piše: Slobodan Vasković
U samo tri dana Željko Komšić uspio je da razvali SDP BiH, politički uništi Zlatka Lagumdžiju i, na kraju politički smrtonosne burleske zvane „Ostavka iz principijelnih razloga“, digne „ruku na sebe“. Povlačeći ostavku na sve funkcije u SDP BIH Komšić je završio karijeru i pokazao da nema snage, energije, znanja, niti sposobnosti da bude išta više od Lagumdžijinog daljinskog upravljača. A u jednom trenutku se učinilo da posjeduje integritet i kredibilitet: podnošenje ostavke otvorilo mu je izvanrednu priliku da napokon dođe u poziciju „političara koji odlučuje“ i zauvijek napusti status „dečka koji bespogovorno izvršava“. Bila je to i zadnja šansa da se SDP vrati socijaldemokratiji i napusti polpotovske staze kontraevolucije. Sve je bilo uzalud: Komšić je promašio „zicer“ života, jer se uplašio. A to nije odlika velikih igrača, već pacera. Njegova najava da će se na sljedećem Kongresu SDP-a „kandidovati za predsjednika“ je vidanje rane eksencijom i pokušaj skretanja toka stvari sa suštine, a to je njegov strah, na marginalne teme, koje se mogu klasifikovati vrijednim koliko i informacije „komšinice Elze“. Jednostavnije rečeno, Komšić je kao uvrijeđena strina „podvio rep“ i vratio se da skapa na margini, i to na istom mjestu koje mu je Lagumdžija namijenio za truljenje.
Ipak, „Kralj je mrtav živio Kralj“ krilatica je koja ne vrijedi u „slučaju SDP“. U ovoj trodnevnoj tiradi svi su (politički) mrtvi i hepienda nema. Lagumdžiju je Komšić „odstrijelio“ bez milosti, a činjenica da je nespornog diktatora SDP-a eutanazirao njegov lični projekat bez ikakvih problema, nemilosrdno ukazuje na to da je Lider jak koliko i glineni golub. Ako se tome doda i podatak da je Komšić osoba koja je politički gotovo neuka i jako siromašnih znanja (što sve Lagumdžija nije), onda je politička smrt lažnog Cezara još jadnija i bezvrijednija i ne nudi nikakvu šansu za reinkarnaciju, bez obzira što će i “posthumno” biti na čelu stranke. Sin Brut bar je po ovom pitanju bio temeljan.
Previranja u vrhu SDP-a pokazala su i da je ta stranka, tačnije njen vrh, potpuno istrošena, teško ruinirana građevina. Najveći krivac za to je odstrijeljeni lažni Cezar, koji je deceniju (i nešto jače) bez milosti sjekao glave koje su nadvisile “metar” koji je on postavio. A sjekao je i one za koje je samo pretpostavio da bi “metar” mogle možda dostići. Neprekidna sječa glava na kraju je dovela do teškog “moždanog udara” u glavi SDP-a, nakon čega je uslijedila i velika deformacija stranačkog tijela, koja je sada već i golim okom vidljiva.
Komšićev kukavički, jadni, neinteligentni, sluganski čin neće promijeniti zdravstvenu sliku SDP-a – a ona je katastrofalna. To sada svi vide, ali nema ni minimum šansi da i vrh te stranke uoči teške metastaze. Učiniće upravo suprotno: tek slijedi represija i odmazda prema svima onima koji su drugačijeg svjetonazora; zloupotreba institucija i podređenih im medija ići će do krajnjih granica kako bi se dokazala snaga, jedinstvo, čvrstina, a, suštinski, svim tim nedemokratskim potezima demonstriraće se slabost i strah ove partije.
