu Đokića i Dodika.
Ovako česti izbori rezultat su dominacije stranaca nad izbornim procesom u BiH koju je po završetku rata nametnula međunarodna zajednica.
Zaključno sa 2000. godinom, OEBS je raspisivala i održavala izbore u BiH preko Privremene izborne komisije (PIK), ukupno šest puta u 4 godine.
PIK-om je presjedavao Ambasador OEBS u BiH, uvijek Amerikanac.
Svaki izbori koje su oni organizovali održavani su po drugačijim pravilima.
Privremena izborna pravila koje je OEBS primjenjivala predstavljala su osnov za Izborni zakon BiH koji je usvojen 2001.godine nakon čega je formirana Centralna izborna komisija BiH(CIK) koja je preuzela arhive PIK-a i preuzela obavezu provođenja izbora po Izbornom zakonu BiH.
Izborni zakon je napravio OEBS, i predstavlja jedan od najkomplikovanijih izbornih zakona u svijetu, kako po izbornoj metodologiji utvrđivanja parlamentranih mandata, tako i po načinu provođenja izbornog procesa.
PIK je bio izborni egzekutor postratnog međunarodnog protektorata u BiH.
OEBS-ovi eksperti provodili su izborne eksperimente u BiH, tražeći izborni model koji će eliminisati ratne stranke SDA,SDS i HDZ i pogurati mirnodopske i multietničke stranke, prije svega Zlatkove i Miloradove socijaldemokrate.
Kako im izborni eksperimenti nisu uspjeli za eliminaciju „ratnih“ stranaka, promjenili su strategiju i prešli na direktnu eliminaciju kadrova ovih stranaka kroz odluke Visokih predstavnika počev od Vestendorpa, preko Petriča, Ešdauna, Švarcšilinga, pa sve do Lajčaka koji je poslednji vršio smjene. Koliko mi je poznato Incko nije smjenio nikoga.
Umjesto da ih unište izbornim pravilima, opredjelili su se da ih unište destkovanjem kadrova. I u tome su prilično uspjeli, naročito kod SDS-a, HDZ-a, a i SDA je imala žrtava.
Time su otvorili prostor za ekspanziju socijaldemokratama. Međunarodni predstavnici su mijenjali izborna pravila da bi eliminisali konkurenciju socijaldemokratama.
Sada Dodikovi i Đokićevi „crveni“, podržani Tihićevim „zelenim“, žele eliminisati konkurenciju svojim novim izbornim pravilima.
Ista metodologija, samo u domaćoj režiji.
Inicijativa da se predstojeći lokalni izbori ne održe ove godine i da se prolongiraju za dvije godine, kako bi se 2014 godine održali kompletni izbori u BiH, nije provodiva iz sledećih razloga.
Prvo, na snazi je Izborni zakon BiH po čijim odredbama CIK BiH mora 07. aprila objaviti lokalne izbore, čime otpočinje izborni proces za lokalne izbore koji će se održati u prvoj nedelji oktobra, ili tačnije 07. okotbra 2012. godine.
Da bi se izbori prolongirali potrebno je izmjenjati Izborni zakon BiH i izborne zakone entiteta i objaviti izmjene u službenim glasnicima prije 07. aprila, što je nemoguća misija.
Svako stupanje ovih zakona na snagu poslije 07. aprila 2012. godine ne bi moglo zaustaviti otpočeti izborni proces, jer ni jedan parlamentarni akt ne može imati povratno dejstvo, što je ustavno pravilo.
Drugo, produženje mandata izabranih lokalnih vlasti za dvije godine je neuobičajena praksa koja se ne događa nigdje u demokratskim društvima, i otvara pitanja koja će postaviti OEBS i Savjet Evrope koji i postoje da bi svojim članicama nametnuli fer i međunarodno usklađen izborni proces. Prolongiranjem izbora uskraćuje se pravo građanima da biraju i budu birani što je u konfliktu sa međunarodnim standardima ljudskih i građanskih prava, a time i Ustava. Izbori su do sada prolongirani samo u totalitarnim državama, a sa tog stanovišta, nismo daleko od ovakvog društvenog stanja.
