Piše: Slobodan Vasković
Nerijetko se dešavalo u ovoj zemlji da političari napuste svoje projekte, ali još se nije desilo da „Projekat“ raznese političara u paramparčad – sve do poteza Željka Komšića, koji je podnio ostavku na sve funkcije u SDP BiH „iz principijelnih razloga“. Postupajući na ovaj način, Komšić je dotukao SDP, njihovu priču o multietničnosti (od koje je odavno preostala samo forma, a suštinski je nije ni bilo) i navodnoj demokratičnosti, ostavljajući dojučerašnjeg šefa i prijatelja Zlatka Lagumdžiju da lagano „izdahne“ na razvalinama donedavno jedne od dvije najmoćnije stranke u BiH. „Projekat“ je poput torpeda pogodio svog tvorca, a u „principijelnim razlozima ostavke“, podržanim sa imperativnim „Ovako dalje ne može“, detaljno je i precizno ukazano na Lagumdžijin polpotizam i njegovo suludo pretvaranje SDP BiH u klub „Crveni Kmeri“, gdje je (beskrajno) odrubljivanje glava već odavno postalo svrha samo sebi, a nikako posljedica nekih unutarstranačkih previranja.
Lagumdžija je, vrijući u spostvenom političkom ludilu, in continuo potpaljivanom bolesnom narcisoidnošću, došao do kraja i njegovog puta više nema. Preciznije, Lagumdžija je došao do ruba terre , nazad ne može, a sljedeći korak ga vodi ravno u ambis. I on je već u njega zakoračio.
SDP BiH bez Komšića u njegovim najvišim organima ne znači više ništa; to je prazna ljuštura koju Lagumdžija pokušava napuniti svojom samozaljubljenošću, samodopadljivošću, samouvjerenošću u posebna i samo njemu data znanja; riječju, ubijeđenošću da je njegova ravna Božijoj. Potpuni promašaj, jer veliki politički bolesnik, što lider SDP-a jeste, ne može sam i sa svim dijagnozama koje su mu konstatovane, napuniti „organizam“ koji je podržalo preko 300 hiljada građana. Komšić je sahranio SDP, a Lagumdžiju je javno i bez milosti spalio.
Interesantno je da je to učinila osoba koja je politički gotovo neuka, sirova, isključiva i jako siromašnih znanja. Međutim, Komšiću ništa od toga nije ni trebalo da bi bio svojevrstan temeljac SDP-a BiH; godinama rušen, ali nikada razbijen (sve dok se malja nije prihvatio Lagumdžija). Komšić je ostacima urbanog i građanskog u BiH pružao iluziju da je multietničnost u ovoj zemlji moguća; on je bio slamka za koju su se držali Bošnjaci koji smatraju da su zaslužili bolje i više od nacionalnih/nacionalističkih stranaka, te Srbi, preostali u Federaciji BiH, kao i jedan dio Hrvata, mahom naseljen u urbanim sredinama u centralnoj BiH, odnosno izvan Zapadne Hercegovine. Svi oni nisu htjeli da vide/priznaju da je Komšić „Projekat“ koji, u najboljem slučaju, treba da dovede do situacije „jedan čovjek jedan glas“ na nekim od narednih izbora, a u najgoroj varijanti da je isturen ispred bošnjačkog političkog establišmenta kako bi se izignorisala politička volja Hrvata. SDP BiH i sam Komšić su i jednu i drugu i sve ostale međuvarijante odbacivali kao „gnusne optužbe“, da bi, na kraju, sam Lagumdžija, stupajući u savez sa HDZ-ovima na bh. nivou, priznao utemeljenost istih. Već tada je Komšić bio žrtvovan, a Lagumdžija pomislio da je zapečatio njegovu političku karijeru.
Jednostavnije rečeno, Lagumdžija je Komšića, nakon svih teških i, nerijetko, opasnih napada, osporavanja i raznoraznih diskvalifikacija koje je pretrpio slijepo vjerujući u građansku BiH, kao bangavog isluženog i nikom potrebnog prodao budzašto na političkoj buvljoj pijaci. Sarajevski Pol Pot vjerovao je da Komšić mora „klapiti ušima“, jer nema kud, što je i tačno, osim jedne sitnice – „Projekat“ ima snažnu podršku unutar samog SDP-a i bošnjačkog biračkog tijela. A to nije malo, uz dodatak da se za Komšića ne vežu nikakve kriminalne afere, dok se Lagumdžija davi u njima. Komšić nije velike pameti, ali je ipak domislio da mu je jedini izlaz i nada u politički opstanak da se javno raznese i poništi i sebe i SDP i Lagumdžiju posebno, sa nadom da će se „pokupiti“ brže od krvožednog šefa. Suštinski, Komšićev potez je iznuđen, a Prvi u Kmera nije vjerovao da ga je on u stanju i povući. I prevario se.
Satirući ostavkom Lagumdžiju, Komšić je sebi kupio nadu za politički opstanak unutar SDP-a BiH, a samim tim i na političkoj sceni ove zemlje, jer je demonstrirao da nije marioneta i da posjeduje integritet. Nakon što se javno „raznio“, Komšićeve akcije unutar matične stranke snažno su porasle, dok su Lagumdžijine postale bezvrijedne, posebno nakon farse sa izborom/neizborom Hamdije Lipovače na čelo krajiškog SDP-a. Lagumdžija je jednim udarcem htio da „ubije“ dvije muhe- Komšića i Lipovaču, a na kraju je sam postao najveća žrtva sopstvenog plana. Nakon svega, SDP BiH nikada više neće biti ono što je (čak i formalno) bio, posebno neće biti jak kao što je to bilo na proteklim izborima, a Lagumdžija je svoju političku karijeru konačno završio, daveći se u živom blatu koje je sam pripravio. Ta politička smrt neće biti ni brza ni laka, već će, sa svim metastazama, trajati još mjesecima. Svakom prema zaslugama, rekao bi naš narod.