Treće, Izborni zakon koji reguliše izborna pravila je prekomplikovan da bi se proveo u jednom izbornom danu.Kada bi ova ideja onih koji imaju ideja na pretek stvarno bila realizovana prema postojećem ustavnom poretku organizacije vlasti u BiH, koje se sigurno zadugo neće promjeniti, a i po izbornom zakonu BiH, birač bi na izbornom mjestu u RS, na primjer u Banjaluci, dobio sledeće glasačke listiće :
1. Glasački listić sa najmanje 20 stranaka učesnica sa po 34 kandidata sa odbornike u gradskoj skupštini (min.680 kandidata).
2. Glasački listić sa minimalno 5 kandidata za gradonačelnika.
3. Glasački listić sa najmanje 20 stranaka učesnica za poslanike u Narodnoj skupštini RS sa po 13 kandidata (min. 260 kandidata)
4. Glasački listić sa najmanje 10 kandidata za Predsjednika i Potpredsjednike RS
5. Glasački listić sa najmanje 20 stranaka učesnica za poslanike u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH sa po 3 kandidata ( min.60 kandidata)
6. Glasački listić za člana Predsjedništva BiH sa najmanje 5 kandidata.
Od ovih glasačkih listića sve parlamentarne liste su otvorene gdje glasač glasa i za stranku i za kandidate na listi.
Dakle, birač treba da zaokruži imena onih za koje se opredjelio između (minimalno) ukupno 1020 imena kandidata.
U stvarnosti kod nas broj kandidata na listama je veći najmanje za 20 % .
Čak i da je glasač na biračko mjesto došao znajući imena za koje glasa na svih 6 listića, treba mu najmanje 10 minuta da ih pronađe, pod uslovom da je dobrano pismen , a takvih kod nas nema baš previše.
Broj nevažećih listića, praznih listića, kao i apstinenata vrtoglavo bi porastao.
Izbore bi bilo nemoguće završiti u jednom danu i morali bi se odvijati bar dva dana zaredom.
Prave muke nastale bi po završetku izbora. Birački odbori ovoliku masu podataka ne bi mogli obraditi za manje od dva dana. Lokalnim izbornim komisijama, a posebno Centralnoj izbornoj komisiji trebalo bi desetine dana da objave konačne rezultate.
Prostor za manipulaciju i izbornu krađu bio bi ogroman.
O svemu ovome predlagači ove „genijalne ideje“ nisu imali vremena da razmišljaju. U stvari, ova ideja je dimna zavjesa koja treba da prikrije silne ekonomsko socijalne probleme koji su rezultat njihove šestogodišnje promašene politike sa kontinuitetom.
Cinično zvuči obrazloženje da će se neprovođenjem ovogodišnjih lokalnih izbora uštedjeti novac koji bi se preusmjerio u socijalne potrebe.
Za potrebe megalomanske rastrošnosti režima ove godine u RS je, sa jedne strane, umanjena penzija oko 40 hiljada penzionera , a, sa druge strane, tek slijede novi nameti koji će pogoditi građane, kao što je novi i povećani porez na imovinu koji stiže ovih dana na adrese stotina hiljada građana RS. Do kraja godine, oko 40 hiljada poljoprivrednika će pride dobiti obavezu da mjesečno plaćaju 75 KM za obavezno penziono osiguranje, što do sada nisu morali.
Ne bi me čudilo da „režimskim genijalcima“ padne na pamet i ideja da se izbori ne održavaju narednih deset godina, kako bi se uštedjelo.
Ali ne postoji novac kojeg građani mogu uštedjeti, koliko su oni u stanju potrošiti.
Ipak, svjesni su režimski genijalci da ova teška ekonomsko socijalna godina može ostaviti velike ožiljke na njihovom željenom izbornom rezultatu, jer onaj ko je ove godine dobio manju penziju i veće račune za sve što mora platiti, onaj ko je dobio ček da plati porez kojeg je smislio režim, onaj ko je dobio uplatnicu da plati doprinos za PIO kojeg do sada nije plaćao, onaj kome je uvaljena preskupa fiskalna kasa koja ne radi i čije održavanje skupo plaća, onaj koji je ostao bez posla, jer je firma propala zbog novih državnih nameta, onaj koji je bolestan a ne može se liječiti, jer mu firma ne plaća doprinose za zdravstvenu zaštitu, vjerovatno neće glasati za režimske stranke.
Društvo je podjeljeno na njihove građane i sve ostale. Njihovih je sve manje, a ostalih sve više. I sve su ogorčeniji.
Zbog toga je njima najviše stalo da se izbori ne održavaju, ako je moguće nikako, ili barem što kasnije.
Bez obzira na njihovu improvizaciju i niske pobude u inicijativi za objedinjavanje svih izbora u jednoj godini, potrebno je potpuno rekonstruisati izborni zakon i narednim godinama objedniniti sve izbore u jednu izbornu godinu.
Da bi to bilo moguće, prije svega treba pojednostavniti izborni proces. Neizostavno treba uvesti zatvorene parlamentarne liste umjesto otvorenih, da glasač dobije glasački listić samo sa nazivima stranaka, a ako želi da zna ko je na listama stranaka neka to sazna iz izbornih brošura koje će moći vidjeti odmah nakon registracije svih stranačkih kandidata, dakle znatno prije izbornog dana.
Zatvorene liste bi omogućile stvaranje parlamentarnih predizbornih koalicija, što bi smanjilo broj učesnika na izborima, ali i pojednostavilo formiranje vlasti poslije izbora.
Takođe, treba ukinuti komplikovani model obračuna mandata i uvesti čisti proporcionalni model bez kompenzacionih mandata.
Zatvorene liste, uz pravila o obaveznoj zastupljenosti manje zastupljenog pola, povećalo bi učešće žena u parlamentarnom životu.
Broj izbornih jedinica bi trebalo povećati i uravnotežiti broj potrebnih glasova za svaki parlamentarni mandat.
Neophodna nam je i cjelovita reforma organizacije lokalnih zajednica uz redefiniciju statusa gradova i opština itd.
Da bi se u jednom danu glasalo na šest glasačkih listića, oni moraju biti jednostavni i za glasača, ali i za one koji prebrojavaju glasove i objavljuju izborne rezultate.
To ne može da se dogodi bez ozbiljne i cjelovite reforme cijelog izbornog zakonodavstva, a za to treba vremena.
U ovoj zemlji i za manje značajne stvari treba jako mnogo vremena da se zakonodavno urede.
Zbog svega prethodnog, za mene je inicijativa Đokića, Dodika i Tihića neprihvatljiva i uz to nepromišljena i neprovodiva.
Da sam na njihovom mjestu, umjesto ovakve besmislene inicijative učinio bih nešto što ima smisla.
Recimo, pokrenuo bih inicijativu da se rekonstruiše PDV politika tako što bi se smanjio PDV na gorivo na 15 %, uz istovremeno smanjene akcize što bi pojeftinilo troškove prevoza i uticalo na opšte smanjenje cijena, čime bi se ublažio trend porasta cijena nafte koji će evidentno trajati, a to bi posebno blagotvorno djelovalo na privredu i poljoprivredu.
PDV na najvažnije socijalne potrebe stanovnika, kao što su hljeb, mlijeko, dječija hrana, lijekovi i slično smanjio bih na 5 %, a PDV na atomobile, alkohol, duvanske prerađevine, nakit i sličnu luksuznu robu bih povećao na 25 %.
Uveo bih neoporezivi dio dohotka i, umjesto najniže neto plate, uveo bih najnižu bruto platu.
Uveo bih ukidanje poreza na dio dobiti koji se usmjerava u investicije.
Uveo bih jedinstvenu i nisku stopu poreza na imovinu.
Povećao bih izdvajanja za podsticaje u poljoprivredi na 6 % od budžeta.
Za greenfield investicije, koje zapošljavaju nove radnike, uveo bih dvogodišnje oslobađanje od obaveze plaćanja poreza na dohodak.
U podsticajnu politiku uveo bih regresiranje kamate na stambene kredite mladih bračnih parova pri kupovini stanova koji ne koštaju više od 1200 KM po metru kvadratnom.
Ukinuo bih fiskalne kase, ukinuo bih obavezni doprinos za PIO poljoprivrednicima.
Itd, itd...
Ali ja nisam na njihovom mjestu.
Građani su njima vjerovali.
Ne znam da li im još vjeruju.
Da bih saznao, trebaju nam novi izbori, što prije to bolje.
Dragan Čavić
